Foto: Index, Hina, Getty Images/Guliver Image
NIKO KOVAČ zaključio je svoju avanturu na mjestu izbornika hrvatske nogometne reprezentacija. Avantura je možda i idealna riječ za opis posla koji je odrađivao od 16. listopada 2013. do 9. rujna 2015., na način da je često na terenu ili van njega svojim potezima dolijevao ulje na vatru kritika na svoj račun.
Ovu su njegovi "grijesi" u tom periodu:
Hrvat, ali za brojne "stranac"
Kovač je po dolasku dočekan pozitivno od strane većine navijača, uzimajući u obzir dojam koji je godinama ostavljao igrama u dresu nacionalne selekcije, ali i rezultate s mladom reprezentacijom, no istovremeno je dočekan i s velikom dozom sumnje jer je malotko vjerovao da to nije još jedan Mamićev čovjek na reprezentativnoj klupi. Što je možda bilo još bitnije, on se gotovo ničim nije trudio promijeniti takav dojam, a sigurno nije pomogla niti činjenica što je ostao živjeti u Salzburgu.
Mamićeva sjena nad njim je bila njegov prvi "grijeh", ali i onaj kojeg je vrlo teško mogao izbjeći. Kod javnosti, koja je i prije bila nezadovoljna odnosima u Savezu, posljedično i u reprezentaciji, Niko nije bio pravi izbor. I dalje je izostala podrške one većine koja se srami i svih afera i nelogičnosti u domaćem nogometu, koja niti viče, niti ne odobrava povike s ustaškim konotacijama, odnosno konotacijama jednog zločinačkog režima.
Istina, neki mu nisu zamjerali izostanak kritike prema, primjerice, Šimunićevom "Za dom spremni" nakon Islanda i skandiranju istog pokliča od strane većine stadiona, što je dovelo i do oštre kazne, ali ti su mu zamjerali ono drugo, Mamića. Dobar dio protivnika lika i djela maksimirskog šefa, a to je i velik dio navijača Dinama i gotovo cjelokupno navijačko tijelo Hajduka, nisu ga vidjeli kao idealan izbor.
I onaj suludi napad na njega i ostatak HNS-ove delegacije na benzinskoj postaji je došao kao posljedica toga što su ga navijači sve više poistovjećivali s Mamićem, čak i ako je ovaj gubio njegovu podršku.
Bez hrabrosti kod kadroviranja
Niko Kovač nije donio bitne zaokrete u rosteru hrvatske reprezentacije, ali otvorio je vrata nekim novim mladim igračima. Doduše, neki bi svojom kvalitetom kod svakoga izborili poziv, Pjaca primjerice, ali Kovač je često posezao za igračima iz HNL dvorišta. Rijeka je bila uvijek dobro zastupljena, a Ivan Močinić bi bio i na SP-u da se nije ozlijedio. Bilo je tu zasluženih poziva dinamovcima i ponekom iz Hajduka, a poneki su mu zamjerali forsiranje Sammira, Alena Halilovića, pa čak i Brozovića (dok je još bio Dinamov) u A vrsti.
No, s vremenom je postalo jasno da Kovač nije baš bio toliko zreo što se tiče kadroviranja. Isprovocirao je, ili je morao isprovocirati, oproštaj Dudua, koji bi možda u ovim trenucima dobro došao. Kasnije se nije potrudio niti zadržati Jelavića, mada tu dio krivnje za pomalo ružan oproštaj leži i na igraču i njegovim savjetnicima.
Bilo je tu još slučajeva opraštanja, nešto smislenijih, iz raznih razloga. Možemo nabrojati odlazak veterana Pletikose i Šimunića uslijed kazne, ali i Vukojevića, koji je realno i svojim izvedbama i formom pao ispod reprezentativne razine.
No, koliko god se nekih riješio, Kovač je u neke druge članove "islužene garde" slijepo vjerovao, valjda iz respekta prema njihovim starim zaslugama. Srna i Pranjić su među onima koji su imali gotovo pa rezervirano mjesto u sastavu, iako bi smislenost toga trebalo dobro analizirati.
Također, izostanak hrabrosti da se nekim velikanima, očito ih se takvima doživljava, da do znanja da ih samo izvedbe, a ne stare zasluge, drže u prvih 11, stajala ga je na kraju posla. Kao posljednji primjer možemo navesti Mandžukića, koji je i u situaciji kad je očito van forme, bio pretplaćen na punu minutažu, iako je bilo niz razloga da se više proba s, primjerice, Kalinićem.
