Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
365 DANA stare godine je iza nas. Prije 365 dana bila sam u nekom potpuno drugom filmu, s drugim planovima, više manje istim željama, ali nije mi bilo ni u peti da ću 365 dana kasnije raspakirati kofere u "gradiću" Tainanu, na jugu otočne države Tajvan i reći "Ok, ajmo sada opet iz početka." U samo jednoj godini promijenila sam te svoje planove, donijela velike odluke, bila dio velikih događaja oko sebe, u toj jednoj godini bila sam i sretna i tužna, našla neke nove prijatelje, prekinula neke stare veze, prekrižila nekoliko stavki sa svoje Bucket liste, bila ponosna na ljude oko sebe, ali i na samu sebe, bilo je trenutaka kada nisam mogla ustati iz kreveta zbog usranih osjećaja, bilo je trenutaka kada nisam imala vremena otići u krevet zbog osjećaja koji te tjeraju dalje. Do prekosutra bih mogla nabrajati gdje sam sve bila, što sam radila, koga sam upoznala, zašto sam plakala, a zašto se smijala. Kako je lijepo počela ta 2015., tako je predivno i završila. Na kraju, kada se podvuče crta, shvatim koliko sam zahvalna na svemu što se događalo, ne samo u ovih zadnjih 365 dana, nego i u onih prethodnih, i onih prije i onih...
Zadnja tri dana stare godine provela sam u MinKenu. Odmor, iako je bio prvi vrhu liste prioriteta, nekako se nije dogodio, jer ipak je to bio još jedan novi-stari grad u kojem sam bila samo jednom na 24 sata i sada ga je ipak trebalo malo bolje istražiti. Od klope, prirodnih ljepota, samoga grada... Od svega, zapravo me najviše oduševio izlet od nekih 150 km izvan MinKena, u dvorac Neuschwanstein. Pokraj gradića Füssel, jedan od zadnjih Bavarskih kraljeva Ludvig II, podigao je ovaj predivan, romantični dvorac kao svoju vikendicu sredinom 19.stoljeća. Možda zvuči kao samo još jedan od dvoraca, ali meni, koja ih obožavam, bio je još zanimljiviji kada sam skužila da je to onaj dvorac, koji je inspirirao još jednu veliku osobu koju također obožavam, Walta Disneyja, da nacrta dvorac svojoj Uspavanoj ljepotici. Staneš, gledaš, ne vjeruješ, uživaš i pitaš se u koje doba godine je najljepši? Nema točnog odgovora.
Kavica i kolači na vrhu Olympia tornja s pogledom na čitav grad i okolicu i došlo je vrijeme za put pod noge na daleki istok...
Osjećaj da odlazim na neodređeno još uvijek ne postoji, osjećaj o tome koliko sam daleko doputovala također. Krenula sam na staru godinu, jer sam još uvijek imala pravo na jeftinu kartu. Rok od 30 dana nakon otkaza je vrijeme u kojem možeš iskoristiti koliko god takvih karata želiš pa sam tako morala i sama kalkulirati. Isto tako bilo me strah ostajati duže doma, da se ne ulijenim pa da mi postane teže otići :).
Krenula sam u četvrtak popodne po "našem" vremenu i došla ovdje u Tainan u petak na večer po lokalnom vremenu. Vremenska razlika je 7 sati u zimskom periodu, 6 sati u ljetnom.
Cijeli put bio je utoliko lakši, što sam na svakoj etapi puta imala nekoga poznatog s kime bih popričala, popila smoothie, tko bi mi malo skratio tih "ubij me polako" 30 sati puta... Trenutno mi je u glavi ponovo čušpajz, koji kipi i prelijeva se na sve strane pa zapravo ni ne znam o čemu više trabunjam.
Svi me pitaju za prve dojmove. Kako izgleda?! Kakva je hrana?! Kako ti se čini na prvi pogled?! Ono što je smiješno u svemu tome jest činjenica da meni ovo zapravo nije ništa toliko novo. Nije da nikada nisam bila na Tajvanu, nije da nikada nisam bila u Kini, nije da nikada nisam bila u kontaktu s ljudima iz Azije ili jela njihovu klopu. Prvi dojam imala sam prvi puta kada sam došla ovdje, iako je to bilo na samo 24 sata, stekla sam taj prvi dojam, koji mi se i tada svidio, kao i drugi dojam koji stječem ovih dana. Ljudi su uslužni, željni pomoći, nasmiješeni, razgovarali bi se s tobom, iako ja (još uvijek!) ne govorim mandarinski niti oni engleski, ali trudimo se svi pa rukama i nogama na kraju se sve skužimo. Hrana je odlična, nakon svih delicija specifičnih za Božićno vrijeme u Hrvatskoj, jako mi paše sve što se nudi ovdje, lagano, zdravo, većinom vegetarijansko, #držimfigedaizgubimkojukilu, a mama Ana kuha za prste polizati!
Pričala sam vam već o tome kako se u bijelom svijetu odnosi među prijateljima drugačije rangiraju, koliko su to neke posebne veze i kako ne mogu svima biti shvatljive, a mene fasciniraju koliko se prirodno, nesvjesno stvaraju. Upravo to događa se i ovdje, s dugogodišnjim prijateljima iz Zagreba nađeš se ponovo na drugom kraju svijeta, imaš samo njih i oni su ti koji sada paze na tebe, #toplookosrca.
I dok konkretnog osjećaja o tome što se događa još uvijek nema, možda je razlog jet lag ili samo sigurnost u to da će sve biti kako treba, dotle je uzbuđenje poprilično! Što, kako, gdje, kada?!? Počevši od traženja posla, na koje se bacam idućih dana, do upoznavanja grada i ljudi oko sebe, istraživanja, navikavanja na apsolutno sve što mi je u neku ruku poznato, ali u praksi totalno novo i strano. Pucanje petardi i vatrometa ovdje je svakodnevna normalna pojava s kojom se, vjeruju, tjera zle duhove, zelenim čajem se umivamo za bolji ten, a komarci su naporni na svim stranama svijeta podjednako.
Prvi vikend je na izmaku i traženje posla je prvo što slijedi, jer iako svi misle da bih se ja rado odmarala, meni su zapravo crvići u guzi već proradili i postaje mi dosadno zato što sam odmarala zadnjih mjesec dana bez posla. Sad bi bilo zgodno ponovo imati obaveze...
Pssst! Teine avanture po Tajvanu pratite i na njezinom
blogu!