Foto: Zvonko Alač
PREŽIVJELI smo sve ono čime su nas plašili prije odlaska u Brazil: horde pljačkaša, bande ubojica, armije prosjaka, zombije iz favela, rojeve komaraca malaričara i amazonska plemena s otrovnim strelicama u "pljucama", 25 tisuće kilometara i 48 sati u avionima i na aerodromima, te oko 1000 kilometara autobusom i autom, ali kako preživjeti povratak u "surovu hrvatsku realnost"?
NIšta vas ne može pripremiti za povratak u Hrvatsku, čijom televizijom caruje ostarjeli pimp Božo s "pratiljama" u kladari
Gore nego u Brazilu, koji "organizira" SP i čije televizijske kuće napadnim vodviljskim skečevima i hinjenom euforijom animiraju građane da budu urnebesno sretni jer im u zemlji traje SP, iako trećinu njih ne može manje biti briga za to, dok je druga trećina ogorčeno protiv njega, a treća na bilo kakve načine nastoji profitirati na svima nama koji smo tamo bili.
Nije da mi je ona brazilska realnost proteklih tjedana bila puno bolja, ali tamo se, sve do samog kraja ekspedicije nisam susreo s problemom kronično praznog novčanika, koji je u Hrvatskoj poprimio kataklizmične razmjere. Ali, tako mi i treba kada sam putovao na kraj svijeta zbog Nje.
NIsam se ni zaputio na kraj svijeta zbog interesne skupine mladih bogataša i starih podrepaša
Naravno, vraga crnoga sam išao tamo zbog "vatrenih", "repke" i kako još sve debilno ne tepaju toj interesnoj skupini mladih bogataša i starih podrepaša, bilo je to zbog pokušaja hvatanja osjećaja "daleke, egzotične, najnogometnije, najluđe" zemlje svijeta tijekom SP-a i njegovog prenošenja na stranice ove kolumne, čiji autor je za razliku od nekih ovdašnjih eminentnih pera, svoje u tintu močio na brazilskim ulicama, tribinama i plažama, u stalnom, neposrednom i životnom kontaktu s domaćinima i njihovim mundijalskim gostima, a iz Brazila vam nije sa šankova resorta pisao nebuloze o "Hrvatskoj invaziji na Manaus" ili "Lijepim Amazonkama", uz obavezno spominjanje jebene "sambe".
Nakon otvaranja SP-a nije mi se više dalo gledati mečeve iz novinarske lože, nego sam druženje s navijačima nastavio gledajući utakmice s tribina, što je bila još jedna posebnost ovog javljanja. Mogi novinari cehovski boks na stadionu shvaćaju kao katedru na prestižnom sveučilištu, koja ih izdvaja od nogometnog puka, odakle s pozom kolumnista-mislioca prate "šahovsko nadmudrivanje na terenu". Za one koji mečeve ne gledaju s tribine za posvećene, često će s podsmijehom reći "Tko je njega zadnji put vidio na utakmici?" Odgovor im je: Nisam ni ja vas nikako na tribini.
O Brazilu vam pišu reporteri koji nisu mrdnuli iz hotela, a jedini izlazak im je u čoporu do stadiona
Vidio sam zato u Brazilu mnoge "reportere" kojima je vrhunac avanturizma bio otići do FIFA-ine "fan zone", dok su sve one ugroze iz uvoda shvatili previše doslovno i preplašeno, pa se nisu micali iz hotela, osim kad bi brazilski zrak okusili tek čoporativnim odlaskom i povratkom taksijima na presice i utakmice, skoro držeći se za rukice, na plus 30 obučeni u duge rukave i nasaftani sredstvima protiv komaraca.
Obloženi, ali ne repelentima, nego besramno visokim svotama, u domovinu se vraćaju "heroji nacije". Zapravo, neće se vratiti, nego će s po 160 tisuća eura nagrade za dva poraza u tri utakmice zapaliti u razvijene zemlje gdje žive i rade za svoje klubove, za koje igraju neusporedivo bolje nego za svoju zemlju.
Kovaču, tvoja "objašnjenja" ne zanimaju ljude koji su djeci otkidali od usta da bi u Brazilu navijali za Hrvatsku
Kovač i igrači nemaju nikakva opravdanja za debakl koji su doživjeli u Brazilu. Kaže kako nema "Luiza Gustava"? Ima zato Rakitića, Modrića, Mandžukića i Perišića i što je s njima napravio? Pobjeda protiv divlje kamerunske horde, poraz od Neymara (sudac nije jedini krivac!) i sramotna predaja protiv Meksika.
Baš nitko od hrvatskih navijača u Brazilu s kojima smo pričali nije ni najmanje bio zadovoljan igrama Hrvatske, čak ni nakon što je pregažen Kamerun. Kada se nakon mjeseci planiranja, štednje, trošenja i 20-satnog leta dočepate Brazila, ali ne u aranžmanu saveza, nego zato što ste "djetetu otkinuli od usta", ne zanimaju vas tapšanja po ramenima, ni titule moralnih pobjednika, tim prije što za ovo dvoje nije ni bilo razloga, posebno kad uzmemo u obzir nekoliko vanserijskih igrača u najboljim godinama, na kojima je Kovač morao temeljiti igru, umjesto da ih je podređivao Sammiru, a od Olića radio krilo.
