Hajdukov petak 13.

Foto: Index, Hina
Video: Dario Dalmacija/Index

PRIJE točno 104 godine splitski studenti u Pragu Lucijano Stella, Fabjan Kaliterna, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević i Vladimir Šore, oduševljeni nogometom kojeg su igrali, u to vrijeme ponajbolji svjetski klubovi Sparta i Slavija, po povratku sa studija u Splitu osnivaju nogometni klub, a ime Hajduk klubu je nadjenuo profesor Barač.

Od tog 13. veljače 1911., Hajduk je za Split, ali i za cijelu Dalmaciju bio puno više od samog kluba. Za Hajduk se živjelo, za Hajduk se umiralo. Ako je Hajduku išlo dobro, ako su se osvajali trofeji i nizale pobjede, cijeli je Split bio na nogama i slavio. Međutim, kad bi klub bio u krizi, kad bi kola krenula nizbrdo, opet je cijeli Split bio na nogama. Samo, tada se nije slavilo.

Hajduk danas slavi svoj 104. rođendan, a kakva mu je bila prošla godina pokušat ćemo prikazati u nekoliko slika.

Bojkot
 
Teško je biti Maleš nakon Maleša, rekli bismo gledajući proteklu godinu iz kuta Hajdukovog predsjednika Marina Brbića. Nasljednik čovjeka koji je razotkrio korupciju unutar HNS-a, sa svojom je upravom ušao u otvoreni sukob s vodstvom HNS-a kada je podržao Torcidin bojkot prvog neodigranog Derbija u povijesti lige. Povod za bojkot bile su čuvene "crne liste" kojima je Mamićev Dinamo osigurao da na stadion mogu samo podobni navijači kršeći time nekoliko zakona i ljudskih prava. Brbić, Branka Ramljak, Ljubo Pavasović-Visković i ostali, nisu imali previše izbora, podržali su navijače, a priliku iskoristili za ulazak u otvoreni rat s vodstvom HNS-a u koji su uvukli i MZOS te lokalne čelnike SDP-a i HDZ-a.

Na tom valu stigla je i "revolucija" na splitskoj Rivi, koja je, danas je jasno, bila samo kratki bljesak.
 

 
U tim danima činilo se kako je Splitom zavladalo jedinstvo, ako već ne oko ključnih životnih problema, onda barem oko "najvažnije sporedne stvari na svijetu". Slika više od 30 tisuća ljudi koji traže pravdu u hrvatskom nogometu obišla je svijet, navijači i klub, uprava i čistačice, "crveni" i "crni", svi su bili Hajduk. No, već s novim tjednom pojavilo se još više pitanja i problema, a Hajduk je u borbi s vjetrenjačama (Mamića, Rijeke, HNS-a, sudaca) izgledao smiješnije od Don Qijotea, posebno zato jer je gubio kada je bio u pravu, a u svom "dišpetu" ostao je sam protiv svih.

Drugi problem je što je Hajduk i iznutra sve samo ne "jedna duša i jedno tilo". Tudor se za vrijeme čuvenog bojkota držao po strani, član NO-a Petroslav Sapunar tuži klub zbog dugovanja, a dok se mladi igrači žure prodati što dalje od Splita, a Uprava jedva čeka novi "zlatni šut", financijska situacija najteže pada radnoj zajednici koja bi radije od bojkota i "hajdučenja", bila na mjestu Mamićevih redovno plaćenih zaposlenika na maksimirskom Zapadu.

Iako "hladni rat" Splita i HNS-a još traje, što potvrđuje i posljednja odluka iz Hiltona o sudaru s Italijom u Zagrebu, na koncu bojkot nije Hajduku donio ništa osim novih kazni za vodstvo kluba i novčane za igrače koji nisu nastupili, a Dinamo je i dobio šest bodova prednosti.
 

 
Milevski posao godine, Sušić s Poljuda na Poljud

Hajdukovo vodstvo nije se proslavilo ni transferima u posljednjih godinu dana, ali dolazak Artema Milevskog na Poljud odjeknuo je i u Europi.

Kada je krajem srpnja Milevski, nekadašnja velika nada ukrajinskog nogometa, potpisao za Hajduk, tamošnji mediji nisu se prestali čuditi kako je moguće da je uspio pronaći klub nakon punih sedam mjeseci potrage. Velika nada ukrajinskog nogometa i kijevskog Dinama je puno obećavao, no zaustavio ga je neuredan i nesportski način života. U Splitu Milevski pokušava oživjeti karijeru, no unatoč nekim zaista sjajnim rolama (Osijek, Zadar, Istra ili Lokomotiva), Artem ni na Poljudu nije uspio shvatiti da pravog igrača ne čini s vremena ne vrijeme pokoji vanserijski potez, već isključivo kontinuitet vrhunskih igara. Nažalost, premda je prošlo pola godine otkako je Milevski sletio na Poljud, dojma smo da Ukrajinac ni sad nije puno spremniji nego što li je bio u srpnju kad se sjetio ponovo igrati nogomet.

