Dnevnik gradske cure: Šareni vrtuljci

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

SVIJET je pun idiota. Zapravo ne, jučer mi je jedan čovjek koji voli Taylor Swift, žene s puno šminke i Stonehenge rekao da sam jako politički nekorektna, pa ću promijenit izjavu. Svijet je šareni vrtuljak raznolikih ljudi. Neki su super. Neki su ok. Neki su idioti. I vjerojatno se na tom šarenom vrtuljku vozi puno više ljudi koji su super ili ok, ali idioti su glasniji pa ih lakše primijetiš.
Idioti.

Na primjer onaj vozač onog autobusa koji je medicinsko čudo jer je živ iako umjesto srca ima komad govna - to je u mojoj (možda isto idiotskoj) glavi jedino moguće objašnjenje kad izbaciš malu curicu iz busa jer nema ispravnu kartu. Hrvatski autobusi, hrvatski vozači, ljudi najpoznatiji po tome da usred sezone prodaju duple karte pa turistima kažu: "Vozite se stoječki" - odjednom se full drže pravila. I svi oni mali, mali ljudi koji su samo sjedili i gledali dok klinka izlazi na magistrali, prepuštena samoj sebi u državi u kojoj smo se još prije par godina svi kolektivno zgražali nad imenom Paravinja.
Idioti.

Ima ih svuda i najčešće do zadnjeg trena ni ne znaš da su idioti jer izgledaju normalno, kao ti ili ja ili Mirna Berend, a onda skužiš i već je kasno jer ti se popiške na ručnik na plaži (objasnit ću ti poslije). Idioti.

Na primjer, ona cura iz kolumne od prije par tjedana koja je bacila uložak u wc u klubu i vratila se na šank, nevina izraza lica kao da je sve normalno. Idiot.

Onaj turist koji hoda šumicom na moru pa baci cigareticu u šumicu pa šumica bude u Dnevniku jer gori a on će sutra na neku drugu plažicu dok žene vatrogasaca plaču jer postoji šansa da je sinoćnja večera bila zadnja zajednička. Idiot.

Onaj šupak koji ode na moreno pa uzme gliser i divlja preblizu obale: "Ja imam iskustva, nije bed, vrum vrum" - pa ipak brzo skrene prema pučini jer je elisica malo zagrebala po nogici od kupača kojeg nije vidio i sad više nema nogicu. Idiot.

Onaj intelektualni abortus od oca koji neki dan nije htio izvuć sina iz vrućeg auta jer: "Ne bi baš razbijao staklo ak ne treba." Kak ste ono rekli, gospođo Markić, pederi nisu adekvatan materijal za roditelje jer ne mogu pružit djetetu "normalno" djetinjstvo? "Ej, možda sam skoro ubio sina jer sam ga ostavio u usijanom autu, ali barem je skoro umro kao sin heteroseksualnih roditelja." Idioti.
Znaš ko su najveći idioti?
Djeca.

Prije nego što se uzrujaš i okreneš očima toliko jako da si vidiš medullu oblongatu, sit for a spell and let me explain. Djeca su najdivnija bića na svijetu koja čine onaj šareni vrtuljak s početka priče podnošljivim. Pitaju pitanja tipa: "Koja ti je najdraža životinja" i "Kad ćeš ti rodit dijete, Andrea?" Mali su. Slatki su. I idioti su.

Ne u lošem smislu ko onaj autobusdžija koji je zaboravio bit čovjek ni u smislu ko Otac godine koji voli sina, al ne više od prozora na autu - djeca su mali, slatki, zbunjeni idioti. Ko mali pijani ljudi koji rade gluposti - gluposti zbog kojih ih još više volimo, gluposti koje prepričavamo na kavi prijateljima i zajedno se smijemo tim slatkim malim idiotima jer nam svojim idiotarijama uljepšavaju život. To mislim kad kažem da su djeca idioti. Slatki, mali idioti.

Idioti koji će pošarat svježe okrećeni zid pastelama i reć GLE TATA SUNCE SAM NACRTAO SMEĐE. Idioti koji će uzet čokolino iz zdjelice i nakeljit ga mlađem bratu na čelo jer HAHA MAMA GLE.

