Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
PRE-DIV-NO. Predivno je. Ne pričam o onom šarenom nebu koje je u nedjelju očaralo cijelu Facebook zajednicu (osim par dežurnih grinčeva koji i u nebu koje izgleda kao da je ispalo iz Disneyeve priče vide problem) - pričam o Adventu u Zagrebu. Na svakom koraku mirišu kobasice, zelje, kuhano vino i fritule, i onda kao da to nije dosta, kao da nije dovoljno to što imamo i klizalište i kobasilište i ljubilište i vinilište - imamo i germknedle. I čokoladni kebab. I sendvič od vratine s hrenom, i hot dog i Božićni burger i liker od terana i sarme i debrecinke i jesam rekla germknedle? Jesam ali germknedla se mora spomenut dvaput jer se jednostavno MORA. S pekmezom od šljiva, makom i sosom od vanilije, nosila bi ju doma i koristila umjesto jastuka da to nije ljepljiva situacija. Božićne kuglice, Božićni vjenčići, lampice, kapice, šalovi,rukavice, ručni rad, nožni rad, slatkiši i kožni rad. “Ajme vidiiii” - na svakom koraku. I ljudi - zabundani, sretni, rumeni od vina, s rumenim nosevima i crvenim ušima, živčani zbog gužve ali sretni zbog iste te gužve jer se u gužvi skrivaju stari prijatelji i novi prijatelji u nastajanju. Dok tumaraš kroz tu gužvu imaš osjećaj da si Dorothy koja definitivno više nije u Kansasu, a cijeli Zagreb postaje tvoj Munchkinland.
I onda, dok tako šećeš svojim yellow brick roadom i putem brojiš kolačiće koje ćeš pojesti i poklone koje ćeš kupiti sebi i bližnjima, lupi te šamar koji te iz Munchkinlanda momentalno transportira u stvarnost.
Jedna curica kaže da želi jabuku. Za Božić. Jabuku. I tu počinje popis Božićnih želja koje nisu ništa drugo nego potres za dušu.
Dok ja bezbrižno biram vjenčić koji ću ove godine kupit i kao dekoraciju objesit na vrata tako da mi Božić bude još Božićniji, jedna cura od 13 godina kao Božićni poklon priželjkuje ogledalo. Najobičnije ogledalo.
Dok ti biraš kuglice sa snjegovićima i lampice koje ćeš stavit na bor kako bi ti Božić bio još Božićoidniji, jedan dečko od 11 godina za Božić sanja o rukavicama za grudanje.
Dok mi šećemo Munchkinlandom i uzimamo zdravo za gotovo sve fritule, germknedle i čokoladne kebabe koje ćemo natrpati u sebe u ovih nekoliko tjedana hedonističkog ludila kako bi Božić učinili još Božićastijim, jedan dečko kao Božićni poklon želi igru Twister… i NAPOLITANKE.
Napolitanke.
Napolitanke.
Ne znam za tebe koji ovo čitaš, ali ja ovo ne mogu procesuirat bez maramica, ne mogu čut da postoji dijete koje za Božić kao Božićnu želju navodi napolitanke i nastavit živjet bez ogromne (germ)knedle u grlu..
Napolitanke, obične napolitanke.
Dok se mi preko društvenih mreža prepucavamo oko srpskih čokoladica, ne čujemo glas jednog dečka koji za Božić želi napolitanke. Srpske, hrvatske, mađarske, bugarske - pretpostavljam da mu je svejedno.
Dok buljimo u uhljebe koji se uhljebljuju i guze po državnim službama, ne vidimo jednog drugog dečka koji sa svojih 14 godina za poklon traži špil karata za remi.
Dok se grupno zgražamo nad onim abortusom intelekta u kojoj malu Miu boli kad joj se trgaju ruke, zaboravljamo da negdje postoji prava mala Mia koja stvarno je odlična učenica i koja stvarno planira postati doktorica, prava mala Mia koja nažalost nema najbolju mamu ni najboljeg tatu, a kao želju za ovaj Božić je napisala jednu riječ - slatkiši. Pretpostavljam da isto mogu bit i srpski.
Ogledalo, rukavice, napolitanke. Jabuka. Popis želja ove djece je dugačak i sasvim skroman. Jedan dečko traži nogometnu loptu i budilicu, jedan puzzle sa slikom automobila, jedna cura traži fen, hrpa ih traži ono na što će mnogi okrenut očima kad im (ona glupa) tetka (koja kupuje loše poklone) to isto zamotano stavi pod bor - dezić. Gel za tuširanje. “Samo” rukavice. Samo kapa. Samo šal. Samo 32GB na novom ajfonu a htio sam 64GB. Samo.
Napolitanke.
Dugo me nešto nije uzdrmalo kao riječ “napolitanke” na popisu Božićnih želja.
Koliko četrnaestogodišnjaka će ove godine za Božić dobit novi ajfon? Puno. Koliko njih će plakat jer su htjeli mat crni telefon a dobili su glossy varijantu? Sigurno nekoliko. Koliko četrnaestogodišnjaka koje poznaješ bi bilo sretno sa špilom karata za remi? Ili napolitankama? Bit ću konzervativna i napravit understatement tjedna, mjeseca, godine - vjerojatno jako malo.
Tek kad vidiš koliko malo nekima treba, shvatiš koliko malo cijeniš ovo što imaš. Možda je glupo, ali ja znam da od danas više neću gledati na “obične” napolitanke istim očima, ne nakon što sam saznala da su one nečija Božićna želja.
Ne kažem da ne smijemo uživat u Adventu i u svim ljepotama (materijalnim i duhovnim) koje nosi sa sobom, ali prije nego što yellow brick roadom kreneš u Munchkinland svoga grada, klikni ovdje - Index je složio popis svih malih želja djece koja često budu zaboravljena na Božić.
I nemoj se pri čitanju popisa zamarat pitanjima tipa zašto im bogatiji od tebe ne pomognu i zašto baš ti, gdje je Crkva i svim ostalim nedoumicama koje bi ti mogle past na pamet. “Bogataši” najčešće nisu dovoljno bogati da odvoje za nečije napolitanke, jer bogatstvo u ovom slučaju nema nikakve veze sa stanjem na računu.
Za kupit Božićne napolitanke malom dečku ili imaš ili nemaš - ne para, nego srca.
Pogledaj popis, vjerojatno postoji netko kome možeš uljepšat Božić - to su djeca kojoj i vrećica Kikića stavlja osmijeh na lice. Ma kakvi Kikići, čak i jabuka.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree pročitajte ovdje!