Foto: Ilustracija Index, Privatne fotografije
Tjedan sedmi
Ponedjeljak
Dovršavam sve stvari koje sam si davno obećala da ću napraviti jednom kada stignem u New York. Jednom. Nisam ni sanjala da će to biti tako skoro. Shvatila sam koliko stvari nisam ni stizala napraviti jer bih radila dokasno a vrijeme je samo prolazilo. Malo me uhvatila grižnja savjest jer sam bila samo u Metropolitan muzeju, ali makar nekoliko puta. Marko koji je tamo na praksi bi me uveo i mogli smo ući u sobe koje su uglavnom zatvorene za javnost i gledati najdražeg nam Caravaggia. Uvijek sam imala dojam kako se Marko morao toliko toga odreći kada se selio na fakultet u New Yorku. Ostaviti obitelj koja mu je sve, prijatelje s kojima je odrastao, organizirati si život tako mlad i sam u potpuno nepoznatoj sredini, a da ne govorimo o količini stresa koju nosi studiranje na tako prestižnom koledžu. Zahtjevaju se iznimno stručni seminari na kojima se istraživajući provode beskrajni tjedni u knjižnici, iako često o nekoj temi ima samo jedan opskurni izvor. Guarane i red bullovi su bomboni za ovdašnje studente. Većina ih uzima popularni Adderall, koji na recept uzimaju ljudi s poremećajem pažnje i hiperaktivnošću. On fokusira um tako da gradivo koje uobičajeno trebaš dva ili više puta pročitati, razumiješ i još bitnije, trajno zapamtiš iz prve. Ako ste ikad gledali Bradley Coopera u Limitlessu, to je sličan lijek samo ne toliko ekstreman. Studenti, koji jednu tabletu kupe na crnom tržištu i za 100 kn, se izgladnjuju tokom dana kako bi usporili metabolizam i prolongirali djelovanje. I tako po mjesec dana tokom ispitnog roka, što na kraju prelazi u naviku i stvara osjećaj tuposti kada nisi pod utjecajem. Budući da se Marko ne petlja u to, morao se još više od ostalih potruditi kako bi održao svoj savršeni prosjek i stipendiju. Ovdje su naime četvorke loše ocjene, a većina se ispisuje s faksa kad dobiju trojku jer skoro momentalno gube stipendije. I nikada mi nije bilo jasno zašto se morao toliko mučiti kako bi došao sad do točke gdje ga kao i bilokojeg drugog smrtnika čeka borba s birokracijom i srećom kako bi dobio vizu. No kada mi je objašnjavao priče i filozofije iza umjetničkih djela, shvatila sam kako to znanje nije paralelno sa onim koje imaju moji prijatelji na istim fakultetima u Zagrebu. Ovo nisu godine, datumi, mjesta i sitne činjenice. Ovo su nedostižni uvidi u filozofije i percepcije kultura koje su tada postojale, a koje se toliko razlikuju od naše da sam konstantno bila naježena, poljuljanog pogleda na svijet i željna još znanja. I još. I još… I to je prednost tih fakseva. Ljudi gladni čistog znanja (koliko je Marko bio otkad ga znam), ovdje napokon imaju priliku biti šokirani, produhovljeni i proširiti svoj pogled na svijet. I povrh svega, ne ruše te jer se ne sviđaš profesoru iz xy nebitnog razloga.
