Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index
JEDNOM sam ti napisao: "Zašto ne bi otišla sa mnom? Ostavila ovaj grad, ove ljude, ove ceste iza sebe. Ostavila u prašini. Prašini, koja kada se jednom slegne, nudi zaborav. A to je sve što si željela, nije li? Zašto ne bi okrenula auto i ostavila svoju sadašnjost prošlosti. Tamo gdje i pripada. Ostavila sebe, onaj dio koji ti ne pripada. Ne više. Sve strahove, sve greške, sve loše procjene i krive korake. Okreni auto, to više nije tvoj put, sada je samo cesta. Pogledaj unatrag, i to neka bude zadnji put kada okrećeš glavu. Kada se okrećeš prošlosti. Zašto ne bi otišla sa mnom?"
Prošlo je od tada dosta vremena. Vrijeme je donijelo ono što uvijek i donosi: Vrijeme... Za razmišljanje, za prilagodbu, za prašinu. Htio sam krenuti pisati zaborav, ali zaborav je izostao. Obično to tako ide. Ono što toliko očekuješ, na kraju nikada ne dođe. Ili se možda i pojavi znatno kasnije. Kada je prošlo i kada misliš da više ne trebaš. Ali, istina je da za zaborav nikada nije kasno. Uvijek i dođe prekasno. No, problem je što nikada, baš nikada ne ostaje za stalno.
Dovoljna je jedna riječ koju čuješ za tuđim stolom, dok sjediš u restoranu, dovoljan je trag mirisa kojeg osjetiš ujutro u zoru kada izađeš na ulicu, dovoljan je jedan ton, jedan stih koji ponovno oživi glazbu, koja je samo na trenutak zaspala u tvojoj glavi... I zatvoriš oči. I vraćaju se njene rečenice, svaka izgovorena riječ, vraća se njen miris s jastuka kraj tvojega, i bočice parfema uredno složene na ormariću. I odjednom znaš cijeli tekst pjesme koja svira, i odjednom si opet tamo u onom istom klubu na obali, obasjan stotinama žarulja, gledaš more noću i odjednom čuješ poznati glas koji dolazi vjetrom. Lagan. Nježan. Ljetni. "Oprosti, znamo li se od negdje?" A ja se nisam mogao sjetiti. Nisam bio siguran znamo li se uopće. I odakle. I zašto. I preko koga. Činjenica je da sam stajao zbunjeno. Činjenica je da nije bilo ni bitno, jer smo se upravo upoznali. Činjenica je da se nisam ni uspio snaći, jer činjenica je da nisam uspio skinuti pogled s nje. Cijelu večer. I noć, kako je odmicala. Obasjana stotinama žarulja. Negdje tamo daleko u nekom klubu pored mora.
I znaš kako ja uvijek govorim da ljubav na prvi pogled ne postoji. Znaš kako ne vjerujem da se samo tako netko može pojaviti i sjebati ti cijeli svijet. Cijelu koncepciju. Koncepciju svega poznatog. Znaš kako ja ne pušim te gluposti o tome kako nekoga možeš upoznati vani... Znaš već. Više nisam bio siguran. Više nisam ni znao što da mislim. Imao sam kraj sebe sve što sam čekao. Sve što me razuvjerilo u ono u što sam toliko bio uvjeren. Protiv svih pravila, jer pravila nema. Protiv svih očekivanja, jer očekivanja nema. Protiv svega što sam mislio, jer tu se nema što razmišljati. Dogodi se. Ona. I ti pustiš. Sebe. I prepustiš se. Njoj. Iako znaš da je to prekratko vrijeme.Prebrzo za bilo što. Iako imaš iskustva i znaš kako to završava. Obično. Iako to nisi tako zamišljao, ali ona je ipak sve što si htio. Pa zapneš. Najjače do sada. Jer želiš da uspije. Pa daš sve od sebe jer ne postoji druga kojoj bi se radije dao. Pa se postaviš, na način da njoj bude dobro. Kompromis u njenu korist. Koji je ona znala jako dobro iskoristiti.
Govore da je ljubav slijepa. Ja sam pak zbog nje progledao. Meni je pomogla da vidim. Puno bolje. Iako sa vidom nikada nisam imao problema. Govorili su i o njoj puno toga. Pa nisam slušao, jer nikada i ne slušam nikoga osim sebe. Možda sam mogao. Samo taj put. Samo tada napraviti iznimku. Možda bi mi bilo jasnije. Možda bih razumio, kada je rekla da misli da to više nije to. Da me više ne voli. Da više ne vidi sebe onako kako je prije vidjela. Da nije do mene, nego do nje. I one standardne priče kada želiš završiti. I otići. I pobjeći daleko od svega. A bježala je stalno. Nekada iz pravih, češće iz krivih razloga. I vraćala se, nekada pravim, češće krivim frajerima. Iz poptuno krivih razloga. Ali, tko sam ja govorim što je pravo, a što krivo. Tko sam ja da joj govorim kako bi trebala. Tko sam ja da joj govori da tako ne bi trebalo biti?