Ali postoji granica do koje dijete smije bit mali, slatki idiot. Na toj granici onda dolazi roditelj koji nije idiot i objašnjava djetetu da se neke stvari ipak ne rade. Da ne smiju baš uvijek bit idioti. Koliko god slatki, koliko god mali - svejedno, idioti. Idioti koji će u gostima kod susjeda uzet prekrasnu, žutu krušku i ubacit ju u susjedovu kavu MAMA GLE.

Kad sam prvi put ubacila krušku u kavu našeg susjeda kojeg smo zvali striček Fabek, smijali smo se. Ja sam se smijala jer sam bila trogodišnji simpatični idiot koji je očito uspio zabaviti sve prisutne, striček Fabek se smijao jer mu je mali idiot uništio kavu ali zauzvrat dao priču koju će prepričavati sljedećih 20 godina, mama se smijala iako joj je bilo malo neugodno ali svejedno, bilo je i smiješno. Kad smo došle doma, lijepo mi je objasnila da ne smijem ubacivati stvari u tuđu kavu jer to nije lijepo ni pristojno. Ja sam rekla: "Ok", a mama je bila sretna jer je naučila malog slatkog idiota nešto novo o životu. Sutradan smo opet otišli kod stričeka Fabeka, mama i ja. Mama i mali idiot koji zna da se kruška ne ubacuje u kavu. Dok su se mama i striček Fabek prisjećali jučerašnjeg događaja s kruškom, mali idiot Andrea se igrao. Kava je bila crna i gorka, Fabek je pušio York koji se tad plaćao u dinarima, a na stolu su u zdjeli ponovno stajale kruške. "Kuškeeee!" Ono što se ne baca u kavu. Ono što nije pristojno. Ono što se ne smije. Al baš je bilo smiješno jučer, pomislio je mali idiot dok je posezao za novom kruškom. Bljuć! Opet u Fabekovu šalicu. Opet smiješno. Opet HAHAHA! Malo manje smiješno nego jučer (kako a sve sam isto napravila??), ali svejedno smiješno. Mama mi je navečer opet lijepo objasnila da NE SMIJEMO bacati kruške u tuđu kavu jer to stvarno nije pristojno ni lijepo, a ja sam joj obećala da više neću. "Ti si sad već velika curica, nisi beba kao brat, moraš se ponašati lijepo." Da. Velika curica. Nisam beba. Da. Ja sam velika curica, a velike curice ne rade gluposti. Velike curice ne bacaju kruške u kavu. To se ne radi, rekla mi je mama a mama zna jer je najljepša i to je mama. Kad je treći dan u Fabekovu kavu uletila još jedna kruška, više nije bilo smiješno. Fabek se nije naljutio, ali pogledao je moju mamu onim pogledom: "Ajde brate ženo objasni slatkom malom idiotu da treba pronać novi hobi."

Mama mi je rekla prekjučer da se kruške ne bacaju u kavu. Mama mi je rekla jučer da se kruške ne bacaju u kavu. Danas, kad sam treći put bacila krušku u kavu, mama mi više nije rekla da se kruške ne bacaju u kavu. Dobila sam po guzici. Jednom. I sasvim dovoljno. To je bio dan kad sam naučila da kad mama nešto kaže dvaput, mama to i misli. Dan kad sam naučila da je, iako sam ja mali slatki idiot čijim se idiotarijama ljudi smiju, moja mama ipak moj šef. Šef koji me voli najviše na svijetu, ali i šef ne da da mali idiot hoda okolo po svijetu i baca kruške u tuđe kave. To je bio dan kad je Fabek opet počeo piti kavu baš onako kako ju voli - crnu, s malo mlijeka, BEZ kruške.