Srijeda
Jillian bi me uvijek zvala da idem s njom na razna druženja, no meni je uvijek bilo neobično sa šeficom izlaziti. Ponestajalo mi je izlika, te sam se zaputila prema Tribeci na postavu izložbe mladog njujorškog umjetnika Killy Kilforda u Soho Grand hotelu. Moderno uređeni hotel koji služi više kao igralište za modnu i društvenu elitu New Yorka. U predvorju je bila Kilfordova umjetnička instalacija 'Honk Less, Love More’ , i možda je to do toga što ne znam puno o modernoj umjetnosti ali stvarno nisam bila impresionirana. U jednoj od dvorana se održavao party i bilo je krcato. Njujorčani, od najsiromašnijeg do najbogatijeg, svi pohrle kada je nešto besplatno. Dočekala me Jillian sa svojim prijateljima, Australcem Jasonom i Chandrom koja je djelovala kao obična, no vrlo mila mlada žena. Jason je bio preslika stereotipnog hipstera - sjajno uparene odjeće, brade koja nije vidjela britvicu mjesecima i sa šeširom za kojeg je zataknuo letak od izložbe misleći da je baš otkačeno. No bio je vrlo zabavan i iskren. Svi su se tamo trudili izgledati jako moderno, posebno i dosta neuspješno ciljali na avangardu dok su pričali o sitnicama. Pomno zapamćene zanimljive činjenice zbog kojih na sveukupno sedam sekundi zvučiš pametno i zanimljivo dovoljno da osoba preko puta tebe u sebi kaže ‘Da, mogla bih spavati s ovim tipom, on zna STVARI’. Ušla sam u super priče sa Chandrom za koju sam se iznenadila kad mi je kasnije Gillian rekla da je glavna u jednoj od najbogatijih njujorških dobrotvornih organizacija. Nastavila sam hodati Tribecom, četvrti prepunoj zgrada od lijevanog željeza koje naoko izgledaju prazno i jadno, ali u kojima mnoštvo zvijezda poput Lea DiCapria, Beyoncé, Justina Timberlakea i ostalih, posjeduje prelijepe stanove visokih stropova. Tu se osjećaju skriveno od znatiželjnih očiju turista koji ne zalaze u taj dio grada. Dok sam ramišljala da li je New York zapravo malen, naletila sam na svoju cimericu. Eto.
Subota
Laundry day, mini trauma svaki put. Kući sam navikla prati odjeću u svojoj mašini, objesiti u svom domu i to je to. A ovdje moram nositi velike vreće tri ulice dalje u praonu, opremljena šakama kovanica, tražiti paralele između brendova deterdženata koje koristim doma, naći mašinu koja radi od njih trideset unutra i sve to dok se malena bakica dere na mene da požurim na najgorem engleskom ikad. I onda čekanje ispred mašine kako mi nitko ne bi ukrao odjeću koja potom mora u sušilicu. I opet čekanje... Veseli cirkus u mojoj glavi za nešto što ostatku populacije nanosi nula stresa. Zamišljam mamu kako mi se smije negdje. Shvatila sam kako nisam uopće otputovala u velike gradove koji su toliko blizu, poput Washingtona, Bostona i Philadephije. Nazvala sam još jednog prijatelja iz Zagreba koji nakon faksa traži posao u gradu. Njegova cura nam je posudila auto i organizirali smo izlet u Philadelphiju. Vozili smo se niz autocestu te prelijepe sunčane subote, zavijajući pjesme na radiju i prisjećali se ekipe koju znamo iz Zagreba. Philadelphija je divan gradić na rijeci s začudo sjajnim muzejima umjetnosti i redovima slatkih ciglenih kuća sa šarenim vratima. Nismo imali previše vremena pa smo odradili sve turističke stvari: muzeje, šetnja preko mosta na Market Street u koja je centar noćnih izlazaka i Philly cheeststeak u pravom američkom dineru. Sendvič sa komadima steaka i zapečenim sirom i čokoladni milkshake. Malo mi za sriću treba. Budući da mi je isticala stanarina, mislila sam zadnji tjedan u New Yorku provesti u hostelu, no Vlado je ponudio da se preselim na tih nekoliko dana kod njih na Coney Island. Spakirala sam se idući dan, presretna što mi sve stane u jedan kofer nakon toliko shoppinga za prijatelje, i krenula na dvosatni put do suprotnog kraja grada. Dok smo s prelijepim zalaskom sunca prolazili preko Brooklyn mosta, maleni pijani Meksikanac suznih je očiju u podzemnoj glasno s mobitela puštao nekakve latino balade. Kužim te kompa, kužim.
Pssst! Nove pustolovine naše Perle, čitajte i idućeg četvrtka samo na Index Rougeu!