A Nobelovu nagradu za mir dobivaju... Štico i Miha!

Foto: Damir Krajač, Ante Čizmić / Cropix

DIRLJIVO je svjedočiti evoluciji koja se sinoć odvijala pred našim očima: Rat između Srbije i Hrvatske nije završen Olujom ili mirnom reintegracijom Podunavlja, nego drugarskim programom "ajvar za maslinovo ulje".

U sklopu njega se likovi, dulje od desetljeća poznati kao smrtni neprijatelji ili kao Arkanov bliski prijatelj i financijer obrane batinaša srpskih zarobljenika iz Lore, sada grle par puta dnevno i čašćavaju plavcem malim iz Slivna i šljivovicom iz Ćuprije.

Ceca je dobila Dinamov, Mihajlović Hajdukov dres

Pod visokim pokroviteljstvom novinarskog barda Zdravka Reića, koji je Mihajloviću dao još jedan poklon, a sa Štimcem se izljubio, konferencija za medije hvatskog izbornika prerasla je u ceremoniju slavljenja hrvatsko-srpskog prijateljstva, a posebno trenerske kvalitete i talenta Siniše Mihajlovića, kojeg je Štimac usred Zagreba odlučno branio od "povampirenih hordi", ali ne "ustaša", nego ogorčenih srpskih novinara, koji su nam se satima poslije "ispričavali": Znate, nemamo mi baš toliko lošu reprezentaciju i igrače, nego selektora.

Ekumenisti-hedonisti, koji marmeladom i ajvarom vidaju rane od ratnih klanja

Ali, nogomet je sinoć bio u drugom planu ili tek sredstvo putem kojeg su nas pomirila dva izbornika. Preko Dunava na Hrvatsku više ne lete granate, nego džem od kupina iz Čačka, a autoputem Bratstva i jedinstva u istom smjeru, umjesto Arkanovih Tigrova, tutnje palete leskovačkog ajvara. Spremio ih je njegov intimus Siniša i to novom drugaru Igoru, kojeg je u osvit rata "htio zaklati zubima", kako je za Štimca govorio par dana nakon što su Mihajlovićeve komšije iz Borovog sela, isto (ali ne zubima) napravile 12-orici hrvatskih policajaca.

Boga je zazivao da Mihajloviću pobiju sve u Borovu, a danas od njega također ište krv, ali "predragocjenu njegovog sina Isusa"

"Dabogda ti pobili sve u Borovu", kaže Mihajlović da mu je tom prilikom poželio Štimac, koji Boga i Isusa danas na Facebooku i u stvarnom životu zaziva (za puno ljepše želje) češće od američkog tv-propovjednika, a obraćanje novinarima, ustvari polusatnu obranu katastrofalne Mihajlovićeve predstave na Maksimiru, odradio je grčevito stiščući veliku krunicu.

"Posvetio mi ju je fra Jozo Zovko", pohvalio se najveći kršćanin među izbornicima, koji danas u Međugorju provodi više vremena nego talijanski i poljski hodočasnici, a na svom profilu, gdje osim s brojnim fanovima, komunicira i s Bogom (njegov drugi novi frend, Zdravko Mamić, ima izravnu vezu s Njim), "zornicu" pred meč sa Srbijom završava ovim riječima: "Oče Ti si moj zaštitnik, sačuvaj me ovoga dana od svih mračnih sila, prekrij me predragocjenom Krvlju Tvoga Sina Isusa i okruži me svojim anđelima."

Rodila me keva Hrvatica i u Hrvatskoj sam živio do 19., ali sam veći Srbin od Stefana Nemanje

Mihajlović (još jedan veliki vjernik) okružio se srpskim ocilima, pa se i sinoć njima nakitio kao mlada dukatima, kako bi se dokazao da je jednako velik Srbin, kao i oni koji nisu poput njega imali tu nesreću da ih je u Hrvatskoj rodila majka Hrvatica i da su u hrvatskom gradu živjeli do punoljetnosti.

Ustvari, Mihajlovića ne muči toliko što je polu-hrvat, koliko što nije Dalmatinac, priznao je to u dokumentarcu "Hajdukov ratni trofej"; "Uvek sam više voleo Dalmatince, nego ove druge Hrvate: Znaju da uživaju u životu, ništa ne rade nego samo izdaju kuće leti, imaju more i dobro vino".

Ali Štimac ima lijeka i za ovu Mihajlovićevu boljku: Poklonio mu je bocu dalmatinskog vina, a pošto je najavio da za uzvrat na Marakani kolegi sprema nove darove, neka to bude teglica jadranskog mora, pa da potpuno zaliječi Sinišine rane.

Arafat i Peres iz našeg sokaka

"Dva zajapurena pijetlića iz '91., sada su dobrodržeća gospoda izbornici zemalja za koje su 90-ih tako žestoko ratovali u Rimu, Genovi, Derbyju, Cadizu i Londonu". Nisu se smirivali ni u poraću, u nešto zrelijim godinama, pa je Mihajlović jednom od najgorih srpskih ratnih zločinaca sredio "čitulju" preko cijele tribine Lazijevih neofašističkih navijača, a Štimac je uskočio "našim dečkima" s "bojišnice" iz splitskog vojnog zatvora.

Nemojmo se čuditi ako ih, primjerice HHO, nakon njihovog "radikalnog makeovera" istakne kao primjere regionalne suradnje i "ostavljanja prošlosti za sobom". Za ime Božje, rekao bi Štimac, ako su u povijesti Nobelove nagrade za mir, ovo priznanje zajedno osvajali predstavnici dojučer zaraćenih zemalja i naroda (SAD i Vijetnam, Izrael i Palestina, Izrael i Egipat, Britanija i Irska), zašto ovaj put 10 milijuna švedskih kruna ne bi bratski podijelili Štimac i Mihajlović?

Ne vjeruj štimcima i mihajlovićima ni kad darove nose

Kolege iz Engleske, koje kao i ostali intelektualci iz "razvijene Europe" inače padaju na balkanske polivalentne genijalce, bez obzira zvali se oni Goran Bregović, Emir Kusturica ili Slaven Bilić, sinoć su također na Maksimiru drhtali od uzbuđenja na "divnu poruku pomirenja koju su poslala dva izbornika dojučer zaraćenih nacija".

Štimac i Mihajlović njima mogu prodavati takvu priču. Nama s ovih prostora, koji smo se nagledali i naslušali previše takvih likova, njihovih i stvarnih ratova i ratnih prijatelja, ulizica, ocila i krunica - ne.