Foto: Zvonko Alač
"ODVRATNA siva mrcina." Nisam čuo boljeg opisa Sao Paula od ovog i to od žene koja nikad u životu nije bila u gradusini u kojoj Hrvatska s Brazilom otvara SP, nego je vidjela tek par fotografija iz njega. Slike nisu napravljene posebno sivog dana kao što je ovaj, kada kišica što se probija kroz smog, izgleda poput susnježice.
Ovo je, uz albanski Drač, definitivno najružniji grad u kojem sam bio i to mirne duše izjavljujem pod punom moralnom i kaznenom odgovornošću i ovo mišljenje dijeli svih mojih pet supatnika, a svi zajedno posjetili smo sve kontinente osim Australije.
Nije estetika jedino što poslovnom i ekonomskom centru Brazila ne ide u prilog. Sao Paulo je oronuo, opasan, prljav, bučan i generalno jako zajeban, a išta imalo vrijedno u ovom megapolisu, opasano je i obloženo s nekoliko redova rešetaka i bodljikave žice. Ovi dojmovi urezuju se u memoriju što ste dulje u njemu, ali u glavi i očima su vam od samog početka. Što je boravak na njegovim ulicama i avenijama dulji, to se više potvrđuju impresije steknute otkako se trosatnim miljenjem po zakrčenim cestama konačno s aerodroma dočepate velegrada koji ima 18 milijuna stanovnika.
Nije čudno da je San Paulo ishodište štrajkova
Dok pišem ovaj tekst u 21 sati po ovdašnjem, a u 2 sata ujutro po hrvatskom vremenu, ispod prozora hotela u kojem smo smješteni i koji je na jednoj od dvije najprometnije avenije i žile kucavice grada, ne prestaju cviliti i urlikati sirene policijskih i kola hitne pomoći, dok je zujanje helikoptera snaga reda, češće od muha što se roje nad brojnim hrpama smeća. Ovdje je stalno tako. Cijelog dana, večeri i noći nekog se privodi, propucava, krpa i oživljava.
"Grad koji nikad ne spava" i "Grad pun suprotnosti", ofucane su frazetine koje savršeno pristaju Sao Paulu, samo što se on nekako stalno nalazi s njihovih pogrešnih strana, pa Niemayer i Neymar ostaju u sjeni sivila i namrgođenosti. Nije zato čudno kako je upravo ovaj grad središte nemira i štrajkova povodom SP-a. Euforija zbog prvenstva? Hahaha, mora da se šalite! Jedino tko je ovdje zbog toga "euforičan" radnici su u pojedinim birtijama ili fast foodovima, koji falše Neymarove dresove nose s jednakim entuzijazmom, kao tete u Konzumovim dućanima božićne oprave za vrijeme blagdana koje odrađuju na kasi i suhomesnatom odjelu.
Ali, što bi rekao kolega Ćimić, krenimo redom: Nakon slijetanja zorom u zračnu luku ovog megapolisa, početak je doista obećavao; sunčano i vedro jutro, stabla banana i ostalih egzotičnih plodova koja krase autoput prema našoj prvoj destinaciji na SP-u, budila su leptiriće uzbuđenja u želucu. Ali uskoro, kako smo upali u agoniju višesatnog probijanja kroz neprobojni devetotračni zid, prepustili su mjesto stršljenovima vrućine, smrada i smoga.
Ništa vas ne može pripremiti na ovaj jad
Poslije dva sata konačno smo prevalili 30 kilometara od aerodroma do table što označava ulazak u grad i krenula su neugodna iznenađenja. Naravno da smo se interesirali i "obrazovali" prije dolaska u Sao Paulo, ali ništa vas ne može pripremiti na posvemašnji jad, bijedu, smrad i ponavljam, tisuće kilometara ograda sa šiljcima i bodljikave žice, koja je ovdje daleko najučestalija pojava.
Sve što imalo vrijedi omotano je žicom
Bilo da se radi o imalo boljoj kući u sirotinjskoj četvrti na periferiji ili starom centru grada, benzinskoj, vodospremi ili trafostanici, do bogataških kvartova i enklava u novom dijelu grada, sve što je imalo vrijednije ili važnije u Sao Paulu opasano je i omotano s barem dvije ograde i bodljikavom žicom, ali sa željeznim zupcima.
Prvi dan proveli smo u spomenutim siromašnijim kvartovima na periferiji, te u starom dijelu grada, u kojem također nije preporučljiv boravak kako noć odmiče. Stari centar Sao Paula, poput onog u Detroitu, napušten je, a dosta zgrada tamo skvotirano.
Edificio de Banespa, neboder visok 161 metar i sjedište banke, srećom nije zadesila takva sudbina, jer nakon što za popeti na njegov vrh sačekate dulje nego za uspon na Eiffelov toranj, pogled koji puca na nepreglednu betonsku džunglu Sao Paula stvarno je impresivan. S nebeskog svoda ne vide se ponori koji dijele slojeve brazilskog društva, niti nebrojene propale građevine, nego je sve stopljeno u jedinstvenu cjelinu. To je doista jedna od najljepših panorama na svijetu i kako smo se složili spuštajući se, samo radi nje isplati se doći u ovaj velegrad.
Perverzna nepravda
Dolaskom noći, a sada je ovdje to zbog jeseni koja je pri kraju već prije 17 sati, na ulice izlazi treća smjena: prostitutke, dileri, džankiji zauzimaju svoje punktove, a beskućnici okupiraju sve parkove i najmanje zelene površine, te naravno, podvožnjake na najprometnijim avenijama. Primjetno je kako su prijateljice noći daleko najzgodnije među opjevanim Brazilkama, kao i da su brojni beskućnici potpuno zamotani svi u iste deke.
Opreka njima metroseksualni su hipsteri te poslovnjaci obučeni po posljednjoj modi u novom dijelu grada, koji sa svojih "par Manhattana" poslovnih zgrada i banaka, opravdava status Sao Paula kao zamašnjaka i lokomotive što vuče Brazil, ali i podsjeća kako je u ovoj zemlji do perverznog vrhunca usavršena nepravedna podjela bogatstva i blagodati onima koji žive u susjednim luksuznim kvartovima, gdje su stambene zgrade opasane s po barem dva reda željeznih ograda pojačanih onima pod električnim naponom, dok se brojni Brazilci opasavaju tek s kartonskim kutijama.