Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index
PISANJEM se bavim oduvijek. Prije su to bile pjesme i romani koji dosad nisu ugledali svjetlo dana, a sada je to kolumna. Jedno sam vrijeme skroz zapostavio pisanje i onda nakon nekog vremena skužio koliko mi fali. Jednom davno, sam sebi sam obećao da ako ikada budem imao prilike pisati nešto što će drugi moći pročitati, to neće biti obično trkeljanje. Znam, od mene se očekuje da pišem o muško-ženskim odnosima, o tome kako manekeni imaju ludo zanimljiv život i kako spavaju s najljepšim curama. Dio toga jest istina, dio i ne baš. Nikada sebe nisam svrstavao u kategoriju tipičnog manekena. Oni koji me poznaju, to i znaju. Oni koji me ne znaju, pričaju priče.
A dok jedni pričaju, drugi rade. Ljudi koji pričaju, a ništa ne rade, ljudi čiji "talk ne prati njihov walk" nikad me nisu zanimali. Davno, jako davno, odlučio sam ne baviti se takvom vrstom ljudi. Kroz ovaj posao, vjerojatno i više nego kroz bilo koji drugi posao, upoznao sam jako različiti dijapazon ljudi. Neki od njih moji su dugogodišnji prijatelji, fenomenalni ljudi zbog kojih mi je drago da se bavim čime se bavim i da sam iz tog razloga imao prilike i upoznati ih. Drugi pak ljudi, su površni: izvana netko i nešto, zagrebeš li, naći ćeš... ništa. To su oni ljudi donekle lijepih korica, a praznih stranica. Status, izgled, novac, karijera i mišljenje drugih su njihove teme. Teme koje između ostalog ja izbjegavam. No, naučio sam da takve ljude spoznam u samo nekoliko sekundi. I stavljam u kategoriju – posao. I jedino posao. I to je u redu. Nemam loše mišljenje o apsolutno niti jednoj osobi koju sam ikad upoznao. Onima koji te povrijede, oprostiš i ideš dalje. Ne okrećeš se. Nema potrebe. Da li zaboraviš, to vjerojatno ovisi o pojedincu. Ali nije ni bitno, jer znam da tim i sličnim osobama neću dozvoliti da nam se putevi sretnu. Ono što hoću reći jest da nema mjesta ljutnji, mržnji, zavisti ili bilo čemu sličnom. To ne postoji kod mene. Možda nekad i je, ali već dugi niz godina ne. Naučio sam ostaviti se stvari i ljudi koji me ne zanimaju. I ponavljam, nikad ništa loše ne mislim i ne govorim o stvarima i ljudima koji me ne zanimaju. Smatram da je to put kojim bi svatko trebao ići ako želi imati neki svoj mir. Ne opterećujem se. Prihvatim i idem naprijed.
Volim ljude. Volim dobre ljude. Volim se družiti s ljudima, zafrkavati, uglavnom, rijetko kad sam ozbiljan. Iako moje kolumne govore drugačije. Ljudi koji me upoznaju misle da se pretvaram kad skuže da sam jednostavan, da ne pričam o modi, izlascima, o ljudima koje znam, gdje sam bio, koga vidio, tračevima i sličnom. A, najviše me i smeta kad netko koga upoznam počne i pričati o takvim stvarima, misleći kako me tako nešto zanima. Moj posao rijetko kad ima veze s onim što sam privatno i s kime se privatno družim. Volim inteligentne ljude. Volim talentirane ljude. Ljude od kojih mogu nešto novo naučiti. Volim drugačije ljude od sebe, koji mi mogu pokazati stvari za koje do sad nisam znao ili nisam imao prilike upoznati. Pojedinci katkad znaju biti toliko začahureni da ne vide dalje od sebe i sve što znaju o svijetu jest ono što se vrti jedino unutar njihove sjene. Takve znam samo u teoriji, u praksi već odavno ne. Uvijek sam govorio i sebi i prijateljima, budi drugačiji. Pa što ako te to odvaja od društva? Pa što ako se to od tebe ne očekuje? Nađi stvari koje te zanimaju i idi za njima. I klišejizirano, budi ono što