Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
PRILIČNO je teško prešaltati se ponovno u stvarni svijet nakon tjedna bez brige i pameti, ali moram priznati, ipak je lakše odrađivati određene letove, ljude i hendlati situacije koje su nas dočekale pri povratku, mislim naravno na one u zraku. Ali, da se vratim još jednom mislima na jutro nakon dolaska u resort...
Treći dan za mene je započeo vrrrrrlo rano, obzirom da smo večer prije zaružili u lokalnom diskaču, 8 ujutro je PRE-rano, kako god okreneš. I to me svaki put dovodi do zaključka da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Dok drugi normalni ljudi mamurni spavaju k'o zaklani, ja se budim s pijetlima! Doduše, ovo je ipak bilo najljepše mamurno buđenje do sada. Kada u isto vrijeme čuješ valove koji zapljuskuju stijene, na kojima se nalaze naši bungalovi, jer je plima ujutro takva da se plaža pred hotelom u potpunosti izgubi. Uz valove tu su i razno razne ptičice i ptičurine koje cvrkuću i krešte visoko na borovim i palminim granama, čije šuštanje potaknuto jutarnjim povjetarcem podsjeća na kišu. Truc bljuc, ali tak' je, za ozbač! Polako otvoriš oči i shvatiš da to nije kiša, nego se sunčeko uspješno probija kroz te iste guste grane, kroz drvene žaluzine na prozorima... I da sve ne bi bilo tako savršeno, onakva ćorava i krmeljava, s ringišpilom u glavi skužim zelenog gmizavca na stropu, ali ne paničarim, da li zbog umora ili činjenice da smo zaštićene mrežom protiv komaraca oko cijelog kreveta, nisam ziher? Pa se dignem poklopati doručak koji nam je svako jutro big mama pripremala u svojoj kuhinjici i shvatim da ekšli imaju palačinke! One prave, ne američke! I preljev od čokolade! I banane! Jesam li rekla da nije bilo savršeno? Povlačim tu nesmotrenu izjavu.
Kada je Adri došla k sebi, oseka nastupila i plaža se ponovo pojavila, krenule smo u šetnju svim tim divnim plažama, dok nismo našle pravo mjesto za utaboriti guze i fotkati se, kao da sutra ne postoji. Putem smo uspjele i dogovoriti izlet za sutradan, zastale nebrojeno puta njuškajući po sam-svoj-majstor improvizirajućim suvenir šopovima, razgovarale s lokalcima i jednom riječju, onom mojoj najdražom - guštale! Upoznale smo i Alija koji nam je, osim organizacije večere na plaži pod zvijezdama i izlaska na reggae party u obližnji gradić, objasnio da kroz godinu radi u Dar es Salaamu kao profesor engeskog i svahilija u domovima za nezbrinutu djecu. Ima 30 klinaca koje obožava i jednostavno smo izmijenili kontakte tako da prvom prilikom odlaska tamo na layover idemo posjetiti svu tu dječicu i odnijeti im razno razne školske potrepštine i slatkiše, naravno! Da se vratim na reggae party... "Kažu" Dubioza Kolektiv da na Jamajci gandžu prodaju na kilo... Pa nije ni Zanzibar ništa dalje od toga (baj d vej, Jamajka nam je iduća u planu, haha), a vi imate pravo tri puta pogađati kako nam je bilo i kako je večer završila. Mašti na volju, s obzirom da neke sitnice ipak nisu za širu javnost.
Dan četvrti počeo je jednako kao i prethodni, samo što ovaj put nije bilo vremena za izležavanje, jer smo već kasnili na brod! Izlet na obližnji otočić Mnemba i snorklanje u stilu potrage za Nemom! Malo me bilo strah tog drvenog brodića, valova, hrane i alkohola u želucu, ali sve je prošlo u pristojnom hrkanju na palubi, za vrijeme kojeg smo dobile onu divnu škampić-na-buzaru boju kože. Putem smo čak imali i priliku vidjeti divlje dupine, počastili su nas svojom prisutnošću na par minutica, dovoljno da poziraju malo za fotkanje i produžili dalje. Snorklanje je bilo odlično, kao i sve do sada, ako nisam bila dovoljno jasna, i Nemo i Dora i cijela ekipa je bila tamo, nešto pre pre pre divno... Nije mi prvi put, ali me zato svaki puta iznova oduševi! Otočić je u privatnom vlasništvu pa nismo smjeli na obalu, nego smo ručak imali na jednoj od napuštenih plaža na povratku natrag. Zamislite drveni brodić koji staje nedaleko dugačke kilometarske bijele pješčane plaže, malu drvenu strehu ispod koje je stol sa klupicama, (dobroizgledajućeg) frajera kako skače s broda i lovi ribu za ručak, tu istu ribu kako se peče na roštilju i desetak gladnih usta, koji u Robinzonskom stilu oblizuju prste nakon takve klope. Svaki sljedeći opis toga dana bio bi suvišan!
