Foto: Index
VIŠE OD MILIJARDU i 200 milijuna eura dalo je za pojačanja deset najvećih potrošača u ljetnom prijelaznom roku. Među prvih devet, šest je engleskih i tri španjolska kluba, dok je jedini uljez Roma na desetom mjestu.
Navodeći ovu cifru, možemo se samo nasmijati na uvođenje "revolucionarne" metode Financijskog fair-playa, FIFA-inog i UEFA-inog modela ograničavanja sumanute potrošnje najbogatijih na pojačanja i plaće, kojim se htjela postići dvostruka korist - sprječavanje njihovog kupovanja titula licitacijom stotinama milijuna i svođenje onih manje solventnih na inkubatore za par najbogatijih.
Međutim, pijani milijarderi i dalje se ponašaju ne samo kao da ih nije briga za ostale (kao i što nije), nego i kao da su njihove, u najvećem broju slučajeva poharane blagajne, još uvijek rupe bez dna. Ali, to već odavno nije tako i ako bude sreće, njihova autodestruktivna sklonost kompulzivnom šopingu mogla bi ih dovesti pameti, ako već nalaze načine zaobići FFP.
Real, kraljević koji bi mogao postati prosjak: Jamesom došli do četiri od pet najskupljih kupnji, ali imaju 540 milijuna eura duga
Posebna priča je Real, koji je kupnjom Jamesa Rodrigueza za 80 milijuna eura, došao do ukupno 136 milijuna eura na pojačanja ovog ljeta, ali je to spiskao na samo tri igrača. Osim spomenutog Jamesa, tu su još Navas i Kroos.
Dovođenjem Jamesa za navedeni iznos (što bi samo po sebi trebalo biti potpuno protivno nečem što se zove "Financijski fair play") Real se može pohvaliti kako je kupio četiri od pet najskupljih igrača u povijesti. Ali, ono čime se nitko u Kraljevskom klubu neće pohvaliti je podatak da su prošle godinu imali registrirana dugovanja od 541 milijun eura (državi, igračima, dobavljačima), dok je dug bankama bio 90 milijuna eura, što predstavlja čak 64 posto ukupne vrijednosti kluba!
Istina, Real puno zarađuje, prodajom igrača drugim bogatašima, dresova Kinezima i ulaznica za Bernabeu zalizanim klonovima CR7-a, ali nasuprot prihodima, koji su na kraju prošle godine iznosili 239 milijuna eura, stoje dugovi s kratkoročnim rokom naplate, prošle godine 338 milijuna eura. Tako da je Real samo prošle godine imao gotovo 100 milijuna eura minusa. Evo odgovora svima koji će ispaliti da se Gareth Bale, doveden upravo za taj iznos, "isplatio" osvajanjem Lige prvaka i Kupa Kralja.
Kada znamo ove podatke, onda je jasno kako Realu što se tiče smanjenja ogromnog duga ne znači puno prodaja Di Marije u United za 70-ak milijuna eura, jer minus mu posljednjeg desetljeća stalno raste, a kako trošenje posljednjih godina pokazuje, taj trend samo će se nastaviti. Jedan podatak možda najbolje opisuje u kakvoj je Real financijskoj nevolji: Od 2000. do danas, dugovi su mu porasli više nego duplo! Prema Forbesu, Real je najvrjedniji sportski brand na svijetu, ali ako ovako nastavi, a hoće, to neće još dugo ostati.
To što klub neprestanim odbacivanjem starih Galacticosa (Ozil, Di Maria, Xabi Alonso..) nadoknađuje kupnjom novih (Balea, Kroosa, Jamesa) ne pomaže financijskoj regeneraciji Reala, koji je formalno u vlasništvu njegovih navijača. Ali, s obzirom da dug raste, a predsjednik Perez nastavlja u megalomanskom stilu najavljujući obnovu i proširenje stadiona Santiago Bernabeu, pitanje je koliko će to dugo biti, odnosno dokle će izdržati dok Real ne bude prisiljen postati privatna "firma" koja će morati poslovati profitabilno. Osim ako navijači posezanjem u vlastiti džep ne dokažu da je klub doista njihov i tako Fabiu Coentrau omoguće još jedan Lambroghini.
