Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
VESELI pozdrav svima!
Prvi put u povijesti države i njenih institucija, otkaz jer je bila zla i bezobrazna i bahata i ostali pridjevi koji već idu uz to. Allegedly. To je super vijest, naravno, ako zanemarimo činjenicu da je tužno što je u 2016. godini to još uvijek breaking news moment, a ne regular Wednesday situacija. Da Hrvatska ima kunu za svaku bezobraznu šalterušu koja nije dobila otkaz, kunu za svaku tetu iz referade koja ti neće reć informaciju iako joj je posao da ti ju kaže i svejedno već godinama radi na istom mjestu, kunu za svakog konobara koji te nadrkano pita ŠTA’Š jer koji kurac si ti došao sjest sad kad on puši na terasi, kunu za svako govno koje se uhljebilo i parazitira na udobnim foteljama i također bezobrazno ne radi svoj posao i svejedno ga nitko ne miče, ma da krenemo samo s kunom za svakog vozača autobusa koji je vlasniku karte rekao SJEDIDIIMAMISTA, kakve brojke, kakve matematike, i svejedno ostao na radnom mjestu, Hrvatska bi imala puno kuna. Jest da bi te kune netko vjerojatno pokrao, al dobro sad, potejto potato.
Činjenica da je JEDNA osoba dobila otkaz jer se ponaša kao hrpetina drugih ljudi koji NISU dobili otkaz je sramotna - ne treba brojat nju nego sve ove ostale. Činjenica da je TO breaking news je gora od činjenice da je Branđelina breaking news.
A znaš zakaj je to breaking news? "Zato što kod nas ništa ne valja" - reći ćeš TI i bit ćeš u pravu TI, djelomično ćeš bit u pravu. Još ćeš možda dodat i nešto u stilu "vani nema šanse da se tako nešto dogodi jer ljudi znaju da ih SUTRA netko može zamijenit na poslu" - i bit ćeš u pravu TI kad to kažeš, hoćeš jer je istina. A zašto kod nas ništa ne valja? "Pa jer je ovaj kum zaposlio ovog rođu i onda su partizani došli i Torcida je bila i onda su iz Herbalajfa isto još sjebali…" Zbog tebe, TI, zbog tebe ništa ne valja. Ne samo tebe osobno, TI - i ja sam ti, TI, ne valja ni zbog mene. Evo konkretno, TI, zbog mene ne valja nekoliko stvari kojih ću se sad sjetit onako na brzinu, bez da se previše trudim.
Na primjer, jedna romantična priča iz 2014. godine kad sam išla zaštitit nešto na zavod za intelektualno vlasništvo ili kak se već točno zove, neću guglat jer ako guglam riječ zavod, velike su šanse da će me Google pitat "Did you mean razvod?" i onda ću opet morat čitat o tome kako svijet više neće bit isti nakon diobe Branđeline a to mi se ne da. Išla sam zaštitit nešto, jedno nešto, lijepo nešto, moje nešto što sam osmislila, nešto. Da zaštitim to nešto, morala sam platit 750 kuna državi i onda još 1500 kad (ako) mi odobre to nešto ali dobro kaj sad. Naravno, da zaštitiš nešto prvo trebaš ispunit formular ovaj pa još onaj pa još ovaj i onaj pa još onda ako se dobro sjećam i biljege (možda i ne ali nekak mislim da u Hrvatskoj moraš kupit biljege i kad radiš kajganu s više od 8 jaja) i onda još tu ispuni pa tu zaokruži pa još odaberi koje sve točno kategorije pokriva to tvoje nešto i upiši serijski broj tih kategorija pa to guglaj i traži pa opet pročitaj malo o tome tko se razvodi i tko ne brije noge u našoj državi pa onda opet malo piši pa zaokruži i donesi potvrdu da si rođen ali ne stariju od 6 mjeseci jer možda više ipak nisi rođen pa do the hokey pokey and turn around i onda kad si gotov dođi na šalter predat papire i BTW šalter ti radi do 15.30h tako da ako imaš posao FUCK YOU, snađi se, daj otkaz, laži da imaš proljev, dođi kako znaš i umiješ, hvala. Srećom, imaju info telefon na kojem radi ljubazna žena koja će ti reć sve informacije koje ju pitaš čak i nakon što ju pet puta pitaš isto. Izađem ja ranije s posla, u 14 sati točno, da zaštitim nešto, moje nešto, lijepo nešto, platila već jesam, neštooo. Sve informacije imam, sve znam, u 14.20 sam već tamo, vruće je, ljepljivo je, sparno je ali moje nešto i ja idemo do kraja. DOBAR DAN, kažem ja i uđem u malu Jugoslaviju od prostorije. Gospođa u sobi priča na telefon pa stanem malo sa strane jer je to pristojno, možda priča sa strankom, NE, ne priča sa strankom, priča s frendicom, još priča, još priča, 5 minuta kasnije još uvijek priča, ja stojim, ona priča i ignorira me. U jednom trenutku pruža ruku prema meni, da joj dam papire DOK ona s Milojkom s druge strane raspravi još par krucijalnih situacija tipa jesi čuo da je Miro išo u bolnicu jer tlak mrena kurje oko a kakvo je vrijeme kod vas u Supetru?
