PROTEKLI dani prošli su mi potpuno mirno, što je bilo veliko iznenađenje nakon zbrke koja se dogodila prije Nove godine. Vratimo se malo unatrag da vam sve objasnim.
Tri tjedna prije
Šef nam je u ponedjeljak priopćio da imamo kolektivni godišnji tjedan nakon Nove godine. Mora da se zaljubio! Iako su kolege uglavnom gunđale, pomisao da neću biti u uredu od Božića do 9.1. je zvučala kao bajka. Nema Marka na vidiku punih 20-ak dana. Idila za moje srce i glavu. Odmah sam počela raditi planove – gdje ćemo, kako, tko će sve s nama. Da me šef nije zatrpao glupim izvještajima, za pola sata bih imala riješen cijeli odmor. Ako nikog drugog, znam da Vedrana uvijek mogu nagovoriti na sve.
Kopajući po mailovima u potrazi za nekim podacima, nabasala sam na stare Markove mailove iz doba sreće i ljubavi. Pa mi vrag nije dao mira pa sam kopala dalje. I našla T.-ove mailove. Doduše, nije ih bilo puno (T. nije bio baš rječit lik), ali ovih par su bili izljevi vječne ljubavi. Koje sranje. Želudac mi se okrenuo. Nažalost. Bilo bi ljepše da mi je sve to bilo samo smiješno, ali je još uvijek u meni izazivalo fizičku reakciju. Pa sam zatvorila mail i podigla glavu. I ugledala Marka kako se smješka gledajući u monitor. Nešto me probolo kroz srce i želudac kad sam ga ugledala tako nasmiješenog. Užasna bol i ljubomora. Što gleda? Kome se smije? Jel se dopisuje s nekim? Uzela sam torbicu sa stola i otišla na pauzu. Sama za promjenu. I bez alkohola.
Što sad? Otkaz ne mogu dati, trebam pare. Činjenica je da ni Marko vjerojatno neće nigdje i da ću ga morati gledati naredno vrijeme. Trebala sam pronaći neki način da se nosim s tim. Tih 20 dana pauze od ureda je došlo kao naručeno. Sjedila sam u Vedranovoj i mojoj birtiji. Ne pamtim kad sam zadnji put tu bila sama. I onda sam skužila da ne pamtim kad sam zadnji put igdje bila sama. Išta radila sama. Zadnjih mjeseci sam se u svemu previše oslanjala na prijatelje. Čudi me što ih nisam zamolila i da raskinu zaruke u moje ime! Lijepo je znati da imaš takve ljude oko sebe, ali nije baš neka fora nazivati prijatelje za svaki problem koji imaš u trenutku kad se dogodi. Ili odmah otrčati nekom muškarcu da zaboraviš.
Bio je lijep zimski dan. Sjedila sam sama vani na terasi i pila kavu. Druga perspektiva! To je to! Samo malo izokrenuto gledanje stvari, pogled iz drugog kuta, oslanjanje malo na samog sebe za promjenu. Vratila sam se u ured kao preporođena. "Mama, dolazim ipak za Božić.", napisala sam mami u mailu. Znala sam da će biti sretna, mislim da sam zadnji put bila kod nje za Božić 2007. A zove me svake godine. Kupila sam kartu za Berlin i onda 30.12. iz Berlina za London. Povratak u Zagreb 7.1.
"Čekaj, ideš sama u London? Kod koga?", zbunjeno me pitala Klara kad smo se našli u centru nakon posla. "Kod nikoga, našla sam jeftini hotel i idem sama. Prvo idem kod mame u Berlin par dana i onda u London. Nikad nisam bila, a baš želim.", objašnjavala sam svojim zbunjenim prijateljima. "Ali što ćeš raditi tamo sama?", pitao me Vedran kao da idem u zadnju vukojebinu. "Isto što bih radila s tobom, samo ću biti bez tebe. Uživat ću malo sama sa sobom za promjenu." T. mi je tisuću puta obećao da će me odvesti u London jer je tamo bio često zbog posla i nekako nikad nije uhvatio vremena. Moje cure su bile dva puta, ali ja sam čekala T.-a da me odvede. I na kraju nikad nisam otišla. Sad mi se činilo savršeno vrijeme za to.
Nakon što sam donijela odluku, vrijeme do 23.12. mi je prošlo u trenu. Čak ni činjenica da svaki dan gledam Marka nije bila tako strašna. Bilo mi je čudno odvojit se od svojih prijatelja na toliko dugo i ne otići s njima na tradicionalno skijanje par dana između Božića i Nove godine u Sloveniju ali toliko sam se dobro osjećala zbog te odluke da mi je ništa nije moglo pokvariti. "Šaljite mi fotke, obavezno, jeste čuli?, rekla sam Evi i Vedranu. "Šalji i ti nama, luda ženo!". Vedran još uvijek očito nije mogao doći k sebi od šoka i mene toliko samostalne. Čvrsto me zagrlio na aerodromu. "Hajde, hajde, pa vraćam se brzo. Ne idem na kraj svijeta. Donijet ću brdo poklona. Ako ostane mjesta u koferu.", brbljala sam ne znajući što da kažem. Pozdravljali su me kao da idem u rat. U neku ruku je moje putovanje možda i bio moj mali privatni rat. Petra protiv same sebe. U avionu sam počela razmišljati o odluci koju sam donijela nekako u trenu. Sama sa sobom u nepoznatom gradu tjedan dana. I još na Novu godinu.
Kad sam ugledala mamu i Petera na aerodromu, odmah mi je bilo lakše. Mama me ljubila i brbljala o tome što ćemo sve raditi. "Tvoj mama sretna jako.", rekao je Peter na lošem hrvatskom. I Petra jako sretna! Napokon kući. I to za Božić. Već sam osjećala miris mamine sarme i štrudle. Zagreb i svi problemi su mi se u tom trenutku činili tako maleni i daleki.