Naravno, nije Real kriv što Uefa dosad nije kaznila i njega, kao što je napravila s PSG-om i Manchester Cityjem, kao što je desetljećima od tv prava (zajedno s Barcelonom) dobivao više nego svih ostalih 18 klubova Primere. Država se prema klubu koji je bio glavni ambasador Francovog režima i dalje odnosi majčinski, pa mu oprašta neplaćanje poreza, uostalom kao i Barceloni.
Međutim, to neće tako biti dovijeka, a u Realu moraju napraviti ono što odbijaju - urazumiti se.
City vuku njegove "Lokomotive"
U Engleskoj trošenje van razuma (Falcao će u Unitedu tijekom jednogodišnje posudbe zaraditi 22.5 milijuna eura!) na transfere i plaće, nastoji se nastaviti i FFP zaobići prodajom igrača i novim, još izdašnijim sponzorskim i ugovorima za televizijska prava.
Manchester City najveći je "grešnik" ne samo na Otoku, jeru sezonama 11/12 i 12/3, zabilježio je 186 milijuna eura gubitka, čime je i zaradio kaznu od Uefe, zbog čega je ovog ljeta na nove igrače potrošio "samo" 73 milijuna eura, što je u odnosu na rasipanja emiratskih stotina milijuna ranijih godina, pravo preobraćenje na skromnost.
Ali, skromnosti ni u tragovima nema u 10-godišnjem sponzorskom ugovoru koji je City potpisao sam sa sobom, točnije otkako je dogovoreno da će u navedenom razdoblju od Etihada, zrakopovne tvrtke iz Abu Dhabija po kojoj se od ranije zove Cityjev stadion, dobiti 440 milijuna eura. Pravila FFP-a zabranjuju ovakve aranžmane između tvrtki povezanih s klubom i njegovim vlasnikom (ovdje se radi o praktički istoj osobi, jer i City i Etihad u vlasništu su emiratskih velmoža), osim ako se ne pokaže da se radi o ugovoru i iznosu koji ima tržišnu vrijednost, a da ne služi tek pumpanju neopravdano visokog iznosa iz jedne gazdine igračke u drugu.
Kad smo već kod takvih nogometnih igračaka, Šeik Mansour, osim Manchester Cityja, ima još tri, strateški raspoređene na različitim kontinentima: Melbourneu, Yokohami i New Yorku. Iako iz Cityja tvrde kako ovi klubovi služe da u njih na posudbu i kaljenje odlaze talentirani mladići, upravo u suprotnom smjeru, iz New York Cityja na posudbu dolazi "živahni starčić", 36 godišnji Frank Lampard.
Legendu Chelseaja navodno će tijekom posudbe plaćati Manchester City, a ne njegova njujorška filijala (što je u skladu s pravilima FFP-a) kako bi bio jedan od najmanje pet Engleza koji moraju biti u momčadi u sklopu gore spomenute kazne njima i PSG-u.
Ali, ovaj aranžman pokazuje kako bi u budućnosti mogao teći promet u drugom smjeru; da Manchester City na preokocenske posudbe šalje igrače koji mu opterećuju limit dozvoljen za plaće, jer je primjerice u američkom MLS-u prekoračenje "salary capa" dopušteno u slučaju igrača za kojeg vodstvo lige procjeni da je zvijezda koja podiže renome lige i daje joj na prestižu, kao što je npr. bio slučaj s Beckhamom.
City je dakle pronašao svoje "Lokomotive", kao što Chelsea (60 milijuna eura gubitka u sezonama 11/12 i 12/13) ima Vitesse ili ostale klubove širom u Europe, gdje je posuđeno nekoliko desetaka njegovih igrača, pa tako i Pašalić u Elche.
Liverpool u navedenom razdoblju bilježi čak 130 milijuna eura gubitka i jedina nada da izbjegne kaznu Uefe je da u posljednjoj (13/14) od tri sezone za koju trebaju dostaviti izvještaj u Nyon, pokažu znakove oporavka.
Manchester United se za sada nema što brinuti, jer u dvije sezone za koje je dostavio izveštaje, ima "samo" 16 milijuna eura gubitka, što je po prihvatljivom po standardima FFP-a. Ali, i to je ogromno "ali", tek treba vidjeti koliku štetu su mu pričinili Moyes s prošlosezonskim debaklom, a da ne spominjemo Van Gaalovih 207 milijuna spiskanih na pojačanja ovog ljeta.