Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
NEKAD zbilja imam osjećaj da molitve ne prestaju, od 0-24 kroz dan, pogotovo kada počnu baš u onom trenu, u kojem sam ja odlučila ubiti oko na sat-dva, prije još jednog noćnog leta.
Jednako je iritantno kao i ono razdoblje, kada je crkva u kvartu u Zagrebu, zvonila svakih 15 minuta! Svakih 15 minuta - ding! Ding dong! Ding ding dong! Aaaaaaa! Isto tako je i s molitvama ovdje, taman onda kada tonem u san...
Mnogi su mi se javljali privatno i govorili "Ali, moja frendica nikada ne čuje molitve, nju to ne smeta toliko."
Tvoja frendica vjerojatno ne živi na periferiji i nema tri ili četiri džamije pod prozorom. Tvoja frendica vjerojatno živi u civilizaciji na xy katu nekog lijepog nebodera, do kuda zvuk molitve ne dopire, jer su zvukovi velegrada jači od zvučnika na džamiji. Tvoja frendica niti ne zna da postoji ovaj kvart u gradu! U svakom slučaju, molitva je počela i potpuno me razbudila, pokušaj spavanja prije odlaska na posao u ponoć neslavno je završio, ali je zato to moja cimerica iskoristila kao savršen trenutak da ju naučim peći palačinke. Ako već neću spavati prije leta, bar se mogu udaviti u palačinkama :)!
Još jedan tjedan je doslovno proletio. Kutije sa svim mojim stvarima već su spakirane i poslane, jer ne mogu dočekati pa ih šaljem čim je prije moguće. Nakon tri godine, kilaža koju imaš pravo besplatno poslati doma je 200 kg. Važući jučer te kutije, dokazala sam i sama sebi kako sam od samog početka, od prvog dana ovdje, znala da neću ostati zauvijek, da ovaj posao i "život u koferu" imaju rok trajanja, jer te kutije nisu prešle niti sto kila, a kamoli dvjesto! Kako kažu, važno je skupljati uspomene, a ne stvari? Ako je tako, mojih stvari možda ima samo 70 kg, ali zato uspomene ne može izvagati niti jedna vaga na ovom svijetu, a malo bogatstvo ću ostaviti razvijajući te uspomene i slažući ih u albume za slike.
Proces s HR (human resources) je također odavno započeo. Cijela lista stvari koje moram obaviti prije nego odem iz zemlje, prije nego ponovno postanem samo turist ovdje.
Ispunjavanje upitnika, predaja osobnih informacija potrebnih za isplatu novaca kada zatvorim račun u banci, zatvaranje računa u banci, zatvaranje ugovora za internet i tv (jer ovdje ne postoji mogućnost prebacivanja na drugo ime, NE postoji - kao ni logika u ovoj zemlji!), predaja dokumenata i uniforme nakon zadnjeg leta, otkazivanje rezidencijalne vize... Svaki dan mi je sve teže i u isto vrijeme sve lakše! Slanjem stvari doma sve je to postalo još malo stvarnije. Zbilja odlazim odavde? Taj dio mi zapravo JOŠ nije došao do glave, jer još uvijek ima toliko toga što moram i želim napraviti u ova dva tjedna, da ne želim ni razmišljati o zadnjem danu. Znate onaj grozan osjećaj mučnine u želucu, o kojem sam vam nedavno pričala i kako sam ga osjećala zadnjih mjeseci sa svakim odlaskom na posao? Ta težina u želucu je i dalje prisutna, samo je sada to osjećaj panike, pomiješan s osjećajem sreće i uzbuđenja. Svakih pet minuta se mijenja, vrti u krug, skače gore dolje i podsjeća me na odluku koju sam donijela.
Najbitnije od svega, razvlači mi osmijeh na lice, onaj istinski, za koji ni ne znam da se pojavio, ali tu je... Koliko jako želim da dan odlaska za Zagreb dođe čim prije, toliko bih isto i ovo zadnje vrijeme ovdje čim više rastegnula, samo zato da se ne moram opraštati s onima koji ostaju. Jedno takvo grljenje već sam preživjela, s knedlom u grlu, jer osim što mi je postala prijateljica i zauzela posebno mjesto u mom srcu, postala je dio te lude zamjenske obitelji, koju si svatko pronađe u tuđini...
Na letovima više niti ne sudjelujem u razgovorima s kolegama, kada počne priča o tome kakav raspored si dobio za sljedeći mjesec, kada ćeš tražiti godišnji za iduću godinu ili nagađanja o tome gdje ćeš biti za Novu godinu. Slušam ih i razmišljam kako ispadam iz tog štosa, kako ću uskoro postati "ex-crew". I nije mi teško, ali znam da će mi prifaliti s vremena na vrijeme. Znam da će mi kaos ovakvog načina života tu i tamo nedostajati, kao i svima, jer ipak je Dubai ostavio prevelik trag u našim životima, da nam ne bi baš nikada falio. Što će mi točno faliti, osim prijatelja, reći ću vam kada me uhvati nostalgija za tim nekim prošlim danima. Sada nemam vremena o tome razmišljati, sada mi još uvijek ništa ne fali, jer sada planiram ono što dolazi sljedeće.
Za početak, prvi posjet Indiji... Zemlji koja je nekada davno svima nama predstavljala najveću egzotiku dalekog svijeta, a onda smo došli u Dubai i pogled na Indiju nam se poprilično promijenio, ali pošto tvrdim da sve treba vidjeti, sutra dajem šansu Kalkuti! Gradu od 4,5 milijuna stanovnika na istoku Indije, u kojem je živjela Majka Tereza... Namaste.
Pssst! Teine dosadašnje avanture u zraku pratite na njezinom blogu!