Dnevnik gradske cure: Mrzim, dakle jesam

Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index

PRVI april. Trudna sam. Nisam. Ok. (Full mi se ne da smišljat spačke ove godine.)
Kad sam imala 12 godina, za prvi april sam odlučila zajebat mamu, pa sam legla na pod i pravila se da sam mrtva. Mama je došla u sobu i dobila napadaj panike (jer to napraviš kad ti dijete leži na podu). To je bila full glupa ideja i hvala mojoj mami što me nije zatvorila u sanatorij.


Uglavnom, bila sam na koncertu S.A.R.S.-a u nedjelju. ISUSE. Postoje ljudi koji lijepo pjevaju. Postoje ljudi koji prejebeno pjevaju. I postoje ljudi kojima su se anđeli popiškili u grlo. Žare iz S.A.R.S.-a je taj lik. 

Bio nam je na radiju prije par dana, i to je bilo… čudno. Ja sam inače manje-više normalna oko poznatih ljudi. Shvaćam da su i oni ljudi. Ne gnjavim ih. Ne gledam ih onim pogledom koji govori "možda te želim zagrlit, a možda sam na ovu bijelu maramicu stavila chloroform i imam posebnu prostoriju u podrumu u kojoj ćeš živjet sljedećih 30 godina." Fakat sam ok oko poznatih. (Osim prekjučer, kad sam u dućanu vidjela Petru Nižetić i automatski rekla: "Bok. Bok. Joj, ne, sorry, ja tebe u biti ne znam, znam te s televizije, sorry. Bok.")

Al kad je ovaj došo, ne znam šta se dogodilo s mojim mozgom. To nije bio mozak, to je bio mentalni raspašoj (oćemo se kladit da će Vjekoslava uzet ovo za naslov pjesme?) - ja sam njemu SVE objasnila. SVE. I to s ustima punim jogurta, jer zašto ne bi jela jogurt dok pričam s nekim? Prvo sam ga zagrlila, dvaput. Onda smo se upoznali (da, kronologija je jebena.) I onda je krenulo:

"Ja vas tak volim. Joj, tak jako. Ja nisam luda. Stvarno. Ja sam normalna osoba. Ali jako volim Sars. Mislim zapravo, ja sam vas full mrzila prije, ne znam, bili ste mi bezveze (jer to svaki izvođač voli čut u 9 ujutro od čudne, histerične cure koja jede jogurt) ali onda sam čula pjesmu Lutka i sad ste mi najdraži. Ikad. Stalno slušam tu pjesmu. JOOOOOO-HOOOOJ kak je super (tu sam već počela radit neki čudni ples, ko Blanka Vlašić nakon dobrog skoka, ali Blanka Vlašić kojoj je netko u piće ubacio buniku). I šeram ju na Fejsu i svima govorim da je super. Al stvarno nemoj mislit da sam ja luda. Doći ću vam na koncert u nedjelju OĆETE IZVODIT LUTKUU?! To mi je tak super pjesma. Al evo stvarno nemoj mislit da sam ja luda, ja sam normalna osoba…" - u jednom trenutku sam prestala pričat i pokupila se u studio jer sam shvatila da sam KOKOŠ i da ću, ako nastavim mljet, vrlo brzo snest jaje pred likom, što ne bi bilo dobro jer bi vjerojatno uzela to jaje i rekla: "Ovo jaje je simbol moje ljubavi prema tvojoj glazbi, oćeš da ti napravim kajganu od ljubavnog jajeta?" - što je za prvi susret maaaalo too much. A možda i nije, čini se kao kul lik.

Uglavnom, koncert je bio super. Kad sam došla doma, odmah sam na Fejs stavila link od njihove stvari. I onda se pojavio ON: "Smeće od benda" - napiše, i nastavi: "Ljudi danas nemaju pojma kaj je dobra mjuza."

Svi imamo jednog takvog lika. Ljudi generalno nemaju pojma, ali ON zna. Jer je njemu tata kad je bio mali govorio da je najpametniji (komičar i glumac Denis Leary ima odličnu knjigu "Why we suck", gdje kao jednu od najgorih karakteristika Amerikanaca navodi upravo to - odgoj koji u klince usađuje stav: "MOJE mišljenje je full bitno jer mi je tata rekao da sam pametan."). Tak i ovaj - zna da mi ne znamo jer on zna. Jer dok smo mi Sarsali u Tvornici i doživljavali audio orgazme, dok su neki drugi ljudi slušali nešto drugo, ON je sjedio doma i lizao glazbenu čitanku pa, za razliku od "ljudi", koji ne znaju - zna.

