Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index, Privatne fotografije
BAŠ me zanima koliko profesionalnih čitača naslova će me prestat čitat jer sam lezba.
Prije nego što krenem, mislim da je pošteno da dam jedno malo upozorenje, slično kao što te ekipa iz Sesveta upozori da nećeš smjet na Krizmu ako slušaš rock ili kao što te striček iz Županje upozori da te Isus voli samo ako nemaš Downov sindrom… upozorenja su popularna ovih dana pa i ja želim iskoristit priliku za svoje.
UPOZORENJE: Ova kolumna će bit cheesy, ili kako bi rekli oni koji sastavljaju menije po raznim zalogajnicama i fast foodovima na našoj obali - CHESSY.
Ne cheesy kao prošla u kojoj sam pričala o amsterdamskim sirevima - cheesy na način da je vrlo lako moguće da će ti se u nekom trenutku prisrat od pretjerane patetike, sladunjavosti i rečenica koje izgledaju kao da su ispale iz neke knjige za samopomoć tipa “Jedi, moli, voli” ili “Ustav Republike Hrvastke." Jbg, ponekad treba bit cheesy, pogotovo kad se zaljubiš.
A meni se dogodilo upravo to.
Zaljubila sam se.
Hard core.
Filmski.
Cijelim bićem (cheesy, nije da ti nisam rekla).
Sa svih 167 centimetara visine i 57 kila.
Kažu da ljubav najčešće pronađeš kad joj se najmanje nadaš (USB ni tad) i fakat, mene potrefilo baš tako.
Usput.
Nenadano, kao snijeg u travnju ili ličko rukovanje. Ili bruh Milana Bandića na prvomajskom grahu. BTW i to je jedna prekrasna ljudska priča da odmah isti dan možeš dobit operaciju, drago mi je da se hrvatsko zdravstvo oporavilo i postalo ažurno.
Ali to je priča za neki drugi dan, ne želim pričat o tome kad pišem o zaljubljivanju. Nije primjereno.
Gdje sam stala? Aha, na tome da su nenadane stvari često bolje od onih koje očekuješ ili planiraš.
Kao izlazak koji se dogodi sasvim slučajno i ispadne puno bolji od većine koje si razradio u detalj.
Meni se jedan takav dogodio baš jučer, tu na Fuerteventuri, otoku vječnog proljeća. Krenula sam u dućan, završila vani do 3 ujutro. U ponedjeljak navečer. S 4 dečka. Obučena u nešto što manje liči na ženu, a više na osobu koja iz podruma prodaje fejk Casio satove, kisele paprike i natikače na kojima piše Mike.
Na slici još izgleda ok, uživo više ima taj “dilam satove” feel. Krenuli smo na jednu cugu, završili u kafiću u kojem se održavao karaoke program s nazivom “Karafun” (nije isključeno da je ovaj naziv osmislila ekipa koja je zaslužna i za Hrvatka) i na kraju na momačkoj 50-godišnjeg Britanca koji je na sebi imao majicu s fluorescentnim natpisom “I love men!” Bila je i živa muzika, dvije gospođe u najboljim godinama su izvodile svoju točku pod nazivom “Tribute to ABBA.” Točka je bila super zabavna, ako ju usporediš s ginekološkim pregledom.
Ostali smo do fajrunta. Na kraju zagrlili konobara koji je naravno iz Srbije, uvijek se nađe netko “naš”. Zajebavali se. Smijali.
Bilo je super.
Prije nego što dobiješ flashback na lektiru i iz usta ti ispadne pitanje “za koji k ja ovo čitam?” - pričekaj, sad ću ti ispričat priču o tome kako sam se zaljubila u ženu.
Uzmimo par sekundi da Žac Markić popije malo vode sa šećerom i smiri se (ne mislim da čita ovo, mislim da samo osjeti slabost svaki put kad se negdje na internetu spomene gej situacija, kao što Bosanac osjeti slabost svaki put kad se bilo gdje u svijetu u svijetu izgovori “burek sa sirom”) - zaljubila sam se u ženu koja je promijenila način na koji gledam svijet oko sebe.