Transfer Filipa Bradarića u Rijeku nije ni izbliza uzdrmao temelje Poljuda kao primjerice onaj Joška Jeličića u Dinamo, prije sad već, nešto više od 20 godina, no možda je na najplastičniji način otkrio u kakvoj se zapravo situaciji nalazi Hajduk. Prodaja po svaku cijenu, makar i u redove najljućeg rivala, čin je očajnika, od toga se ne treba bježati i nije čudno što su na ruke predsjednika Hajduka Marina Brbića stizala pisma poput onog kojeg mu je uputio navijač Hajduka Stjepan Lučin iz Trogira. Kad već ne može Sušić, kad već nitko neće Maloču ili Vršajevića, onda je dobar i Bradarić, pa makar i u Rijeku. Bitno da se nešto zaradi. Čak i ako prihvatimo činjenicu da sadašnja uprava Hajduka mora krpati rupe nekih bivših uprava, da novca nema, da je hladni pogon na minimalcu, činjenica je da tako ne posluju veliki klubovi.

Od početka pa sve do kraja zimskog prijelaznog roka na svakodnevnoj bazi čitali smo i slušali kako je pitanje vremena kad će najbolji igrač Hajduka Tino Sven Sušić zaigrati na svetoj travi Giuseppe Meazze u crno-plavom dresu Intera. Predsjednik Brbić i sportski direktor Vučević bili su u Milanu na pregovorima, no Mercatto je završio, Sušić je u Mladini igrao protiv Vinogradara, a na Giuseppe Meazzi je zaigrao Dinamov Marcelo Brozović, i to za poprilično veći iznos nego što je Hajduk tražio za Sušića. Neki će reći da se Mamić ponovo narugao Hajduku, no kako ozbiljno shvatiti klub koji u dva prijelazna roka ne uspije unovčiti dvojicu (navodno traženih) igrača koja su igrala na Svjetskom prvenstvu.

Tudor

Priča oko odlaska Igora Tudora samo tri dana prije početka proljetnog dijela prvenstva savršeno opisuje u kakvom stanju se nalazi splitski klub. Nije Tudor bio kruha gladan poput većine naših trenera pa da je po svaku cijenu morao sjesti na užarenu klupu Hajduka i to baš u možda njegovoj najtežoj situaciji od samog osnutka. Najmanje što mu je u životu bilo potrebno, bio je angažman u kaosu Poljuda. Mogao je mirno sjediti na rivi, piti makijato, raditi sve ono što radi prosječni protagonist pjesama T.B.F.-a i uživati u plodovima svoje fantastične igračke karijere u suncem okupanom Splitu.

Međutim, nije htio. Izazov ili dišpet, posve nebitno. Nije Tudor bio blesav i dobro je znao u što se upušta. Neimaština, ponižavanja, srozavanje ugleda Hajduka, sve su to bili teške stvari na koje je Tudor bio navodno spreman, no, kako vidimo, nije izdržao. Sjećamo se njegovih izjava s početka trenerske avanture na Poljudu. Papagajski je ponavljao kako su svi svjesni da novca nema, da ova uprava čini sve što može da bi izvukla stvari, kako treba biti strpljiv i kako treba raditi s onim s čim se ima. I doista, Tudor je imao viziju i znao je što treba napraviti i s 'bofl' robom koju je najčešće imao u rukama. S kvalitetom limitiranom momčadi igrao je za domaće prilike dopadljiv nogomet.

Također, u isto to vrijeme Tudor je znao i s navijačima. Prisjetimo se euforičnog trčanja u zagrljaj Torcidi nakon pobjede u posljednjim trenucima protiv Dragovoljca te suza nakon potpisivanja novog ugovora. Međutim, od emocija se ne živi. Čak ni u emotivnom i strašću nabijenom podneblju kao što je splitsko. Vrlo brzo je Tudor krenuo sa svojim lutanjima. Vrlo brzo su na svijetlo dana isplivali njegov ego, britak jezik i nedostatak samokritičnosti.

Također, vrlo brzo je Tudor zaboravio na svoje riječi s početka priče i počela su rogoborenja i gunđanja oko kvalitete kadra kojeg ima na dispoziciji. Uz to, Tudor je počeo povlačiti neke nerezonske i čudne poteze i u samoj momčadi. Neke igrače poput Kiša nije ni želio u svlačionici (bez obzira što taj isti Kiš zabija u svakom klubu gdje ga pošalju na posudbu), nekih se igrača, poput Andrijaševića ili Bencuna, u čiji se talent nedugo prije kleo, naprosto riješio, neke je poput Bašića ili Malokua neobjašnjivo marginalizirao, a s ostatkom momčadi se nerijetko poigravao. Igra je patila, rezultata nije bilo, a samim tim ni bezuvjetne podrške Torcide. A kad nje nema, onda je jasno što slijedi. Toga je očito bio svjestan i Tudor.