Ne smeta meni kaj on ne voli bend koji sam ja stavila na Fejs. Jebe mi se. Stvarno. Baš zato što sam donedavno i ja na isti taj bend reagirala tako: "Blj, bezveze su mi oni." Ali ČEMU hejt?! Ak ti se ne sviđa moj link, nemoj ga gledat. Nemoj komentirat i vrijeđat sve ljude kojima se sviđa. Samo ga ignoriraj, kao što je život ignorirao tebe pa si postao zločesti hejter na Fejsu. Hu d fak ar ju da vlastiti ukus veličaš do te mjere da su svi koji se ne slažu s njim – glupi i u krivu?

Nebrojeno puta sam se našla u situaciji gdje ljudi svoje mišljenje nameću kao JEDINO mišljenje. Hrana je jedan od primjera. Kod nas ima ljudi koji su doktorirali na temu "Što je zapravo burek" i neće propustit priliku da ti objasne da tvoj burek sa sirom zapravo nije burek, jer kad je on bio u Bosni… BOLI ME BRIGA - pusti me da jedem burek u 3 ujutro nakon izlaska! Briga me jel se zove burek, sirnica, ili nekako treće - kaj se mene tiče, može se zvat prepucij Josipa Katalenića - samo me pusti da pojedem do kraja.


Nedavno sam s jednim društvom ljudi bila na ćevapima. Ja sam svoje jela bez luka, jer sam navečer imala nastup i nisam htjela da prva tri reda ljudi umre od smrada. Moj izbor. Ili sam ja barem tako mislila. Opet taj jedan, ajmo ga nazvat Mirkec (ne znam zašto, nakon prepucija Josipa Katalenića stvarno više ni nije važno) meni kreće objašnjavat: "Ćevapi se ne jedu bez luka, ti nemaš pojma kaj valja." Znaš kaj frende? Nabijem te. Ja jedem ćevape kak mi se jedu, što znači da, ako poželim, mogu taj ćevap namazat Nutellom, ukrasit ga kandiranom trešnjicom i umočit ga u Žakov pazuh - i tebe treba i MORA bolit briga za to. Znaš tko mi smije reć kak SE jedu ćevapi? Bog. Ako mi Bog dođe i kaže: "Ej, mala, ćevapi se jedu s lukom, kajmakom i nakon svakog zagriza moraš reć Kaštel Gomilica jen dva tri" - ja ću reć: "Ok, ti si Bog i izmislio si ćevape, TI znaš." Tak da sorry Mirkec, ja ću jest ćevape kak ja hoću. O tome gdje su ćevapi najbolji da uopće ne pričam - ak želiš posvađat dva Hrvata, samo ih pitaj gdje se jedu najbolji ćevapi - poklat će se za stolom. Znaš gdje su najbolji ćevapi? Tamo gdje TEBI imaju najbolji okus. Kraj priče. 

Prošli tjedan je Hrvoje Šalković šerao moj fanpage na svom, pa se dogodio veliki skok u brojkama. I bilo je svega. Pozitivnih stvari, negativnih stvari, pitanja tipa koliko sam mu jako popu*** da me šera - na što sam već navikla jer je to dio posla (mlade prostitutke). Ne moraš lajkat ako ne želiš - tvoj izbor. Ono što me uvijek iznova šokira su ljudi koji mi pošalju PORUKU u kojoj piše nešto tipa: "Ti nisi smiješna." Na kraju još dodaju da sam glupa kurva, pa ih blokiram jer nikom ne dam da mi govori da sam glupa.

To mi nikad neće bit jasno. Ja TEBI nisam smiješna, i to automatski znači da sam loša osoba i da imam svodnika? Pa ajd stani na sekundu, nazovi mamu i pitaj ju zašto te nije dovoljno dojila. Fali ti Lego kockica u kućici logike.

