Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
ONCE upon a time, imala sam savršenog susjeda. Živio je u stanu iznad mene i bio je oličenje mirnog i pristojnog čovjeka. Na stubištu bi uvijek pozdravio, tu i tamo bi nabacili koju riječ o vremenskim prilikama i neprilikama, a on je uvijek znao procijeniti kad je vrijeme za priču o vremenu, a kad samo za brzinski bokbok. Bio je miran i tih, a često je i na dulje periode izbivao iz stana tako da je iznad moje glave većinu vremena vladala prekrasna tišina. Jest da je izbivao zato što se bavio prodajom droge pa bi svako malo završio u zatvoru, ali svejedno je bio divan čovjek. Dok god u našoj državi postoji čovjek koji gliserom može ubit ljude i ne ić u zatvor i dok god u istoj toj našoj državi biciklist koji se zaletio u pješakinju ide u zatvor, vjerujem da ljudima jednostavno treba droga kako bi zaboravili gdje žive. Kad smo već praktički dekriminalizirali ubojstvo, bilo bi glupo da se mrštimo na dilere, kaj ne? Da. Btw ovo ne znači da se drogiram, samo da koristim zdrav razum. Uglavnom, moj susjed diler je bio super susjed - čak i kad bi policija došla po njega, to je uvijek bilo diskretno, a on bi u slučaju bilo kakvog komešanja po hodnicima svim susjedima rekao: “Sorry.” Kulturan čovjek, susjed za poželjet. Sad je prodao stan pa mi više nije susjed, ali bio je cool.
Policija je rekla da ne može ništa jer "nismo ju vidjeli da to radi", a nakon što sam ih pitala dal to znači da ja nju u teoriji smijem ubit ako nitko ne vidi, samo su se kiselo nasmiješili. U "mirnijim" fazama je "samo" po cijele dane kuckala po staklu prozora, kao da daje ritam imaginarnim mažoretkinjama koje plešu samo za nju. Tup-tu-tu-tu-tu-tup TUP. Noću je trčala po stanu, a povremeno bi malo zastala, otvorila prozor i vikala stvari tipa HU! HUUU! Ili meni jednom oko 3 ujutro kad sam se uparkirala u dvorište: MAAARŠ! Usrala sam se ko nikad u životu. Ponekad je vrištala kroz prozor. Ponekad se samo nakašljavala kroz prozor. Ponekad bi pljeskala kao da tjera ptice, ptice kojih nema. Jednom je u 6 ujutro toliko nabijala po svom prozoru da ga je razbila, a kad je moja mama zbog toga pozvala policiji, presrela ih je na hodniku i rekla: "Dobro da ste došli, netko mi je razbio prozor." Policija nije ništa vidjela pa opet nije mogla ništa, a njena psihijatrica ju je proglasila "vitalnom, zdravom ženom od 70 godina koja se fizički dobro drži za svoje godine." I smrdila je, naravno da je smrdila i to po kombinaciji urina, nepranja i ludila. Srećom, napustila je stan krajem prošle godine, što je divno jer sam se za vrijeme njenog boravka svaku noć bojala da opet ne gađa mog brata nečim. I jebi ga, ne možeš ništa. Ni policija ne može, ni socijalna služba, mogu jedino potomci a potomci se ne žele zamjerit jer kao što u igri "Kamen-škare-papir" kamen pobjeđuje škare, škare pobjeđuju papir, a papir pobjeđuje kamen, tako i u igri nasljedstva ne smiješ kamenom na ludu babu jer će izbrisat tvoje ime sa svog poslijednjeg papira pa je bolje ostavit nju da terorizira susjede i čekat. Vidiš kako romantično.
Uglavnom, sad imam nove susjede i čine se fini. Ne dilaju drogu, ne bacaju stvari kroz prozor, ne smrde po vlastitim tjelesnim izlučevinama - nije loše za jednu malu zgradu velikog srca.
Prošli četvrtak sam inspirirana još jednom horor pričom o susjedi koja je prvo djelovala normalno, a onda počela prijetit nožem po stubištu, pitala ljude na Fejsu da sa mnom podijele svoja iskustva o groznim susjedima. To što ljudi proživljavaju na dnevnoj bazi je toliko grozno da se ova moja priča s babom i glavicom luka čini kao topla, ljudska priča. Ima svega - od frajera koji kolje ovna u zgradi, frajera koji je naganjao ženu pilom po stanu, lika koji se curi na katu ispod sebe posrao na klimu, žene koja je skupljala govna u vrećicu i bacala ih kroz prozor, frajera koji je mamu držao u škrinji da bi mogao nastavit primat penziju… zato sam odlučila skupit sve grozne navike susjeda koje sam pročitala na Fejsu i napravit mini kućni red za sve one koji jednostavno nisu jebeno normalni. Isprintaj ovo ako želiš, zalijepi na oglasnu ploču, na vrata susjedu, gurni mu u kaslić - naravno da neće niš pomoć ali možda će tebi bit malo lakše.