Pobjeda i poraz godine: Ništa ne boli kao slavlje Dinama na Poljudu

Daleko su vremena kada je "Majstor s mora" pisao posljednje velike europske uspjehe, a i prošle godine europska jesen ostala je nedosanjani san. Hajdukovo ime je izblijedjelo s europske nogometne mape, a navijači moraju strepiti i protiv protivnika za čije su ime prvi put čuli uglavnom tek onda kad ih je spojio ždrijeb. Tako je bilo i ovo ljeto kad je Hajduk muku mučio s kazahstanskim Šahterom iz Karagandyja.

Nakon očajne igre u prvom susretu Karagandyju u kojem su kazahstanski amateri pobijedili 4:2, Hajduk je od prve minute na Poljudu krenuo na sve ili ništa. Hajduk je u 14. minuti poveo sjajnim pogotkom Tina Svena Sušića na asistenciju Anđelkovića, primio je loptu na 18 metara, leđima okrenut suparničkim vratima, okrenuo je svog čuvara i ljevicom precizno pogodio gornji desni kut Šahterovih vrata. U 36. minuti prepuni Poljud je eksplodirao u euforiji kada je Maglica zabio za 2:0. Točku na i stavio je Sandro Gotal u 90 minuti. Iskoristio je otvoren prostor, pretrčao s loptom više od 50 metara i smireno poslao loptu pokraj nemoćnog Mokina te tako potvrdio Hajdukov prolaz u završno pretkolo Europske lige, u kojoj je Dnjpro ipak bio bolji (1:2, 0:0).

Najteži poraz u posljednjih godinu dana upisali su "Bijeli" protiv najvećeg rivala. Posljednjeg dana kolovoza dočekali su Dinamo na Poljudu u sedmom kolu i u slučaju pobjede bodovna razlika bi bila dostižna tri boda. Hajduk je počeo fantastično i nakon 50 minuta vodio je 2:0. Bijele je u vodstvo fantastičnim pogotkom doveo Tino-Sven Sušić, koji je u osmoj minuti s desne strane pogodio suprotne rašlje. Vodstvo domaće momčadi udvostručio je Milić, koji se sjajno snašao nakon gužve u Dinamovom kaznenom prostoru.

Dinamo je izgledao potpuno nemoćno i razbijeno. Poljud je slavio pobjedu nad najvećim protivnikom, jer malo tko je tada mogao pretpostaviti što će se do kraja dogoditi. Najprije je Duje Čop smanjio u 71. minuti kada je dobrom reakcijom ugurao u mrežu ubačaj Soudanija, a Alžirac je asistirao i u sudačkoj nadoknadi, najprije Čopu za 2:2, a onda u petoj minuti nadoknade i Henriquezu za veliko slavlje Modrih i potpuni šok na Poljudu.

12. igrač

Važna je godina iz Torcide, koja je preko udruge Naš Hajduk dobila priliku sudjelovati u politici kluba. Dugovi su smanjeni, ali problemi, koje su godinma gomilale bivše uprave, su preveliki da bi nestali u samo par mjeseci. Izuzev transfera, koji su izostali, navijači su jedini pravi izvor prihoda splitskog kluba. Odazivom na tribine, pa i kod upisa u Naš Hajduk nisu razočarali, a ulaznice su se kupovale i iz inata, čak i kad zbog kazni navijači ne bi smjeli na stadion.

Demokratizacija Hajduka veliki je plus za Torcidu, kao i organizacija "ustanka" na Rivi, pomoći potopljenoj Slavoniji ili "diverzija" u Monacu na UEFA-inom ždrijebu, ali čini se da za svaki korak naprijed ide i jedan unatrag. U isto vrijeme dok se bore protiv negativnosti u domaćem nogometu i represivnih anti-navijačkih mjera, Hajdukovi su navijači stigli pokazati i ružno lice. Tako su demolirali stadion u Dugopolju na utakmici s Rijekom, sukobili se s Armadom, više puta i s BBB-ima, nerede su radili i na pripremama u susjednoj BiH, a zbog baklji, parola i transparenata koštali su klub barem godišnje plaće za jednog boljeg igrača.

Kako će izgledati 105.?

U Hajdukovom svijetu godina je dug period, ali opet prekratak za drastične promjene iznutra. Ne zna se ni tko će sutra sjediti na klupi, a nagađati kako će Hajduk dočekati 105. rođendan graniči s nemogućim.

Dugovi se smanjuju, troškovi su svedeni na minimum, vidljiv je pomak prema politici stvaranja vlastitih igrača, ali zabrinjava brzina i lakoća kojom se klub odriče svojih talenata koji bi trebali bti ključ stvaranja budućeg "velikog Hajduka". Za to je potrebno i nešto novca te stručni kadar koji će znati izvući više od onog što ima na raspolaganju. Borbe s vjetrenjačama za zelenim stolovima nisu utakmice koje Hajduk može dobiti, barem ne sam i ne u ovom trenutku. Sve dok opskurni likovi koji vladaju hrvatskim nogometom imaju prešutni blagoslov politike i istražnih organa, Hajduku je bolje da se koncentrira na bitke na travnjaku, gdje još ima nekakvog utjecaja.