Ja odbijam dat papire jer sam platila 750 kuna i, znam da će ovo možda zvučat ružno, ali kad kurvi platiš 750 kuna ona ti posveti sat vremena i dozvoli da ju diraš po tijelu, pa mislim da je za mojih 750 kuna koje sam platila sasvim ok da od gospođe tražim da naša PETOMINUTNA komunikacija ne bude u troje (ona, Milojka i ja) nego u dvoje - možda griješim i oko koncepta i oko usporedbe i oko cijene hipotetske kurve (nesam školovala), ali i dalje mislim da je 750 kuna zaslužilo jedan DOBAR DAN bez Milojke koja je na drugoj liniji spremna droppat knowledge iz Vakulinog područja (btw vidjela sam Vakulu sad u Rovinju, stajao je na suncu i sunčao se i bilo je smiješno, ne znam zašto ali bilo je smiješno vidjet ga kak se druži sa suncem kao da zna nešto što mi ne znamo). Anyway, ja odmahnem rukom i kažem gospođi da ću pričekat da završi razgovor, i mene zanima kakvo je vrijeme u Supetru jer malo trivie u životu ne škodi (osim ako trivia sadrži riječ sfinkter, onda me ne zanima, Marija). Ona nevoljko završava s razgovorom i baci se na moje papire (bez da je saznala kakvo je vrijeme u Supetru). Mrsko joj je, vidim, ali gleda jer je posao posao (ubaci Tram 11, znaš da želiš). "Mhm, jeste 750 kuna platili, jeste, mhm. Ovo ste isto, mhm. Mhm. Ovo, mhm, ovo isto, mhm… NE VALJA VAM TO GOSPODIČNA, mhm" - jedva je dočekala.
Šta nevalja, pitam ja jer sam visila na info telefonu s ljubaznom info ženom i sve mi je rekla i sve sam to napravila i sve je bilo ok i kaj sad? “Ime tog nečega ne možete napisat rukom, morate na kompjuteru, mhm.” (Ima jedna velika kućica u donjem lijevom kutu u koji upisuješ ime nečega što želiš zaštitit, tipa MARKO - nigdje ne piše da treba bit tiskano.) Ali rekla mi je žena na info telefonu sve i sve sam napravila kako mi je rekla i pitala sam ju sto puta i nije spomenula da se MARKO mora upisati na kompjuteru… "Mhm, ma na info telefonu vam često daju krive informacije, mhm" - kaže ona i vidim na njoj da je spremna na još jedan session s Milojkom. To je to, to je službeni odgovor, na info telefonu često daju krivi info, kaže ona. Fucking great. "Dobro, jel mi možete vi molim vas pomoći, ja ću ponovno ispuniti cijeli obrazac ali jel možete vi samo sad na svom kompjuteru upisati MARKO na mjesto gdje se stavlja ime tog nečega?" Pogledala me kombinacijom čuđenja i gađenja koju prosječni DJ osjeti kad ga netko na RNB partyu traži "nešto od Šabana" ili kad Bosancu kažeš "burek sa sirom". "Ne može to tako gospodična, mhm, to vi morate sami". Ali to je samo jedna riječ, MARKO, i onda isprintate i to je to. MARKO. Ctrl+P. Enter. Mali korak za vas, mali i za čovječanstvo ali i dalje nije prevelika molba. Pliz gospođo, nemam gdje sad to napravit, vrijeme leti a ja sam izašla s posla zbog ovog. "Sutra smo vam opet do 15.30h pa navratite, mhm" - kaže ona mrtva hladna i to je to. Može mi pomoć ali NEĆE. Neće jer ne mora i zna da ne mora i uživa u tome da ne mora. Srećom, sjetila sam se da moja teta radi preko puta, otišla kod nje, utipkala jebeni MARKO i odnijela papire toj kanti apatije koja je kad sam se vratila OPET bila na telefonu s Milojkom, opet pružila ruku da joj dam papire, što sam ja opet odbila iz razloga koje sam navela prije i opet je bila krajnje nezainteresirana za bilokakvu interakciju koja bi se mogla nazvat ljudskom. "Evo, mhm, onda će vam to doć pa ćete morat platit još 1500 kuna, mhm". Hvala lijepa, doviđenja, kažem ja i ODEM. Doma. Moj MARKO i ja. Ja i moj MARKO. "Ma nju ti svi već znaju tamo" - kaže moja frendica koja je tamo često zbog posla… "naučiš se pa ju ignoriraš." Ignoriraš, mhm. I ja sam. Kaj me briga, imam MARKA, zaboravit ću na ostalo. Eto vidiš, TI, zbog mene ne valja taj šalter na tom zavodu. Ne zbog nje koja je takva, nego zbog mene koja nisam prijavila. I zbog svake mene prije koja nije prijavila i zbog svake mene poslije koja isto nije. Jer ona zna da ju nitko neće prijavit.