Dobila sam po guzici i kad sam namjerno mućkala Colu iako mi je mama rekla da ne mućkam kolu. Četiri puta. Sasvim smireno, kao da razgovara s razumnim bićem a ne s malim idiotom. Kad sam ju svejedno promućkala i otvorila, Cola je počela špricati po cijelom stolu na kojem su već bili postavljeni tanjuri za goste. Po podu. Po zavjesama. Po mojoj novoj bijeloj haljinici koju je mama kupila na odjelu za curice do 5 godina. Dobila sam po guzici, opet jednom, opet dovoljno.
Dobila sam po guzici sigurno još par puta - ne znam koliko puta, ali znam da ni blizu onoliko koliko sam mogla dobiti jer sam ja "mali idiot" shvatila kao poziv. Bila sam zločesto dijete - dijete koje radi sranja tamo gdje treba i gdje ne treba i to samo zato jer može. Posao moje mame je bio da me voli. I da mi kroz život pomogne da ne postanem odrasli idiot. Nemoj bacat krušku u kavu. Nemoj mućkat Colu. Nemoj se tuć s bratom. Malo po malo. S puno ljubavi i strpljenja. I ako treba, tu i tamo, kad baš inzistiram na tome da budem idiot unatoč svim razumnim protuargumentima, malo po guzi.

Svaka čast roditeljima čija su djeca toliko intelektualno uznapredovala za svoje male godine da im u dobi od tri možeš argumentima objasnit zašto se nešto radi a nešto ne, ali ponekad jednostavno imaš posla s malim idiotom koji ne želi slušat. Ponekad roditelj i dijete govore različiti jezik i nema pomoći. Zašto da slušam mamu kad kaže da kruška ne ide u kavu? Ja imam tri godine, valjda ja znam bolje. A i smiješno je kad to napravim. Mama želi da sam dosadan mali čovjek. "Kuškaaaaa!" Bljuć.

Ja sam Andrea i kad sam bila mala, znala sam od mame dobit po guzi. Tu i tamo, kad sam bila jako zločesta. Tu i tamo, kad bi mi mama rekla sto puta, a ja bi sto i prvi put svejedno odabrala opciju mali idiot. Ja sam Andrea i kad sam bila mala, znala sam od mame dobit po guzi. I hvala Bogu da jesam.

Naučila sam da JA nisam najvažnija na svijetu i da ne mogu samo hodati okolo i raditi što god želim. Naučila sam da se neka pravila moraju poštovati, čak i ako se meni u tom nekom trenutku čini da su pravila baš glupa stvar. Naučila sam da moja mama od mene želi napravit normalnog čovjeka - čovjeka koji će u školi slušati učiteljicu iako MI JE TAAAK DOSADNO, čovjeka koji će ustati starijima u tramvaju jer "poštujem starije od sebe, onako kako me mama naučila", čovjeka koji će uvijek u sebi imat onog malog idiota, ali koji će znati da u nekim situacijama moraš obuzdat tog idiota i bit normalan.

Kad dozvoliš klincu da radi što hoće baš UVIJEK kad hoće, klinac misli da je najvažniji na svijetu. Naravno da TEBI je, ne samo da je najvažniji na svijetu, on je cijeli tvoj svijet, ali kad dozvoliš tom klincu da misli da je baš ON uvijek najvažniji na svijetu, ne radiš dobro ni tom klincu, ni svijetu.

Dobiješ razmaženog klinca koji ne poštuje autoritet. Zašto i bi? Pa ON je najvažniji na svijetu. Sve je podređeno njemu. Pravila postoje, ali ne za njega, tako je naučio.

Dobiješ klinca koji u zoni 50 na sat juri 100 jer ga boli kurac za sve. Jer nikad nije osjetio da djela imaju posljedice. Jer jednostavno nema usađeno ono što moraš imat usađeno, ono pitanje: "Kaj će mi mama reć?"

Dobiješ idiota koji pronađe još tri sebi slična idiota pa zajedno na Trgu bana Jelačića idu tuć crnca jer je crn.

Dobiješ idiota koji ide na moreno, tamo gdje će divljat s gliserom preblizu obali jer su pravila za pičkice, ali kuiš nemam di sa psom pa ću ga izbacit na cestu jer YOLO.

