Dnevnik gradske cure: Dnevnik ženske građevine

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index, Privatne fotografije

DRAGA građevino, evo vratila sam se u Hrvatsku i teško mi je. Pere me jet lag na najjače. Zbunjena sam. Ne znam di sam. Gubim se. Neartikulirano pričam. Brkam pojmove. Kršim obećanja. Otišla sam samo  vidjet malo svijeta,  vratila sam se kao Božo Petrov. Al bit će mi bolje uskoro, obećajem. Ili neće. Yolo.

Nego, sretna Nova godina! Znaš kaj bi ja voljela da se dogodi ove godine? Ja bi voljela da se uvede zakon koji nalaže da svaki put kad ti netko početkom godine kaže "Ohoho, nismo se vidjeli od prošle godine" - smiješ tog nekog udarit i da ti on mora platit naknadu od 100 kuna. S obzirom da imamo i novo ministarstvo čija je kratica MUDO, ovaj zakon možda čak i nije toliko neizgledan.

E i još bi voljela da se u prvom osnovne uz standardne kategorije tipa "čitanje" i "pisanje" uvede i poseban predmet koji se zove "Snijeg nikad neće biti snjeg" i da to bude obavezan predmet do osmog razreda. Jer evo opet je pao i opet je kod puno ljudi snjeg, a fakat nije, kao što Sinj nije Senj.

Znam da će pojedinoj nenaviknutoj duši djelovati licemjerno što osoba koja priča o pravopisu istovremeno ignorira činjenicu da se ne kaže "ja bi" nego "ja bih", ali ŠUTI. Što lošije prišam hrvaska, to su nam velikija šanse da postala premijer. Nazdravlje.

 Uglavnom, 2016. je tu, wooop! Ja sam ju dočekala onako kako sam oduvijek htjela dočekati novu godinu (u ovom slučaju se nova piše malim, tako su me učili) - u pidžami, u krevetu, s hranom u jednoj ruci i hranom u drugoj ruci. Gledala sam telku, slušala Eda Sheerana i slavila činjenicu da sam napokon uspjela ostat doma za jednu Staru godinu. Nikad mi to ne daju, a uvijek kažem da to želim. "Ma kaj ćeš doma, odi s nama, moj jedan frend organizira Novu u jednom bircu - bit će neograničene klope, cuge, svakakve mjuze, bit će super" - nikad nema dovoljno hrane jer svi pojedu svu dobru salamu i ostane ona jedna salama s paprikom koju nitko ne želi i par zgužvanih maslina, nikad nema dosta cuge i uvijek svira Crvena jabuka a ako postoji jedna stvar koju mrzim više od ičega, to je čokolada s grožđicama. I CRVENA JABUKA. A doma je bilo tak lijepo i toplo. Ko onak kad gurneš ruku ispod koljena. Najbolja nova godina ikad.

Ali malo mi je žao što je 2015. završila. Jel ovo suptilan način da najavim da ću se u ovoj kolumni prisjećat stvari iz 2015.? Apsolutno da je, Marko, čitaš me ko knjigu - 2015. je za mene bila super godina.

Započela je prekidom, što je u tom trenutku zvučalo kao kraj svijeta, ali zapravo je bilo početak svijeta. Znam da zvuči cheesy, ali tako je. Otprilike ko da neuhranjeno dijete iz slamnate kućice u Africi odjednom preseliš u zemlju u kojoj stvari funkcioniraju. To je meni napravio prekid - iščupao me iz emocionalne Afrike i teleportirao u emocionalnu Kanadu. Prekrasno nešto, preporučam svima u vezama Trećeg svijeta.

U isto vrijeme, baš usred prekida sam pisala i knjigu. To je bilo sjebano za ishendlat - red plakanja, red tipkanja, red plakanja, burek, red tipkanja… Bilo je teško, ali kad sam završila… bila sam gotova. I sad imam knjigu, vidi!



Jeeej!

Osim što sam napisala knjigu, dala sam otkaz. Imala sam grozno, odvratno, neljudsko biće od šefa i umjesto da dolazim doma s posla živčana i istresam se na ljude koji me vole, rekla sam tom istom šefu da je šupak. U facu. Dvaput, za slučaj da nije dobro čuo. To je, uz kihanje, orgazam i ono kad ti se full piša pa napokon dođeš do wc-a, jedan od najboljih osjećaja na svijetu. Znam da je to luksuz koji si one jadne tete iz dućana koje su neki dan lopatale snijeg dok ih je baja nadgledao vjerojatno ne mogu priuštit, ali to sam napravila i za sebe, i za sve ljude koji nisu u prilici reć šefu da je mizerno govno i nečovjek. Jedan po jedan, i nadam se da ćemo jednog dana svi dobit takvu priliku.


Kad smo već kod novih, uzbudljivih stvari koje je dobro probat - probala sam surfat. Ne ide mi. Ne onako "malo mi ne ide", nego… meni je surfanje ono što je Jacquesu Eurosong. No fuckin way, ever. Pogle.



Znam, ja sam hodajući seks, bračne ponude u inbox.

Šta još, šta još?