"Gubitak" igrača
Na prošlu tezu nadovezuje se i iduća, a to je očita greška u održavanju atmosfere unutar svlačionice. Kao što nije "vladao" navijačima i s vremenom je iz raznih razloga gubio podršku javnosti, tako je očito gubio i kod igrača.
Očito, jer ne možemo znati što se sve događalo unutar momčad i između nje i izbornika, ali indikativne su neke izjave nakon poraza od Norveške. "Na početku kvalifikacija smo bili momčad, sad više nismo. Ne znam zašto je to tako", rekao je Perišić.
Kovač je, pak, jednom izjavom gotovo potpisao svoju kapitulaciju, a možemo samo nagađati da je odnos igrača bio takav da nije niti imao izbora. "Pitajte igrače zašto se ne bacaju na glavu", rekao je nakon zadnjeg poraza, na što je Modrić odgovorio: "Nitko nam ne može prigovoriti na trudu."
Iz svega toga, pa i još nekih detalja iz ranijeg perioda, bilo je jasno da izbornik i igrači nisu jedinstveni, a kad je takav slučaj u reprezentaciji, onda je to stanje neodrživo. Čak je i Šuker nakon otkaza Kovaču rekao da "prepušta treneru i tehničkom direktoru Jozaku da se `obračunaju` s igračima".
Taktičke Odiseje
Lutao je Kovač u odnosima s javnosti i igračima, ali i u pripremi utakmica. Tijekom svog mandata najviše je bio vjeran formaciji 4-2-3-1, ali nije se libio ponekad pomalo i nerezonski promijeniti raspored na travnjaku. Već je i u oba ogleda s Islandom promijenio dvije formacije, a potom je i u onoj utakmici s Meksikom krenuo s isprobavanjem nečeg što dotad igrači nisu igrali, a što je rezultiralo debaklom.
Tad je dobio i prvi otvoreni "palac dolje", od javnosti, ali i od Zdravka Mamića, što je ovaj kasnije otkrio. Kovač je bio dosljedan u tvrdoglavosti,
kako smo pisali, iako taj sustav 4-2-3-1 prema mnogima, pa i nizu stručnjaka, nije idealan za roster igrača kojim je raspolagao. I bitno je drugačiji od, primjerice, 4-4-2 kojeg je Bilić forsirao i u kojem je ova generacija, odnosno reprezentacija s velikim dijelom igrača koji su danas tu, odigrala najzrelije utakmice u zadnjih pet godina.
Nije sve samo u formacijama, dakako, dosta toga je u rasporedu igrača u njoj. No, Kovač je znao "popiti" brojne kritike zbog prevelikih lutanja u davanju uloga Modriću, Rakitiću i Brozoviću. Rakitića je, primjerice, uporno gurao u defenzivu, a Brozovića u ofenzivu. Nije znao naći ni pravu opciju za Kovačića, a s debaklima poput Pranjića na zadnjem veznom (Meksiko), pa i forsiranjem Olića na krilu, kao i Srne ispred Vrsaljka, sve je više tonuo prema neuspjehu i otkazu.
Ne bi, možda, niti sva ta taktička lutanja bila problem da ih je Kovač znao objasniti, prvenstveno javnosti, a ostaje dojam da ih nije znao objasniti niti igračima. Neosjetljivost na kritiku i pomalo tvrd nastup, kako s javnosti, tako i s igračima, na kraju su kod gotovo svih stvorili nerazumijevanje za njegove pogreške.
Bog nije pratio nogomet
Jedna od stvari kojom je iritirao javnosti, ali možda je i tim populističkim izjavama nastojao prikriti vlastitu nestručnost, je svakako Kovačevo zazivanje Boga na mjesečnoj bazi. I u Hrvatskoj, državi s većinski pobožnom strukturom stanovništva, taj Nikin trend je sve više iritirao javnosti.
"Neka Bog i dalje nosi hrvatski dres", "Dajem sve u Božje ruke", "Ako Bog da,...". izjave su koje ste, i njima slične, mogli čuti u posljednje dvije godine. I nije problem sam po sebi izražavanje svojih religijskih pobuda, problem je kad ono postane nogometna taktika.
Na kraju niti ta Kovaču nije pomogla.