Upravo sam zbog nje imala ovaj super izlazak jučer. Prije nego što sam upoznala nju, nema šanse da bi izašla van ovakva. U muškoj trenirci i natikačama. S kosom punom pijeska i licem koje podsjeća na lopatu za čišćenje snijega.
Nema šanse.
Čudno će me gledat, bit ću šaka u oko, ljudi se ipak srede kad izađu u klub, a ja izgledam ko da idem bacit smeće usput i da bi mogla čak i ostat u kontejneru zajedno s tim smećem. Nisam za javnost.
Čula sam to milijun puta, ne samo od sebe nego i od drugih žena: “Joj neću sad na kavu, izgledam užasno, nisam za javnost.” I ostaneš doma jer ti je bed da ljudi vide da si povremeno i ljudsko biće.
Otkad sam se zaljubila u ženu, shvatila sam da je sasvim ok bit ljudsko biće.
Zvuči kao rezoniranje 12-godišnjeg djeteta koji mora ić na dopunsku nastavu jer je sporo, ali stvarno sam tek nedavno shvatila da to smiješ bit.
I da prije to nisam bila do kraja.
Znam hrpu žena koje i dalje to nisu. Ljudsko biće.
Tj. cijelo vrijeme pokušavaju sakrit da to jesu.
Svjesno ili nesvjesno.
Ja sam počela s tim hobijem 2003., kad sam imala prvog pravog dečka. On me uvjeravao u svašta, između ostalog u to da ne valjam je imam premalu guzicu. Glupa stvar, ali zbog njegovog konstantnog uvjeravanja u to da je moja konkavna guzica neadekvatna za ovaj svijet, počela sam ju skrivat torbom kad hodam po gradu. Ne želim da ljudi vide moj nevjerojatno neugodan nedostatak, torba preko guzice i nek misle da sam “normalna.” Ili jakna zavezana oko struka. Bilo što što će ljude zavarat dovoljno dugo da misle da sam ok. Jer nisam ok, čovjek koji mi je dečko mi je rekao da nisam, a ljudi kojima je stalo do tebe ti valjda ne bi lagali.
Uvjerio me i da je celulit nešto što nije baš pristojno posjedovat, a strije smiješ imat ali nemoj ih pokazivat (slično kao kad netko kaže da nema ništa protiv pedera, samo da ih ON ne mora gledat).
Kad ideš van moraš se full sredit i bit izrazito ženstvena, mogla bi malo i do solarija jer si prebijela, mogla bi piercing stavit i neki tribal istetovirat… da se više svidiš.
Ne sebi, njemu. I drugima, što su opet bodovi za njega.
Da nismo prekinuli na vrijeme, lako je moguće da bi danas imala tribal na gležnju jer je to tad bilo baš kul. Guzicu i dalje ne bi imala jer ju ne mogu uzgojit, kao što Hrvatska ne može uzgojit Vladu koja ne propadne brže nego brakovi Borisa Novkovića.
Srećom, nemam, ali mogla sam imat.
Nije da nisam razmišljala tome. O pierceu (koji nisam htjela). O tetovaži. O guzici koja je sramotno mala pa sam ju skrivala torbom do 2015.
Da ljudi ne vide da sam neadekvatna, a bila sam jer me netko u to uvjerio. Ovog puta frajer. Ovog puta zbog guzice.
Da sam imala guzicu, vjerojatno bi bilo nešto drugo, uvijek se nađe nešto.
Jedan me pokušao uvjerit da sam prestara da imam djecu jer je idealno da žena rodi s 25, sve ostalo nije baš dobro. Ja sam tad imala 29. Ne izmišljam ovo.
