Kolumna Petre L.: Monolog koji nosi pobjedu

RAZGOVOR sa T.-om je imao terapeutski učinak na mene. Znate onaj osjećaj kad se zaljubite ili kad odradite naporno vježbanje? Tako mi je bilo danima - nakon, lepršala sam ko ptičica. Tome je zasigurno pridonijela i teretana koju sam ponovno počela pohoditi jer sam shvatila da nakon mame i Londona više ne stanem u većinu svoje odjeće. Ali zaista, osjećala sam se puno bolje, kao da sam veliki teret skinula s ramena. I zapravo sam tek nakon tog razgovora shvatila u kolikoj mjeri me zapravo cijela situacija s T.-om mučila. Koliko sam toga nosila u sebi sve te mjesece. Sad kad sam to riješila, mogla sam se samo nadati da ništa od negativnih iskustava neću nositi kao kofere u sljedeću vezu i da se neću pretvoriti u jednu od onih luđakinja koja stalno provjerava mobitele i mailove svojih partnera.

Malo teže je bilo dolaziti svaki dan na posao i gledati Marka. Osim pristojnih bok, bok, nismo razmijenili ni jednu riječ. Projekt na kojem smo zajedno radili je preuzela kolegica iz meni nepoznatog razloga, ali nisam se previše bunila. Mislim da bi mi bilo koji oblik suradnje s njim u ovom trenutku bio malo previše. Tu i tamo bih ga pogledala kad sam bila sigurna da me ne vidi. I dalje je bio presladak i neodoljiv ali, za razliku od prije, nekako mi je bilo sve jasnije i jasnije da tu priču puštam u svojoj glavi. Na trenutke mi se srce stezalo od tuge kad bih se sjetila nekih trenutaka, ali sve u svemu sam bila bolje. Nisam više bila sigurna jesam li se zaljubila u njega ili u ideju njega kao dobrog čovjeka koji me nikad ne bi izdao na način na koji je T. to napravio. Nekako mi se čini da u ovom trenutku nisam ni bila u stanju razlučiti stvari kako treba pa je vjerojatno najbolje i bilo da neko vrijeme provedem sama.

Nakon posla sam s kolegama otišla na cugu. Znali smo to često raditi, a kako mi je Maja rekla, od Božića su ustalili praksu na barem 2 puta tjedno. Kako sam morala pozavršavati neke stvari, došla sam uvjerljivo zadnja. Svi su bili već tamo. Čak i šef. I Marko, koji je, čim me ugledao, ustao sa barskog stolca i krenuo se oblačiti. Vidjela sam kako ga Predrag i Luka nagovaraju da ostane i kako on odmahuje glavom. Pričekala sam ga na izlazu. Znam da me izbjegava, ali kroz ta vrata je morao proći. "Pomakni se da izađem.", grubo je rekao pokušavajući me gurnuti u stranu. "Marko, ovo nije način. Nemoj raditi scenu, to ne treba nikome. Ne želiš imati posla sa mnom, ok, razumijem. Ili zapravo ne razumijem, ali dobro. Recimo da poštujem tvoju odluku. Zar se ne možemo ponašati kao odrasli ljudi i provesti normalnu večer u kafiću s kolegama? Ne trebamo razgovarati, samo tolerirati jedno drugo.", govorila sam dok su mi oči bile pune suza. Incident je zapravo bio neminovan. Cijela firma je sjedila u bircu i barem polovica njih nas je mogla vidjeti. Ja sam bila na rubu suza bez realne šanse da se smirim na vrijeme da nitko ništa ne skuži.

"Šta je s tobom? Ti baš ne razumiješ što ti ja govorim, jel tako?", urlao je Marko gurajući me vani. Iako je bio poprilično nasilan, u jednu ruku sam bila zahvalna što nas je izgurao van iz birca. U drugu ruku sam bila jebeno ljuta. Sad mi je stvarno već puko film. "Slušaj ti sad mene. Što se ponašaš kao kreten? Ajde reci mi? Koliko ti je godina? Odrasti već jednom ili nađi način na koji ćeš se nositi sa svojim frustracijama. Ponašaš se prema meni kao da sam ti pola obitelji ubila. Mislim da je vrijeme da malo otkačiš.", urlala sam i ne trudeći se smanjiti ton. Stvarno mi je u tom trenutku bilo prekipjelo. Marko je pokušavao doći do riječi, ali nije imao šanse.

Bilo je to mojih pet minuta. "Gledaj. Titram oko tebe već mjesec dana. Pazi ovo, pazi ono. Sad je već dosta. Da, dogovorila sam date s drugim frajerom dok sam s tobom izlazila. Jesam. Ali sam ga pokušala i otkazati nakon one večeri kad si me upoznao sa svojim prijateljima. Tada sam shvatila da misliš ozbiljno i tada sam shvatila da i ja želim ozbiljno biti s tobom. Možda sam bila glupa što to nisam skužila ranije, ali nisam. A kad jesam, nazvala sam frajera da otkažem sve, ali je njemu mobitel bio isključen. Pa se pojavio pred mojom kućom. Pa si ti odjurio bez objašnjenja. Poanta je da nisam kreten. I nisam te imala namjeru varati. I s tobom sam spavala tek kad sam saznala da me zaručnik vara s drugom ženom boga pitaj koliko dugo. Dakle, što se mene tiče, nisam ga prevarila. I znam kako me boljelo kad sam to saznala pa, vjeruj mi, ne bih to napravila tebi. Ali sam mislila da se samo zezamo i družimo, šta ja znam, možda nisam htjela vidjeti ništa drugo. Ali kad sam shvatila, pokušala sam riješiti stvari. I zato više otkači od tog glupog ponašanja. Nisi ti jedini na svijetu kojeg je netko nekada povrijedio. Ok? A da si mi dao pet minuta vremena svaki put kad sam ko kreten hodočastila pred tvojim stanom, shvatio bi odavno da nisam ništa loše ni htjela, a ni napravila. Ako ništa drugo, barem budi toliko normalan da možemo provesti pola sata na istom mjestu s kolegama. Jer mi je stvarno pun kurac toga da hodam kao po jajima oko tebe, jesi me čuo?".

Nisam čekala njegov odgovor. Vidjela sam Markovu zbunjenu facu koja više nije bila toliko ljuta ali sam se samo okrenula i otišla. Što se mene tiče, ovim razgovorom ili, bolje rečeno, mojim monologom je i ovaj odnos bio zaključen.

Prethodne kolumne Petre L. pročitajte ovdje.