Otkud da čovjek krene u ovakvim situacijama? Možda od haustora, to je najbolje.
Draga susjedna osobo,
Haustor nije pepeljara ni koš za smeće. Ako vam je slučajno baš u haustoru ispao na pod čik/kora od banane/ kondom, pokupite ga i bacite u pravo smeće. Također, lift nije wc, a stepenice nisu super mjesto na koje možeš obrisat govno u koje si stao.
Špijunka služi da vidiš tko ti zvoni i da možeš vidjeti kak izgleda “jedna gospođa” koja će ti probat prodat lonce - špijunka nije alat za špijuniranje tko Mariji dolazi na kavu jer taj netko dolazi Mariji, a ne tebi.
Smeće koje ste napravili u vašem stanu može imat dvije faze - ili je smeće u vašem stanu, ili je smeće bačeno u kontejner. Ako vaše smeće ima međufazu zvanu "smeće ispred mog stana koje čeka da bude bačeno ali ne želim da mi smrdi u stanu", onda ste VI smeće. Ovo posvećujem "gospođi" koja u zgradi u kojoj NE živi sama svakodnevno ostavlja usrane pelene svog djeteta da joj ne bi smrdile u stanu.
Također, preferirani način iznošenja spomenutog smeća NIJE bacanje istog kroz prozor - nema veze na kojem ste katu, gospođo, ni iz prizemlja nemojte.
Vrijeme odmora u zgradi obično obilježava vrijeme u kojem vlada dovoljna tišina se ljudi mogu odmoriti, što je, naravno, subjektivna kategorija, ali podrazumijeva se da u tom vremenu nećete: nabit radio da se čuje do Maribora, rušit zid, uvodit centralno grijanje, bušit IŠTA, glasno radit i/ili rađat dijete, premještat ormar, naganjat ženu pilom po stanu, klat ovna i slično.
Ako naganjate ženu pilom po stanu, radite to diskretno.
Ovna nemojte klat generalno jer živite u zgradi i to se ne radi.
Kad ste na hodniku, pokušajte ne urlat iz petnih žila tih 30 sekundi do dvije minute koliko traje tranzicija do vašeg stana/vanjskog svijeta. Ne moramo svi čut točan raspored subjekta i predikata dok se svađate sa ženom ili dok samo pričate na mobitel.
Ako vješate veš iz kojeg kaplje sva tekućina ovog svijeta a netko ispod vas je već objesio svoj veš, promijenite plan. Tko prvi, njegova (ta jedna) djevojka ne vrijedi samo na Zrću nego i na štriku za veš. Nemojte bit šupak, suseda.
Ako imate lavor pun tekućine koji nekamo treba izlit, odaberite opciju koja NIJE kroz prozor ili preko svih balkona. Izlijte ju u wc. Izlijte ju po svom krevetu. Izlijte ju po Jehovinom svjedoku sljedeći put kad pozvoni. Ne moramo svi sudjelovat u vašem višku tekućine.
Dlake, odrezani nokti, kore od mandarine i prašina iz usisavača se ne bacaju kroz prozor. Nema veze na kojem ste katu, gospođo, opet ni iz prizemlja nemojte.
Generalno je najbolje da ništa ne bacate kroz prozor - iznimka mogu biti ključevi od stana koje bacate nekome jer se pokvario portafon, mekani predmeti tipa majica u vrećici koju je netko zaboravio ponijeti a ne da mu se vraćat gore, mali kišobran i eventualno muž koji vas naganja pilom po stanu.
Također, ako imate prekrasnu, debelu žutu deku iz Mezopotamije, nemojte ju trest po tuđem vešu jer je to ružno. (I deka i navika).
Nemojte skupljat golubove na svom balkonu, oni nisu vaši prijatelji. Prijatelj koji je tu samo kad mu daješ hranu nije dobar prijatelj, a ovaj još sere po tuđem vešu. Upišite tečaj heklanja ako vam fali društvo ili se učlanite u Herbalajf, al nemojte skupljat golubove.
Kad imate snošaj, uživajte koliko god želite ali probajte ne zvučat kao da Serena Williams siluje pumu. Nisu susjedi ljubomorni što vi jebete više nego oni, prestanite se zavaravat. Žena vam zvuči ko vjeverica, stišajte se prije nego što vam netko pozove društvo za zaštitu životinja.
Lijepo je kad premjestite ormar jer to može promijeniti izgled cijele sobe, ali ako premještate ormar svaki drugi dan i vučete ga po svom podu i po glavi susjeda ispod vas, to više nije ni lijepo ni simpatično nego ste Božo Petrov. Odlučite gdje će ormar bit i pustite ljude da žive svoj život.