Da se razumijemo - ja tu pljujem po svemu i svačemu, i bilo tko tko ima IQ veći od jogurta shvaća da je to sve zajebancija i u službi humora. I tu povlačim granicu. Na primjer, ja ne volim glazbu Jelene Rozge - ne sviđa mi se to što pjeva i tu i tamo ću se sprdat s njom, ali tu staje moj angažman oko Jelene Rozge. Neću joj otić na fanpage i pisat joj da ne valja. Neću joj otić na koncert i iz prvog reda vikat: "Ovo je užasnooooo!" Neću joj se javit porukom i napisat joj "Ti si glupa i imaš užasnu mjuzu" - jer ju ne znam. I jer imam pametnijih stvari za radit, tipa brisanje prašine ili kopanje nosa. Ak ja izvrijeđam Jelenu u inbox, to ne govori ništa o njoj - a govori puno o meni. Ista stvar je s Vjekoslavom Huljić  - to što se sprdam s njom ovdje ne znači da ću bit bezobrazna prema njoj ako ju ikad upoznam - žena radi svoj posao, i to je to. To nije licemjerje, to je koegzistiranje različitih.

Kad bi svijet funkcionirao tako da svi svima sve hejtamo u facu, znaš kak bi izgledala zagrebačka špica? Imali bi pun Cvjetni trg ljudi koji bi hodali od stola do stola i potpunim strancima govorili: "Fuuuuuuj, piješ mineralnu, ti si totalna glupača jer ja volim kavu s mlijekom."  

Isto je i s humorom - mi smo najjači kad treba reć da nešto nije smiješno. Ajmo se sad svi lijepo dogovorit: Humor je subjektivna stvar. Meni je nešto smiješno, tebi nije - i to je ok. Meni, primjerice, Eddie Izzard nije baš nešto. Shvaćam da je smiješan lik, ali generalno, ne pišam od smijeha na njegov stand-up, dok neki moji frendovi jedva dišu dok ga gledaju. Jel to znači da sam ja glupa, ili da su oni glupi? Nijedno. Znači da imamo različit smisao za humor. Da smo različiti. Tko sam ja da svom frendu govorim na što da se smije?

Znači, sljedeći put, prije nego što nekom potpunom strancu odlučiš napisat: "Ovo nije smiješno" - stani pred ogledalo i zapitaj se: "Tko sam ja? Zašto je baš moje mišljenje ispravno mišljenje? Jesam li ja inteligentan?" - ak na ovo zadnje odgovoriš potvrdno, onda shvaćaš i da je odlika inteligentnih ljudi to da dopuštaju raznolikost u ukusima.

Neandertalac će napisat: "Ovo nije smiješno i ti si glupa kurva", intelektualac će napisat: "Ovo nije smiješno, MENI", a intelektualac koji je zadovoljan vlastitim životom će pomislit: "Ovo nije smiješno, MENI, ali nema potrebe da vrijeđam osobu samo zato što razmišlja drugačije, idem se bavit stvarima koje me ispunjavaju."
Ako ti nešto ne valja, nemoj trošit sate i minute u vlastitom danu samo kako bi naglasio da ti ne valja. To rade nesretni ljudi. Troši sate i minute na stvari koje ti valjaju. Ja ne volim crnu pivu, al neću svaki dan popit par crnih pivi i onda nazivat upravu pivovare i jebat im majku što ju proizvode. Jednostavno ju neću pit. Zdrava logika.

Moj kolega Marko Soče ti meni na poslu kaže: "Ja ne čitam tvoje kolumne, jesam jednom, nije ti to za mene, sorry" - i to je to. To je pametan čovjek. Ne sviđa ti se - ne čitaš.

Trogodišnji sin od jedne Nataše na mom Fejsu je rekao: "Jel da mama da bi svijet bio jako dosadan da smo svi isti?" - i on zna znanje. I garantiram ti da on, ako ne voli sladoled od vanilije, neće svaki dan kupovat sladoled od vanilije i plakat da mu nije fino. Neće ni hodat okolo i napadat ljude koji vole vaniliju. Kupit će čokoladu - i to će bit to. Jer je pametan. I sretan.

Ne moramo svi bit u zajedništvu - život nije Herbalajf, ni nacistička Njemačka.

Za kraj, jedna za sve "doktore" koji će dobit napadaj kad ovo pročitaju: Burek sa sirom. Burek s višnjama. Burek s jabukama. Burek s Nutellom. Burek s ćevapima bez luka. Burek s burekom od sira. Burek sa tofuom (sad sam se i ja malo uzrujala).

Pusa!

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.