Jedan me, kad sam rekla da pišem knjigu, pitao zašto se bavim tim glupostima. Naravno da nisam prestala zbog njega ali svejedno, ružan je osjećaj kad ti netko tko bi ti trebao davat potporu govori da su stvari koje želiš radit glupe.
Nevaljaš, nevaljaš, nevaljaš. (Znam da se ne piše nevaljaš).
Nisu samo muškarci, i žene su.
I od njih sam čula užasne ideje i prijedoge kako popravit neki dio sebe, nešto što ne valja, a uvijek nešto ne valja - čak i kad valja, pitanje je vremena kad će netko odlučit da ipak ne valja.
A to nikako nije dobro jer kad nevaljaš, ne sviđaš se drugima.
Ošišaj se na bob, tvoja dužina kose više nije u modi, nevaljaš.
Otiđi na botox, VEĆ imaš 30, malo da ti zategne ovu boru koja ti se radi na čelu kad se smiješ. Jer trenutno nevaljaš.
Masna kosa, nevaljaš za ništa osim odlaska do kontejnera i nazad - i moli Boga da nikog ne sretneš putem.
Podočnjaci? Ima kremica za 300 kuna protiv toga. Ima i zahvat, jbg. Sredi to inače nevaljaš.
Uvuci trbuh, nevaljaš.
Gurni bradu prema van kad se slikaš da ti se ne napravi podbradak, nevaljaš.
Udebljala si se? Smršavi, inače nevaljaš.
Malo si premršava, sad su u modi žene s oblinama, nevaljaš.
Toliko malo sati u danu, toliko šansi da nevaljaš.
Prije par tjedana su internetom kružile svečane objave da su male sise napokon u modi, što je prezentirano kao odlična vijest za sve žene s malim sisama jer su “napokon došle na svoje”. Ko da su sise hlače pa je jedne godine trapez idealan, a sljedeće je već demode i neugodno ti je izać takav “prošlogodišnji” na cestu.
Isto je bilo s guzicama. Prije su velike guzice bile problem, danas je problem ako ju nemaš.
Nikad ne valja i jedno i drugo, uvijek se nekog isključuje.
Nikad nisu “u modi” i plavuše i crnke, uvijek se jedno glorificira, a drugo stavlja na stranu kao lošija opcija.
Uvijek se radi na tome da netko zna da ne valja.
S tim osjećajem sam i ja živjela cijelo vrijeme.
Nisam cijelo vrijeme aktivno promišljala o tome da nešto ne valja, samo je uvijek bilo prisutno, kao južina koju osjetiš u zraku.
Osjećaj da bi bilo bolje da sam… malo bolja. Da malo manje nevaljam.
Osjećaj da se svakom malo moram ispričat zbog nečeg.
Zbog toga što nemam čvrst trbuh nego trbuh koji malo zapleše kad hodam.
Zbog toga što nemam veću guzicu, pa ovu svoju iz kinder jaja skrivam iza torbe.
Zbog toga što nemam tamniju kožu, jer moj bivši kaže da jedino tamnopute žene imaju smisla.
Bolje lice, jer s ovim na slikama iz nekih kuteva izgledam ko pas. Ili zec. Ili moj tata, što nije loše kad si muško ali nije idealno kad si žena.
Pametnije zanimacije od gluposti kao što su pisanje knjige.
Pametnije rečenice.
Simpatičnije rečenice, i toga mi zna falit kad sam u društvu.
Osjećaj da se moram opravdavat zbog tisuću mana koje sam otkrila onako usput, tijekom godina, mana za koje nisam ni znala da su mane dok mi netko nije rekao da su u domeni nevaljaš.
Otkad sam se zaljubila u ženu, te stvari mi više ne smetaju.
Ona me naučila da za svaki svoj nedostatak imam izbor - pokušat se ispričat svakome kome će smetat (a uvijek će nekom smetat), ili ga jednostavno prihvatit.
Otkad sam se zaljubila u ženu, shvatila sam da sam cijelo vrijeme hodala svijetom u polustrahu od toga što će netko drugi mislit.
