Foto: Zvonko Alač
OD JUTRA na pustom gradskom trgu Manausa natopljenog kišom, preko dijela tribine Amazonije koju su hrvatski navijači tijekom utakmice učinili stajanjem, do noćne zabave za cijeli grad Indexov reporter bio je s hrvatskim navijačima.
Prije utakmice (igrala od 18 sati po ovdašnjem vremenu), od 11 sati padala je kiša i prorijedila ionako malobrojne hrvatske navijače, koji su se za utakmicu s Kamerunom pripremali na glavnom trgu Manausa.
Ni uz najbolju volju ne bi smo mogli reći da je na trgu bilo više od pedesetak Hrvatica i Hrvata, tek se od 15 sati njihov broj poduplao, pjesma postala nešto glasnija. Ipak, vrlo skoro su krenuli prema stadionu, a kiša ustupila mjesto velikoj sparini.
Hrvatska fešta trajala je cijelu utakmicu protiv Kameruna na sjeveroistoku Arene Amazonije. Uživali smo u pobjedi i poigravanju s trećerazrednim protivnikom na terenu, ali još više u sjajnom tulumu koji je na tribini predalekog egzotičnog grada priredilo onoliko ljudi koliko stane u dva veća tramvaja ili autobusa, a ovi putnici bili su mokri od kiše i vlage u zraku.
Igrala je Hrvatska u svojoj nogometnoj povijesti puno "povijesnih" utakmica, bitnijih susreta no što je ovaj protiv Kameruna, ali teško da je ijedna bila na daljoj, egzotičnijoj, teže dostupnijoj i skupljoj destinaciji od one u Manausu.
Džungla, Amazona, malarija... Utakmica SP-a na razvalinama nekadašnjeg gumarskog El Dorada okruženog tisućama kilometara prašume, skoro dvomilijunska pripizidina usred ničega, na kojoj je Hrvatska protiv Kameruna tražila prvu pobjedu na Svjetskim prvenstvima od 2002...
Sve ovo bili su veliki navijački mamci, ali zagrizlo ih je, za njih jaja oteglo i u minus otišlo tek par stotina dovoljno hrabrih i odlučnih. Na tribini "košare" u Manausu, za Hrvatsku je stajalo (Brazilcima se posebno sviđa što Hrvati navijaju stojećki) i cijelo vrijeme navijalo 200-tinjak navijača, koji će nakon ove utakmice doista imati što zapisati u biografiju s tribina.
Da domaćini nisu podijelili i u prodaju pustili preko 30 tisuća ulaznica, zbog čega se stadion žutio od brazilskih dresova, ovo bi bila utakmica s trećeligaškim prosjekom gledatelja, jer s Kameruncima su došli tek "prijatelji saveza", dok je hrvatski kontigent bio deseterostruko manje brojan nego u Sao Paulu.
Na kraju, na trećeligaškoj razini bio je tek Kamerun, čiji se igrači sa Savezom svađaju i međusobno tuku, dok je momčad bez Eto'a na razini Burkine Faso.
Sve to nije nimalo smetalo hrvatskim navijačima, željnima da im se trud, trošak i vjernost, konačno nagrade pobjedom na najvećem natjecanju. Kada je Song dobio crveni karton, spakirao sam laptop i iz novinarske lože preslio na drugi kraj stadiona, među hrvatske navijače, jer ovo je od sredine prvog dijela bila prijateljska utakmica između Hrvatske i nižerazrednog protivnika, pa nije imalo previše smisla analizirati susret u kojem je jedino bilo upitno s koliko golova razlike će slaviti Mandžukić, Olić i Perišić.
A na hrvatskoj tribini, tulum, zajebancija i smijeh. Ležerni brazilski đir u kombinaciji s jednako lakom igrom i pobjedom Hrvatske, stvorio je ugođaj koji je više sličio na raspojasanu zabavu, nego utakmicu i to je svima pasalo. Brazilski zaštitari u nenogometnom Manausu, stalno su pokušavali umiriti hrvatske navijače i natjerati ih da ne izlaze iz gabarita svog boksa, ali to im naravno nije išlo za rukom.
Među mnogo poznatih slavljeničkih pjesama koje su odjekivale iz njihovog dijela Amazonije, isticalo se skandiranje "FIFA mafija", ali nakon pobjede nitko više nije spominjao Blatterov biznis, nego su se svi preselili u grad, gdje još traje velika fešta domaćina, od kojih se gotovo svi žele slikati s kockastim dresovima, a mnogi i puno više od toga.