Ja sam samo netko koga je srela. Netko tko se zaljubio, iako je garantirao da nikada neće. Ne, na takav način. Ne, na takvom mjestu. Na kraju krajeva, ne u takvu djevojku. Ja sam samo netko tko joj je nudio zaborav. Daleko od svega. Netko kome je čak palo napamet da bi mogao provesti svoj život s njom. Daleko od svih. Netko tko ju je, za razliku od svih prije, gledao dugoročno. Zauvijek, možda. Ako mu dozvoli. Ako se usudi prepustiti, kao što sam se i ja prepustio njoj. Kada nije bitno kako ćemo i hoćemo li moći, nego zajedno smo. I to je jedino što je bitno. Kada nije bitno hoćemo li imati novaca i kako ćemo sklapati kraj s krajem. Nego zajedno smo i to je jedino što je bitno. Kada nije jebeno bitno odakle dolazimo i što smo sve i sa kim prošli, koliko puta bili povrijeđeni i sjebani, koliko puta odustali i rekli nikad više nego... zajedno smo. Jebeno smo zajedno. I to je jedino što je bitno. I to je jedino što imamo. I to nam je dovoljno. Meni više ne treba.
Njoj je pak trebalo. Puno više. Čuo sam da se zaljubila u drugog nedugo nakon mene. Nedugo kao nekoliko tjedana. Čuo sam i da je sretna. Po prvi put. Tako je rekla. Čuo sam i da njen novi dečko vozi novog Audija. I da je vlasnik jahte. I da ljetuje na otocima. Van Hrvatske. I da je sretna još jednom. Ponovno sam čuo. Ponovno je govorila iste stvari. I da se udaje. Najljepša vjenčanica stigla je iz daleka. I lusteri, i cvijeće, i svatovi u zlatnom. Pored mora. I da je trudna. I da je sretna. Ponovno. I da je odustala od sna da bude doktorica. Da otvori svoju kliniku. Da pomaže ljudima. Da sudjeluje na svjetskim kongresima. Da postane vrhunski kirurg u Švicarskoj. Odustala, jer to je bila samo želja, dok nije znala što će. Samo san kojeg je imala otkako je bila djevojčica. Samo cilj do kojega je više nitko nije podržavao. A sama nije mogla. Sama nije znala. A ostala je sama. Čuo sam da taj njen uz novi Audi vozi još pokoju. Uz nju. I da u tom novom Audiu vozi još mnoge. Osim nje. Čuo sam i da ju je ostavio. Nedugo nakon. Nedugo kao nekoliko mjeseci. I da su to samo priče. Jer ona je sretna. Kao i uvijek. Kao nikada prije. Sretna, jer sada ima sve. Što prije nije imala.
I znaš kako ja uvijek govorim da ljubav na prvi pogled ne postoji. Znaš kako ne vjerujem da se samo tako netko može pojaviti i sjebati ti cijeli svijet. Cijelu koncepciju. Koncepciju svega poznatog. Znaš kako ja ne pušim te gluposti o tome kako nekoga možeš upoznati vani... Znaš već. Sada sam siguran. Imam i razloga zašto biti. Vidio sam je par godina kasnije s djetetom u kolicima. Šeće gradom. Sama. Da nije prošla pored mene, teško da bih je i prepoznao. Ona mene nije. Ili se barem pravila. Nije ni bitno. I dalje je lijepa. Vjerojatno najljepša. Ali, na tome je ostala. Nije više osoba koja sam mislio da je. Stvar je u tome da nikada nije ni bila. Da se pretvarala, lagala. Da je bila sve suprotno od onoga što je tvrdila. One večeri u klubu kraj mora. Obasjana stotinama žarulja. Stvar je u tome da mi je konačno bilo jasno kako sam mogao potratiti život na nekoga tko nije dostojan svojih riječi. Još manje svojih djela. Mogao sam potratiti ljubav, potratiti snove, potratiti sebe. Ovako sam potratio samo vrijeme. I nije mi žao. Znati što više ne želiš najveće je dostignuće u životu. Malo tko to zna. Meni je sada jasno. Ti si saznala prekasno. A bila si sigurna da znaš. Šteta što nisi htjela okrenuti svoj auto. Kada si mogla, kada si htjela, kada si imala s kim. Šteta što nisi sve ostavila prošlosti. Sve strahove, sve greške, sve loše procjene i krive korake. Nego si ih ponovila. Što nisi znala koje su prave vrijednosti u životu, što se nisi usudila promijeniti. Šteta što nisi znala kako biti sretna. Drago mi je da sada znaš.
Vidimo se kada budeš imala 40. Nadam se da ćeš pronaći sreću, koju tako dobro glumiš da imaš.
Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!