jesi! Rečenica koja se upotrijebila toliko puta, a jako malo njih ju je zapravo razumjelo. Oni koju ju ne razumiju, opet će ju nazvati klišejem. Kao i cijeli ovaj tekst. I neka. Kad bi me zanimalo što drugi misle, krenuo bi se opravdavati. Ali ako me išta moj posao naučio, i to uvijek ističem kao glavnu prednost, jest da ne marim za tuđa mišljenja. Jednom kada naučiš kako i stekneš potrebno samopouzdanje, život je nevjerojatno lakši. Znaju me mnogi pitati kako uspiješ ne opterećivati se time? A ja njih pitam, kako ti može biti stalo do mišljenja nepoznatih ljudi?! Ljudi koji nikada nisu kročili u tvoj život, ljudi koji te ne znaju, ne znaju tebe i tvoju priču... Ali zato sami vole pričati. No, njihova priča jednaka je zvuku sata. Sata koji neumorno kuca. Čuješ, ali navikneš i nakon nekog vremena uopće više ne prepoznaješ taj zvuk. U životu ima puno, ali zaista puno važnijih stvari. Tuđa mišljenja samo su još jedna od ispraznih stvari kojima dozvoljavam da nesmetano prolaze pored mene. Ne zanimaju me teme poput tko je što kupio, kako se tko napio, koga je tko poj***, kol'ko para je tko dobio, što je tko o nekome čuo, tko koga ne voli, zašto netko nekog ne voli... Ne zanima me. Kada me nešto ne zanima, ne bavim se time. Ne pričam o tome, ne namećem drugima i jednostavno ne idem za tim. Vjerujem da kada bi svi krenuli s takvim stavom, svijet bi bio bolje mjesto.
Prošlih tjedan dana bili su zaista najtežih tjedan dana u mojem životu. Iako vjerujem, da je sve što se dogodi u životu ili blagoslov ili lekcija, znam da ovo blagoslov nije mogao biti, a lekcija... Ne znam. Nije da ovaj post pišem iz razloga što su mi prethodni dani otvorili oči. Ne, svih tih stvari sam se držao odavno. Često se zapitam, jesam li ih možda zaboravio... Ali nisam, zaista nisam. Je li me to sve nagnalo da opet preispitam sebe, jest. Ništa u životu nije važno dok si zdrav, sretan i dok voliš. Ljudi često na vrh piramide stavljaju potpuno nebitne stvari. Stvari koje meni recimo, nikad nisu bile prioritetne, pa čak ni sekundarne. Drži do onih ljudi do kojih ti je stalo, čuvaj stvari koje voliš i idi za onime što te čini sretnim. Ne opterećuj se stvarima koje ti nisu bitne, ne budi ono što nisi i ne mrzi ono što ne razumiješ. Kolika samo jednostavnost leži u ove dvije rečenice?!
Da, ja sam maneken. To mi je posao. Posao koji je nekima nezamisliv, nekima glamurozan, a meni je samo posao. Gle čuda, nisam gej, kao što ni mnogi od mojih kolega nisu, suprotno uobičajenim mišljenjima neukih. Ne pričam o i ne pratim modu i doslovno znam jako malo o modi. Ne, dane ne provodim u ludim izlascima niti ne spavam s najljepšim ženama svijeta (još :)). Više me zanimaju dobri dokumentarci, pametni razgovori, a svo slobodno vrijeme provodim vani u prirodi. Ne pratim tv, vijesti i dnevnike, tabloide, časopise i ne slušam razna razglabanja: ne zanimaju me tuđi životi. Volim bit okružen dobrim ljudima, pozitivnoj zafrkanciji i optimizmom.
Još jedan tekst, rekli bi neki... Puno mudrosti koje svi uglavnom znamo (no, koliko ih to i razumije i provodi!?). Pun klišeja. Meni će jedan manekenčić pričati o životu... Haha. Još jedan tekst, meni toliko potreban danas, kažem ja... Budite iskreni, budite dobri, budite pozitivni, budite svoji... I ako vas to čini drugačijim, neka. Tim bolje. Život je jedan. Zašto ga ne provesti točno onako kako želiš?! Vrijeme je za iskrenost. Usudi se to i biti.
Pssst! Prethodne Deanove kolumne pročitajte ovdje.