Dobiješ pun autobus egocentričnih idiota kojima ne padne na pamet da nije kul izbacit curicu na magistrali. Ne padne im na pamet jer JA SAM NAJVAŽNIJI, jaaaa! Jer te mama nije naučila.

Draga dječja pravobraniteljice. Naravno da nije lijepo mlatit djecu. Čak ni malo lupnut po guzi AKO to možeš izbjeć. Naravno da je bolje sve riješit riječima. Ali meni se nedavno mali Mitja popiškio na ručnik dok sam bila na plaži. Nije Mitja kriv, on je mali slatki idiot koji ne zna bolje. Ali kad je njegova mama to vidjela, znate šta mu je rekla, draga pravobraniteljice? "Mitjaaa, prid sem!" Rekla mu je da dođe. Nije mu rekla da ne smije piškit po tuđim ručnicima. Nije čak ni podigla glas. Ona voli svog malog Mitju, voli ga toliko jako da će ga pustit da bude mali idiot. Draga dječja pravobraniteljice. Bavite se radije roditeljima koji na Fejs svakodnevno stavljaju slike gole djece (znam da su na plaži, ali pitaj Katalenića jel mu bitno otkud je skinuo sliku golog dečkića). Roditeljima koji svakodnevno vuku malog Mislava u Mekdonalc da se trpa sladoledima i šejkovima, iako Mislav ima 7 godina i 60 kila. To su prava djece koja moramo obranit. Kao i pravo djeteta da ima roditelja koji mu neće dat da postane razmaženi idiot.

Hvala ti, Doris, što si dovoljno snažna mama da ćeš žrtvovat 10 minuta u kojima Donatu možda nećeš biti najdraža, ali on će postat bolji mali čovjek koji neće piškit po ručnicima (ako mu padne na pamet) kao što to radi Mitja. Hvala ti jer znaš da će zbog tih 10 minuta Donat naučit da se mama voli ali i poštuje. Kad to jednom ponese od kuće, takav će biti i prema drugima. Hvala ti što u šareni vrtuljak koji je ovaj svijet nećeš svjesno utovarit još jednog idiota. Donat će možda u busu punom egocentrika prvi izvadit kune i reć: "Ajmo skupit za curicu da ostane u busu!" Ja bi napravila isto. Jer me naučila mama. Da ne bacam krušku u kavu. Da ne mislim samo i isključivo na sebe i svoju zabavu. Da ne budem odrasli idiot.

Jednom po guzi za bolji svijet nije zlostavljanje. "Spasimo staklo umjesto sina" - jest. Nemojmo miješati kruške i jabuke. Ne budimo licemjerna govna. Jednom po guzi za bolji svijet - tako je meni mama objasnila da se kruške ne bacaju u kavu. Naravno da bi joj bilo draže da smo mogle sjest i obavit intelektualno nabijeni razgovor u kojem ćemo radit distinkciju između društveno prihvatljivog i društveno neprihvatljivog ponašanja, ali pronađi mi dijete koje funkcionira na taj način i dat ću ti 17 kuna. Da me nije opalila po guzi, tko zna koliko bi kava s kruškom jadni Fabek još popio. Možda bi i danas hodala okolo i bacala kruške u kavu. Možda baš u tvoju. I ne bi ti bilo drago, jer nitko ne voli odrasle idiote.

Kad se moj sin Batman rodi, nadam se da ćemo moć razgovorom doć do toga da se kruške ne bacaju u kavu. Ako nećemo, a Batman bude full nabrijan na bacanje kruške u kavu, jbg. Neću ga Chris Brownat dok ne shvati poantu, ali možda će dobit po guzi preko pelene. Meni neće bit drago, ali on neće postat razmaženi idiot, što ima puno veću društvenu vrijednost od citiranja zakona o zakonima o dlanu na guzi dok mali Mislav u Mekdolancu griz po griz krade dane svojoj budućnosti.

Svijet je šareni vrtuljak raznolikih ljudi. Neki su super. Neki su ok. Neki su idioti.

Moj sin Batman neće bit idiot na vrtuljku. Moj posao je da ne bude.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!