Sezona tamo traje u vrijeme kada je kod nas zima i obrnuto. Izmjenjuju se kišno i suho razdoblje. Mi smo naravno potrefile kišno razdoblje, prognoza je svaki dan pokazivala pljuskove, grmljavinu i nigdje niti s od sunca. Naravno da smo se zbedirale, ali to je bio totalni bulšit. Ako se mene pita, u svakom trenutku bih odabrala taj period godine - mir, tišina, turista ima taman dovoljno da se kafići i klubovi uvečer napune, a da preko dana imaš plažu praktički samo za sebe. Kiša padne, AKO, jednom ili dva puta dnevno, prolom oblaka sat vremena, a nakon toga ponovno kao da se ništa nije dogodilo. Friško i osvježavajuće.
Dan peti je bio totalno laganini, opuštanje uz bazen s ostatkom gostiju hotela, u zanimljivom razgovoru sa zanimljivim ljudima, izmjenjivanju iskustava s putovanja, prepričavanju priča, planiranju sljedećeg zajedničkog odmora... Popodne smo si ponovno rezervirale za odlazak na plažu, klopu u obližnjem restaču, gdje smo također upoznale ekipu koja je došla na tjedan dana team buildinga. Super je ta firma koja te na team building odfura na Zanzibar! Pokušaj cjenkanja za suvenire, nije nam baš išlo pa smo odlučile to ostaviti za sutradan prije aerodroma. Sve u svemu chillanje na najjače...
Zadnji dan krenule smo dovoljno rano nazad prema Stone town-u i aerodromu da bi stale kupiti suvenire. To je trajalo i trajalo... Svi bi se cjenkali, a ja ni volje ni energije za time, al ajde. Uspjele smo nešto izvesti i kupile što smo htjele pa čak i ono što nismo htjele, jer ih se nekada jednostavno ne možeš riješiti. Pokisle kao miševi i napokon stigle na aerodrom. I ponovno je upravo to mjesto na kojem počinje još jedna epizoda "kako se vratiti doma na vrijeme, prije sljedećeg leta koji moraš odraditi"...
Srećom pa smo došle ranije i upale na jedini mogući let koji je još imao mjesta do Dar-a, jer naravno nismo računale s tim da je vikend i da se svi turisti tada vraćaju doma. Stigle sretno u Dar, gdje smo morale naći ured Kenya air-a, jer naravno naš let je bio prebukiran pa smo tražile bilo koju drugu opciju. Inače sam jako smirena i staložena soba, Adri isto, hm da... Ne, ozbiljno, probleme te vrste rješavam u mirnom razgovoru, druga stvar je što u sebi kipim i radije bih te zašamarala nego se raspravljala s tobom kao s ljudskim bićem, ali uvijek sve sredim kao RAZUMNO žensko. Ovaj put pred-PMS, PMS i post-PMS u kombinaciji pokazali su sve svoje čari najnesposobnijem manageru kojeg sam ikada imala prilike upoznati, ali upale smo na kraju na let za Nairobi. Hakuna Matata curke, bez problema, sve će biti oookeeej. Kada bi pogledi ubijali...
U Nairobiju sasvim druga priča, možda zato što smo ovaj put razgovarale s "našom" kolegicom, koja je ekšli znala što radi pa smo sretno stigle u Dubai oko 5 ujutro. Bez obzira na to iskustvo zadnji dan, cijeli tjedan je bio pravi odmor za dušu i mozak, pogotovo mozak, jer je moja draga prijateljica uporno navijala alarm svaki dan po krivoj vremenskoj zoni, sat vremena prerano! Haha, srećom pa je samo sat vremena...
Nakon par sati sna, raspakiravanja kofera i dve mašine veša, bio je red za jednu oproštajku u pješčaniku. Šmrc! Druga hrabrica od nas koja je spakirala kofere i odlučila vratiti se doma. Iako je sada već dobro debelo tamo gdje ju je srčeko vuklo, fali nam! Fali nam isto kao i ona prva koja se na to odlučila. Jedna po jedna... Čudno je to kako su prijateljstva koja se ovdje izgrade u tako kratkom vremenu toliko intenzivna. Čudno, a opet potpuno normalno i ne mogu i neće se prekinuti jednim preseljenjem u drugu državu. I koliko god se rijetko ili često vidimo, uvijek ćemo biti tu jedni za druge, jer ovdje su ti prijatelji druga obitelj, jedino što ti čuva tvoj zdravi razum i jedini koji te u potpunosti razumiju, a TO se ne zaboravlja samo tako.
Pa se na kraju opet zapitam... Kada će doći moje vrijeme za dignuti sidro?