Što će drugi mislit kad vide da mi se trbuh ponekad njiše.
Što će netko drugi mislit kad vidi da mi guzica nije u skladu s modom.
Što će netko drugi mislit ako me vidi vani s masnom kosom, bez šminke, u natikačama za po doma.
Prije nego što sam se zaljubila u ženu, nema šanse da bi izašla van ovakva, pogotovo ne s 4 dečka. Osjećala bi se ružno, neprivlačno, nedovoljno dobro. Osjećala bi da nešto fali i ne bi mogla bit najbolja verzija sebe. Mogla bi se zajebavat s njima, ali u pozadini bi mi cijelo vrijeme svijetlila lampica koja bi vrištala NEVALJAAAAŠ!
Jučer mi nije svijetlila jer znam da me žena u koju sam se zaljubila voli i takvu. Da sam njoj dovoljno dobra.
S pijeskom u kosi, s trbuhom koji se ponekad njiše, s facom koja iz nekih kuteva izgleda kao pas, ili zec, ili moj tata.
Cijeli život sam pokušavala popravit svoje nedostatke da budem bolja nekom drugom. Da se lakše svidim. Da manje nevaljam.
Tek kad sam se zaljubila u nju sam shvatila da nikad nikom neću bit dovoljno dobra ako prvo ne budem dobra samoj sebi.
Otkad sam se zaljubila u ženu, imam taj osjećaj.
Da jesam dovoljno dobra. Da valjam.
I u haljini i u trenirci, i s frizurom i bez nje, da valjam čak i kad bi po svim pravilima i propisima trebala nevaljat.
Zato sam jučer imala jedan od najboljih izlazaka u jednom od svojih “najgorih” izdanja.
Jer sam prestala slušat sitne glasove koji ti na svakom koraku govore da nisi idealan i počela slušat samo nju.
Ona mi svaki dan govori da sam baš ok.
Da je najvažnije da valjam sebi i da ne trebam trošit vrijeme na dokazivanje da valjam ljudima koji se profesionalno bave traženjem nedostataka. Oni će ti uvijek nešto nać nešto što treba ispolirat, ko zubar na rutinskom pregledu.
Žao mi je da se u nju nisam zaljubila već prije jer da jesam, manje bi se trudila ispravit sve svoje mane (objektivne i subjektivne) samo zato da bi se više svidjela nekom drugom.
Sad to više ne radim.
Više se ne trudim svidjet svima ostalima nego samo njoj, ženi u koju sam se zaljubila - SEBI.
Znam da je ovo cheesy, rekla sam ti da će bit.
I znam da cheesy nije kul ni u modi kao što su trenutno u modi velike guzice i male sise.
I kao što je u modi osjećaj da nisi dovoljno dobra žena, da na tebi uvijek postoji nešto što ne valja.
To je iz nekog razloga uvijek u modi.
A ta moda je jednako smislena kao i ova najnovija prema kojoj žene nose mrežaste čarape ispod traperica i natežu ih preko trbuha.
Jel možemo pokrenut novu modu u 2017.? Da se svaka žena ne trudi bit manje mršava, manje debela, manje crna, manje bijela… manje dobra za druge.
Da se, umjesto da traži način kako da manje nevalja i kako da se netko kvalitetnije zaljubi u nju, svaka žena prvo zaljubi u sebe?
Mislim da je krajnje vrijeme da to dođe u modu - ako mogu tenisice na petu i prozirne traperice, zašto ne bi moglo i to?
Trendovi se mijenjaju svaka 2 tjedna, ljudi koje želiš impresionirat dođu i odu, jedino sebe imaš do kraja života.
Ljudi najčešće trče za prvim i drugim i zaboravljaju na treće - to je moda, impresionirat druge umjesto da impresioniraš sebe.
A kad to radiš, tek tad nevaljaš.
Zaljubi se u sebe, lijepo je.
Kraj cheesy kolumne.
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!