Kad planirate radove u stanu, zalijepite najavu na oglasnu ploču. Gdje će bit, šta će se radit, koliko će otprilike trajat i broj mobitela za slučaj “ako imate bilo kakvih pitanja”. Ljudi će vas mrzit zbog bušilice, ali svaki put kad će vas mrzit će se sjetit da ste pristojno najavili i mržnja će nestat.
Ako imate psa, pokupite njegove igračke sa stubišta jer će se netko popiknut preko te loptice koju ne vidiš kad tegliš sto vrećica iz dućana i slomit će nogu.
Ako kuhate stvari koje mirišu kao kisela smrt, prestanite kuhat te stvari.
Ako radite ovo što mi je napisala jedna cura na Fejsu:
“Susjedi su osnovali udrugu koja preko delfina komunicira sa starim znanjem Atlantide (službeno registrirano). Ljudi se skupljaju.... Kad nema članova udruge, veliki vođa iste u slobodno vrijeme tice zenu. Skaču u 2, 3, 4 ujutro po stanu pod sijalicama zelene i crvene boje. U policiji su zanijemili od priče.” - promijenite dilera pod hitno.
Ako vas živciraju djeca koja se igraju ispred zgrade, nemojte ih polijevat vrućom vodom, kavom, gađat krastavcima, bocama, pilećim nogicama i slično.
Ako se netko u stanu ispod ili iznad ili pored vas preglasno smije i mislite da je to povod da zovete policiju, ZATO nemate prijatelje, ZATO!
Ako ste ikad zamolili susjeda da malo tiše zaključava vrata ili da ne pušta vodu u wc preko noći ili, citiram jednu ženu s mog Fejsa koju je susjeda pitala: “ jel nam mora zvoniti alarm na mobu ujutro tako rano, u 7h, možemo se na posao probuditi i bez toga, jer ona voli spavati do podne, pa ako bi bili ljubazni….” - kupite samostojeću kuću u Donjoj Pačetini.
Šta još?
Nemojte svako jutro izlazit na balkon goli jer susjeda preko puta vas ozbiljno razmišlja o tome da donira oči u znanstvene svrhe.
Nemojte ljeti sjedit na stubištu u laganoj haljini i ručnim ventilatorom hladit vađajnu pred svima jer… jer nemojte, gospođo.
Nemojte imat pijetla u stanu u stambenoj zgradi.
Nemojte glasno puštat Čavoglave nakon 22h. Niprije.
Ako već morate glasno slušat Adele, pustite Adele da pjeva sama. To što vi volite pjevat ne znači da znate pjevat, u većini slučajeva zvučite kao da Serena Williams siluje pumu i/ili Terezu Kesoviju.
Nemojte pričat na mobitel u 2 ujutro na prozoru dok ljudi pokušavaju spavat. Lijepo je što imaš candidu, Ivana, al ja ne moram znat kojim danima te najviše svrbi i koje ćeš sve namirnice izbacit da ubiješ gljive u svom tijelu. Zatvori prozor i budi gljivična u svoja 4 zida, ja bi spavala.
Nemojte vozit bicikl po stanu, ni igrat hokej, ni kuglat ili šta god već radite što zvuči ko da bacate kuglu po podu.
Nemojte srat na tuđe klima uređaje. Zapravo, nemojte srat na tuđe išta.
Nemojte ni povraćat po tuđem vešu, tri puta, gospodine.
Ako imate malo dijete kojem je glavna zabava imitiranje sirene po cijeli dan (ne Male sirene nego vozilo ambulante), objasnite djetetu da se to NE radi u zgradi u kojoj žive i drugi ljudi. Ja volim djecu i volim kad su djeca djeca, ali volim i kad mi Serj Tankian vrišti “when angels deserve to DIIIEEEEEEEE!” pa neću to full glasno puštat jer me mama naučila da mislim i na druge ljude.
Nemojte trčat po stanu u drvenim klompama. Generalno, nemojte trčat po stanu nakon navršene desete godine života, ne živite u 500 kvadrata, stignete do druge sobe i pješke.
Imajte na umu da je vaš wc spojen s drugim wc-ima u zgradi, pa u njega nemojte bacat stvari koje ga mogu zaštopat, tipa tampone, uloške, klarinete, prve mačiće i ostalo.
Ne dirajte tuđu poštu - ako na kuverti piše Andrea Andrassy onda gospođo draga ta pošta nije možda za vas a možda za Zlatka Pejakovića nego je za mene. Čak i ako na koverti piše Zlatko Pejaković, ako je u mom sandučiću, onda to nemoj dirat.
Perite tijelo.
Luftajte stan, neće vam niš bit od propuha.
Nemojte prijetit nožem ljudima.
Ni pilom.
E da, i kažite DOBAR DAN na stubištu, nije teško.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!