Foto: Screenshot/Youtube
On je bio najjači Jugoslaven. I ne samo to. Muškarci su željeli biti kao on, žene su ga obožavale i jurile. Kao sportaš, bio je savršen. Kao čovjek, bio je utjelovljenje onoga što znači Jugoslaven – ljubitelj kavane, ljubitelj života, pjesme, poezije, ljudi...
Kao boksač, bio je najbolji na svijetu. Na vrhuncu karijere bio je nepobjediv, ali doslovno. Kao ulični borac – nikad se nije dokazao. Oni, koji su se bavili borilačkim vještinama, znali su da ne bi potrajali ni sekundu sa prvakom, a oni koji su ga izazivali... Od njih je sa osmjehom okretao glavu.
"Mislio sam da može kuća pasti na mene, i da mi ništa neće biti, kada sam bio mlađi. Bio sam nagao, htio sam rješavati stvari na silu. Sve dok 1970. godine nisam poražen, nokautirao me je jedan Nijemac. Poslije tog poraza sam se prizemljio. Shvatio sam: nije manje važno znati uzmaknuti od znanja udaračkog. Tad sam stekao strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. To je bio jedini nokaut koji sam pretrpio u karijeri. Poslije njega sam i postao šampion. Postao sam nepobjediv", pričao je Parlov u jednom intervjuu.
Mate Parlov je rođen tri godine nakon Velikog rata, 1948. godine, u Splitu. Umro je u Puli, prije sedam godina. Po mišljenju stručnjaka, bio je najbolji jugoslavenski boksač u povijesti, i jedan od najdominantnijih boraca u svijetu.
Karijera šampiona
Kao amater, imao je 310 mečeva, a poražen je (na bodove) samo 12 puta. Doživio je i taj nokaut koji mu je promijenio život. Bio je prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji osam puta (1967-1974.), pet puta prvak Balkana (1971-1974.), dva puta prvak Europe (1971. i 1973.) i svjetski prvak, na Kubi 1974. godine. Bio je olimpijski pobjednik 1972. godine u Münchenu. U finalu je nokautirao Kubanca. Tko zna boks, zna što ovo znači.
Poslije nevjerojatne amaterske karijere, ostvario je i 24 pobjede (uz tri poraza) u profi ringu. Postao je prvi jugoslavenski profesionalni prvak svijeta 1978. godine. Posljednji dodir sa boksom imao je 1984. godine, kao izbornik reprezentacije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Njegovi boksači osvojili su najviše medalja u povijesti – zlato, srebro i dvije bronce. Tko zna boks, zna koliko je ovo nevjerojatan uspjeh.
Zbog ovoga smo ga voljeli
U srcima Jugoslavena ostao je za sva vremena i zbog ovog: Jednom prilikom, kad je već bio profesionalac, saznao je da JRT (Jugoslavenska radio televizija) nema novca da plati prijenos njegovog meča. Narod, čiji je heroj bio, tugovao je zbog toga. Mate je rekao “u redu”, i sutra uplatio cijeli iznos. Iz svog džepa. I cijela Juga je gledala kako se tuče, i navijala.
Poslije karijere, otvorio je kavanu "Mate" u Puli. Uživao je u životu i druženju sa dobrim ljudima. Kao što je rušio protivnike u ringu, rušio je i sve predrasude koje je netko mogao imati o boksačima. Bio je pristojan, kulturan, obrazovan (diplomirao je ekonomiju i dogurao do posljednjeg ispita na postdiplomskim studijama), čovjek svjetskog kova i svjetskih shvaćanja. U isto vrijeme, bio je čovjek široke duše, koji se volio veseliti u kavani, pevati, lomiti čaše…
Samo što je on čaše lomio stiskom šake.
O cigaretama
Upitan za svoj pušački porok, Parlov je jasno rekao da je počeo pušiti poslije boksačke karijere. Upitan za sportaše koji su bili veliki, a bili su pušači, kao što su Žarko Pašpalj, Blaž Slišković i Robert Prosinečki, rekao je: "To su sve igrači u kolektivnim sportovima. On kad ostane bez daha, može i netko drugi primiti loptu. Umjesto mene nije bilo nikoga da primi udarac".
Evo zašto je bio najveći
Kad su ga pitali o bavljenju sportom i želji da bude najbolji, rekao je nešto što treba pročitati svatko tko se namjerava baviti nekim sportom – šahom ili hrvanjem: "Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakav prometejski oganj, volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam biti najbolji. Da nisam imao upornost, nikad ne bih došao do vrha".
Svoju snagu i vještinu, kojom je lako mogao poniziti i "najžešće" od "žestokih" momaka koje je u velikim količinama rađala SFRJ, nikad nije zloupotrijebio: "Nisam nikad bio agresivan. Mada jesam bio žestok. Nisam se tukao od osnovne škole. Nisam imao probleme van ringa. Nisam ih ni tražio. Bilo je svakakvih iskompleksiranih tipova. Htjeli su se dokazati na čovjeku koji je osvojio nekakve titule. Ali to se da izbjeći. Okrenem se u stranu ili prijeđem na neku drugu priču".
Evo zašto je besmrtan
Svi sportski uspjesi Mate Parlova, sve što je ikad napravio u ringu, sve što je naravio za Jugoslavene, ipak ne bi bilo dovoljno da ga ubaci na popis "besmrtnika". To je napravila jedna njegova izjava, mnogo nakon kraja karijere boksača. Upitan o tome je li nacionalist, rekao je: "Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi ne razumiju to. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima. Svi su me prihvaćali kao svoga, i crni i bijeli. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa drugo nego kozmopolit”.
U nekoliko riječi objasnio je suštinu divljačkog nacionalizma i mržnje koji su rasturili milijune života devedesetih, pa prije toga četrdesetih: Njegovi glavni zagovornici su ljudi koji nikad ništa u životu nisu postigli, niti su imali kapacitet da postignu. Nedovršena ljudska bića, slabog uma i slabog tijela, nesposobna za stvaranje, ali itekako sposobna za uništavanje.
A evo što ga je nadahnjivalo
Mate je uživao u poeziji još od djetinjstva. Volio je Branka Radičevića, Lazu Kostića, Petra Preradovića... Ali omiljeni pjesnik bio mu je veliki Tin Ujević. A ovo su Matini omiljeni stihovi, s kojima ćemo završiti priču o njemu. I stihovi koji najbolje opisuju ono što je ostalo iza njega.
"Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam bijes na vjerolomstvo.
Prostodušno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!”
* Tekst prenosimo u suradnji s portalom Telegraf.rs.