Zbog mene ne valja i jedna taksi služba u Zagrebu.
Prošle godine me vozio taksist koji je ili bio pijan ili je imao mini-moždani udar tijekom vožnje. Išao je krivim, puno duljim putem nego što bi trebao i rekao mi da se ne miješam u rutu jer je on taksist već 40 godina i da nemam pojma kad sam mu rekla da bi možda bilo bolje da idemo drugačije. Prošao je kroz TRI crvena semafora. Jedan na Šubićevoj. Ja si mislim ajde, dogodi se. Jedan na Zelenom valu. Ajde, nije se snašao. Jedan na Selskoj. Aupičkumaterinu više. Skužio je da sam iz ljubaznog prešla u nadrkani mode pa me pitao zakaj sam nervozna, nakon čega me optužio da sam jako neugodna osoba za vozit. Tad sam si dala oduška i rekla mu da užasno vozi, da je opasan za okolinu i za ljude koje prevozi i da ću ga prijavit poslodavcu jer će jednom netko nastradat. Jesam ga prijavila? Ne. Samo sam platila i otišla. Bilo mi ga je žao jer realno, ima 60-ak godina i tko će mu dat posao? A mogli smo najebat na bilo kojem od ta tri semafora.
Zbog mene ne valja taj taksi u koji možda i danas netko sjeda i možda će i danas proć kroz crveno. Jer i on zna da ga nitko neće prijavit.
O vozaču busa koji mi je rekao da ne fantaziram nego da sidnen di ima mista jer na MOM mjestu sjedi njegova KOŠULJA sam već pisala. Jesam ga prijavila? Ne. Napisala sam status, javilo mi se nekoliko autoprijevoznika koji su pitali jel to neki njihov vozač i da će drage volje dat posao nekom drugom tko nije šupak koji vozi svoju košulju na mjestu koje je netko platio - rekla sam da nije, nikako, ne, svima sam to rekla, čak i autoprijevozniku čiji je vozač stvarno i bio. Bilo mi je žao čovjeka, ali realno, taj čovjek ne zaslužuje svoj posao. Svatko može imat loš dan, ali ako košulju tretiraš bolje od kupca usluge, tj. bolje od čovjeka, samo si šupak. Zbog mene taj frajer još uvijek vozi, a vozi i hrpa njih koji su tijekom vožnje pola vremena na Whatsappu, a nitko ih nije prijavio. Znaju da nitko neće.
U New Yorku u podzemnoj ima jedan super poster za suzbijanje terorizma koji kaže: "If you see something, say something."
To bi trebalo pisat i kod nas na svakom radnom mjestu na kojem se bahati, bezobrazni ljudi iživljavaju na drugima.
"Vani nema šanse da se tako nešto dogodi" - reći ćeš TI sljedeći put kad te prodavačica u dućanu ne pozdravi ili kad je teta na šalteru odlučila izbacit sav otrov iz jajnika u tvom smjeru, "jer vani ljudi znaju da iza njih u redu za posao stoji 100 ljudi." Pa stoje i kod nas. Tristo tisuća nezaposlenih a na šalterima i dalje postoje te neke žene za koje svi znaju i ne miču se.
Jedina razlika je u tome što će vani te zločeste šupke koji loše rade netko i prijavit. Mi ćemo ih samo prijavit na Fejsu i frendicama na kavi.
Zato je otkaz bahatoj ženi na šalteru breaking news, jer ti i ja nismo prijavili sve ostalo.
"A žao mi je ljudi" - nema žao mi je. Ako ti dobro radiš svoj posao, onda smiješ očekivat od drugih da će oni dobro radit svoj. Većina tih zločestih ljudi je zločesto jer im ti i ja dozvoljavamo da budu.
Zbog mene i tebe ne valja, ne zbog njih.
Prijavi.
Zamisli da jednog dana na šalteru ostanu samo ljubazne tete. Ima ih koje bi bile, al nemaju posao jer nitko nikad niš ne prijavi.
If you see something, say something.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy možete pročitati ovdje!