Foto: Guliver Image/Getty Images
AKO netko nosi najviše zasluga za nevjerojatan uspon Marina Čilića, za nevjerojatan napredak u igri koja ga je na koncu i dovela do trona na US Openu, onda je to legendarni Goran Ivanišević. Da je Marin oduvijek bio veliki talent, to nikada nije bilo sporno, no njemu je manjkalo krvi, želje, strasti za pobjedama i baš tu nekakvu psihološku blokadu je uspio srušiti Goran.
Od trenutka kad je Marina pod svoje preuzeo Ivanišević, Čilićev tenis je doživio pravu renesansu, a kulminacija je bila apsolutna dominacija u New Yorku, gdje Marin u posljednja tri meča nije protivnicima prepustio ni seta.
Trener Marina Čilića, Goran Ivanišević gostovao je u emisiji Olimp.
''U Umagu smo gdje radimo s djecom. Vrijeme je super, djeca su super, slušaju, rade. Ma, sve je zakon'', odmah na početku je rekao Goran, da bi se odmah nadovezao na svoju ulogu trenera koji je od Marina stvorio prvaka.
Roland Garros je bio prekretnica
Ponosan sam i na Marina, ali i na sebe. S njim sam uspio u kratkom roku napraviti sve ono što sam nikada nisam uspio. Pronaći tu neku savršenu razinu mirnoće i koncentracije. Kod mene je uvijek postojalo nekoliko Gorana. I svaki od njih je gurao na svoju stranu. Ovdje je bio jedan Goran i jedan Marin. Neću reći da je sve bilo idealno, nije. Bilo je puno uspona i padova. Ona nepravda koja mu se lani dogodila, gotovo ga je dotukla.
No, kad sam pristao s njim raditi imali smo nekoliko ozbiljnih razgovora u kojima sam mu jasno rekao da se mora odlučiti želi li ostati prosječan igrač ili napasti sam vrh. Zadnji i mislim odlučujući takav razgovor, vodili smo u Rimu, prije Roland Garrosa. I nakon toga, od tog trenutka se sve promijenilo. Već sam tada u Parizu protiv Đokovića vidio da je Marin postao jedan sasvim drugi Marin. Marin koji želi, Marin koji hoće i Marin koji može.
Ono što je Marin odigrao protiv Federera, to je bila teniska perfekcija
Tada sam shvatio da će od ovoga svega biti nešto. Što se tiče US Opena, čim sam vidio da Đokovića nemamo u ždrijebu, znao sam da priliku imamo. E sada, koliko sam god vjerovao u Marina i znao sam da može napraviti nešto veliko, onaj meč protiv Federera je i mene zaprepastio. Ostao sam bez riječi. Ja koji uvijek imam nešto prigovoriti, progunđati, jednostavno nisam imao što reći. Ono je bila čista perfekcija tenisa. Marin igra protiv najveće legende u povijesti tenisa, sam igra i protiv njega i protiv cijelog stadiona, koji jedva čeka da izgubi, a on mrtav hladan odigra tenis iz snova.
Što se tiče moje uloge u Marinovon usponu, svi pričaju o servisu. Servis je bio najmanja stvar. Ono što je bilo najvažnije, to je da je Marin postao opušteniji, smireniji. On je godinama bio napet u igri, nervozan, a ja mislim da sam mu kao trener uspio doći do glave, pojednostaviti mu neke svari i uvjeriti ga da može biti najbolji. Nema tu neke velike filozofije, ja s Marinom na ovaj ili onaj način, radim od njegove 14 godine. Nije on sad naučio igrati tenis, on je samo sad posložio sve kockice na pravo mjesto. Samo to.
Također, nikako ne smijem zaboraviti Marinovog kondicionog trenera i masera. Da Marin nije bio maksimalno fizički spreman, ne bi mogao igrati onakav agresivni tenis. A takav tenis je bio ključ trijumfa.
Meni je užasno drago bilo što su mi prilazile bivše kolege tenisači, veliki tenisači, koji su mi svi od reda čestitali. Evo, dođe mi jedan Wilander, koji mater rođenu ne bi pohvalio i kaže mi da je onaj meč protiv Federera bila čista teniska perfekcija. Da se bolje od toga nije moglo. Na to sam ponosan i mogu reći i da je to jedna velika pobjeda i za mene.
Nisu bili teletubbiesi, ali su bili muffini od borovnice
Što se tiče usporedbe uloge tenisača i trenera, ma to se ni ne može uspoređivati. Kad si igrač, udaraš tu lopticu, razbiješ koji reket, nekoga pošalješ u onu stvari koliko toliko neke stvari izbaciš iz sebe. A ovako, sjediš gore, gledaš, ne smiješ ništa, dršćeš, treseš se, ne smiješ mu ništa reći jer će dobiti opomenu, a ja ne mogu mučati, nisam Lendl… Ma užas. Evo, nakon što sam prestao igrati mislio sam da je došao kraj čaranjima, teletubbiesima i slično.
No vraga, opet ista priča. Nema brijanja, dvije iste majice, dvije iste kape, muffini od borovnice su mi počeli i na nos izlaziti, ali neka, ako je to barem malo pomoglo, isplatilo se. Čak je i Marin počeo iste stvari raditi. Prije Federera se mislio obrijati, krenuo, no odustao je i on: ''ma, ako sam mogao do sada, mogu i još dva dana''.
Sad će postati sve drugačije. Marin nije više samo vječni talent. On je sad prvak, popeo se na vrh planine i sad će ga svi pokušavati skinuti, ali neka, imamo mi i za to rješenje.