Čak je i s navijačke tribine vidljivo da Pletikosa i Srna već neko vrijeme ne mogu, ali za smjenu generacija treba imati nos i muda
Limitirani i prestari igrači u momčadi? Tko je izborniku branio napraviti smjenu generacija, za što je imao pola godine? Kao što je recimo Hodgson pokušao. Točno, i on je propao, ali u puno jačoj skupini i da je Kovač s pomlađenim sastavom izgorio, nitko mu ne bi zamjerio. Ovako hoćemo, jer se on ne želi zamjeriti zaslužnicima čije je vrijeme isteklo, a Pletikosa i Srna već neko vrijeme ne mogu, vidljivo je to "čak" i s navijačke tribine.
Za smjenu generacija trener mora imati nos i ono "nešto". Kovač je kao igrač imao oboje, kao trener i izbornik to nije pokazao, a više nam je dosta da reprezentacija služi kao poligon za učenje Mamićevih stipendista.
Ali, dobro, shvatite ovo kao kratku jadikovku po tko zna koji put razočaranog navijača, krenimo na svođenje brazilskog računa ovog reportera:
Zašto Brazil za siromašne? Zato što smo tamo bili dva tjedna za 20 tisuća kuna, a neki su došli na pet dana za duplo više!
Dosta čitatelja, ali i poznanika, prosvjedovalo mi je zašto brazilsku kolumnu nazivam ovim imenom, kada "U Brazil u ovoj situaciji mogu ići samo bogataši, pa nitko tko ode tamo na SP, ne može niti iz šale stavljati taj naziv."
Potpuno ste u krivu; dakle kao što sam napisao u najavnom tekstu, put i boravak u Brazilu platio sam iz svog džepa, između ostalog posudbama i odlaskom u minus, kao što bi to napravio svatko od vas i to u najskromnijem mogućem aranžmanu, uz odricanja ne samo od komfora, nego i od puno primarnijih životnih potreba.
Kao što sam najavio, zbog takve štednje nikome od najbližih iz Brazila nisam donio ni magnet za frižider (ok, jesam zato jednu rozu repliku Isusa iznad Rija), a sebi od tamo također nisam priuštio baš ništa od materijalnih dobara, tek uspomene.
"Brazil za siromašne" stoji zato jer smo se hranili u "studentskoj" menzi u Sao Paolu, gdje je ručak 30 kuna, a hotel u kojem smo tamo odsjeli zvao sam Interlagos, zbog nepodnošljive prometne buke usred koje se nalazio i od koje su nas "štitili" plastični prozori koji se ne mogu do kraja zatvoriti.
"Kurve po prljavim ulicama kvarta koji ne spava, a cijelo vrijeme osjeća se vonj trave i mokraće." napisao je internet-recenzent "hotela" u kojem smo odsjeli u Riju. I ništa nije lagao. Ali nije dodao da sobe tog objekta "čuvaju" rešetke kojima tri vijka nedostaju, a treći je raskliman, kao ni da na ovoj slici pogleda s prozora naše sobe možete vidjeti panoramu, ali ne i čuti mršavog psa koji je stalno lajao ispred kuće ispod nas.
Jedina pozitivna iznimka bio je hotel u Manausu, ali tamo smo bili tri dana, a u ostalima 11.
Ukupni troškovi, od polaska automobilom od Zagreba do Venecije, preko leta do Rima do Sao Paula i natrag, uključujući četiri hotelska smještaja u Brazilu, autobus Sao Paulo - Rio, let do Manausa i natrag u Sao Paulo, zajedno sa džeparcem, ispadaju oko 20 tisuća kuna.
Najbolje u Brazilu: Copacabana, Šećerna Glava i Maracana u Riju
Rio de Janeiro jedina je od posjećenih destinacija u Brazilu kojoj bi se opet vratio i zbog koje bi i drugi put zapalio do tako daleke zemlje. Grad podjednako veličanstven u svojoj krasoti i odurnosti, s ove tri lokacije koje bi u životu trebao pokušati posjetiti svatko tko voli... život.
Najgore u Brazilu: Sao Paulo
Nevjerojatno ružan, protuprirodno velik, opasno zagađen, neizdrživo bučan sivi, tmurni velegrad jednako takve klime u kojem svako malo shvatite da ste namršteni, živčani i napeti zbog svih navedenih razloga, kao i još jednog - opasan je.
Brazil za siromašne u brojkama:
26.4 tisuće prevaljenih kilometara
Dva puta po 9.5 tisuća km let Rim - Sao Paulo (povratni)
Dva puta po 2.6 tisuća let Rio - Sao Paulo - Manaus (povratak u Sao Paulo)
Dva puta po 500 km let Venecija - Rim (povratni)
Dva puta po 400 km autom Zagreb - Venecija (povratna)
Sao Paulo - Rio de Janeiro 400 km autobusom (jedan smjer)
20 tisuća potrošenih kuna
Let Venecija - Rim - Sao Paulo, povratni - 8800 kn
Hoteli Sao Paulo, Rio de Janeiro, Manaus - 4500 kuna
Letovi unutar Brazila - 2000 kuna
Autobus Sao Paulo - Rio - 250 kuna
Džeparac u Brazilu za 14 dana - 4500 tisuće kuna