Krenula sam u teretanu jer je to dobro za mene i želim bit osoba koja brine o svom tijelu. Odustala sam od teretane jer ne mogu. Krenula sam u teretanu jer je vježba zdrava. Odustala sam od teretane jer ne želim. Krenula sam u teretanu jer se tijekom vježbe luči hormon sreće a sreća je važna ako želiš bit sretan u životu. Odustala sam od teretane jer neću. To je to. Krenut ću u teretanu još 500 puta i odustat ću još 500 puta. Važno je da sam sama sa sobom razriješila da sam bipolarna i sad će svima bit lakše.

Počela sam pit vodu - 8 čaša tjedno, jer NEMREM više od toga i znaš kaj ću ti reć? Ako me sutra pogodi grom ili cigla s krova, tak je svejedno jel sam hidratizirana ili ne. Osam čaša tjedno, sve ostalo je bonus. Nemam ja vremena za sve te čaše vode i jabuke i vitamine i pičkematerine koje se reklamiraju kao mus. "Popijte mlaku vodu s iscijeđenim limunom na tašte, rezultat će vas zapanjiti!" - popij ti koji si to izmislio šamar na tašte, šta ti je. Kakav nam je mirovinski sustav, nemam potrebu bit stara baba jer neću imat ni za taj jedan limun. Ujutro ću pit kavu, popodne ću pit kavu, limun ću uzimat kad je limunada ili tekila ili kad treba pošpricat po lignjama. Mlaka voda na tašte, ain't nobody got time for that!

Pročitala sam lijepu količinu knjiga, oko 20, što me zadovoljava. To najčešće radim vikendom, jer sam shvatila da je sasvim prihvatljivo ne otić van subotom navečer. Nek ide tko želi, ali ja to ne volim i napokon mi je sasvim ugodno to izjavit pred ljudima. Ne da mi se stajat na šanku i slušat kaj će mi reć Ante jer znam šta će reć - štašpopt, aj popi, zašto neš popit, kurvo - kad mogu ležat na kauču i čitat kaj je Stephen King htio reć. Meni je to draže. Nekom je ovo prvo draže. Sto ljudi… sto šansi da netko napiše "snjeg."

E da, navršila sam 30 godina, zamisli. Trideset. Brat mi je jučer rekao: "Ti ćeš još malo u menopauzu, vrijeme je da ti kupimo neke lijekove." Znaš kaj sam skužila sad kad imam 30? Skužila sam da imam 20 i da ću uvijek imat 20. Ne postaješ star kad navršiš određeni broj godina - postaješ star kad počneš cijedit limun u mlaku vodu i lagat da ti je fino.

Šta još?

Aha, da - rekla sam dečku koji mi se sviđa da mi se sviđa, i ostala sam živa. Sad on to zna i život je topla srećica. Ko purica s mlincima i onda još pita od jabuke na kraju, tak.

Prestala sam bit ona "neću se sučeljavati" osoba. Tražila sam da mi naprave novu kavu u Starbucksu jer s mojom nešto nije bilo u redu. Ispostavilo se da su mi napravili skroz krivu kavu, ali prije par godina se ne bi imala muda bunit. Sad sam rekla. I sve je bilo ok.

Nisam se ošišala, iako su mi mnogi "stručnjaci" rekli da moram jer je bob u modi a duga kosa ne. "Moraš bit u trendu, Andrea. Ošišaj se." Nisam se. I promjena spola je u modi. Neću.

Otišla sam u New York, njega sam oduvijek htjela vidjet. Lijep je. Ogroman je. Veličanstven. Proguta te svojom masivnošću i cijelo vrijeme dok si tamo, uopće nemaš osjećaj da si tamo. Jako bizarno iskustvo, još se nisam u potpunosti zbrojila. Zbrojila sam samo stanje na računu… aupičkumaterinu.
Udebljala sam se 5-7 kila. Jer mlinci. I krumpiri. I čokoladne napolitanke i sladoled i palačinke i linolada i cinnabon i torte i lazanje i čizburgeri i bureci i hot dogovi i kebab i tortilje i kruh i kulen i pizza i cola i majoneeeza i poli i špek i kruha i paštete i ćevapi i mazalice i kajmak i luk i sve ostalo što mi je bivši u emotivnoj Africi  govorio da ne treba konzumirat jer se život ne računa u broju udaha nego u postotku masnog tkiva… sve sam pojela, i većina  je otišla u sise. Dečko koji mi se sviđa je zadovoljan jer se ne može porezat na mene.

Dobra je bila 2015., a čini se da će i 2016. bit super. Tek je krenula, a ja sam već dobila romantičnu ljubavnu ponudu.



Ima i status na Fejsu, kaže "taši, taši, tanana, poližeš mi šabana" - hrvatski Ed Sheeran, i želi mene!

Svima želim jednako uspješnu nadolazeću godinu.

Volite se, ljubite se, sterajte šefa u kurac (ili ako ste full ljuti/disleksični, sterajte kurac u šefa), jedite luk i ćevape i masne bureke i zapamtite - nije slučajnost da se brojka 2016 rimuje s YOLO.

Nazdravlje.
 

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.