Foto: Guliver Image/ Getty Images
OD 2002. do 2013. odigrao je za hrvatsku košarkašku reprezentaciju 148 utakmica i zabio je 1470 koševa. Na vječnoj listi po broju nastupa je četvrti, odmah iza Roka Ukića, Nikše Prkačina i Veljka Mršića, a samo su u hrvatskom dresu više od njega zabili Dino Rađa i Damir Mulaomerović.
Od reprezentacije i igranja za nju na velikoj sceni, praktički se oprostio nakon debakla na EP u Litvi 2011., a sad kruh zarađuje igrajući za ruski Himki. Niste ga morali voljeti, mogli ste mu naći više od jedne mane, mogla vas je smetati i njegova pomalo porozna obrana i ponekad ''divljanje'' iza linije za tri poena, no ono što mu nitko nikada nije mogao, i ono što mu nitko nikada neće moći predbaciti, činjenica je da je za hrvatsku reprezentaciju u svakom od tih 148 nastupa dao i posljednji atom svoje snage. Za njega je hrvatski dres bio svetinja i svojim je igrama itekako zadužio hrvatsku košarku.
Uoči početka Svjetskog prvenstva u košarci, Index je razgovarao s Markom Popovićem, koji nam je dao svoja predviđanja o šansama hrvatske reprezentacije te je analizirao protivnike Hrvatske u grupnoj fazi i one koji bi eventualno mogli čekati izabranike Jasmina Repeše u kasnijoj fazi turnira. Također, samo za Index, Popović se prisjetio i nekih teških trenutaka i bolnih poraza koje je reprezentacija u posljednjih desetak godina doživljavala.
Marko, velika većina košarkaških stručnjaka i analitičara ovu je generaciju hrvatske košarke proglasila možda i najboljom još od one brončane iz '95. Recite mi, može li ova Hrvatska do medalje?
"Ja nisam nikada došao do nje. Moja generacija nikada nije preskočila ''skalinu'' koju su momci preskočili lani u Sloveniji. Prednost je i to što su svi na okupu, što su svi zreliji, bolji, iskusniji i pametniji za godinu dana. Ne možemo pobjeći od činjenice da igramo zaista dobro, da je ova ekipa jedan uigrani ''orkestar'', ali ja ne bih stavljao prevelik teret očekivanja na leđa igračima i ne bih prije nego li je i turnir počeo zazivao neku medalju.
Treba biti oprezan i skroman, treba imati na umu da je tu i jedna super jaka Amerika, pa fantastična Španjolska, koja je još i domaćin, Francuska je bez Parkera, ali to je jedna super ekipa, pa tu su i Srbi, Litavnci, Brazilci… Svi se mi nadamo, kvalitetu imamo, ali da će biti lako, neće. Ajmo se mi prvo koncentrirati na Filipine, dakle na prvu utakmicu i onda ići korak po korak. Mislim da to jedini ispravan način".
Mislimo li doći do polufinala, želimo li doći do medalje, prvi poraz ''moramo'' doživjeti tek u polufinalu. Jer svaki eventualni kiks i poraz u skupini može nas vrlo izgledno u četvrtfinalu (naravno, ako se plasiramo tamo) gurnuti na Španjolce, a to bi trebalo po svaku cijenu izbjeći. Treba nam dakle sedam pobjeda u nizu, a toga su svjesni i igrači. Mislite li da je i to jedan također veliki pritisak za momčad?
"Jasno, ali iste te Španjolce smo i mi na EP 2007., kada se isto tako igralo kod njih i kad su isto tako bili veliki favoriti, dobili tricom Marka Tomasa u zadnjoj sekundi. Istina, tada smo u grupi izgubili od Latvije, a poslije, u kasnijoj fazi i od Izraela, ali čak i takvi, čudni i šareni, uz malo sreće i jedan jedini šut (Marko Popović je u posljednjoj sekundi četvrtfinala pucao tricu za pobjedu protiv Litve), mogli smo dogurati jako daleko, čak i do kraja, ali kao i mnogo puta i prije i poslije, nismo bili konkretni".
"Čak i ako se dogodi da naletimo na njih, to ne mora i ne smije biti unaprijed upisan poraz. Oni su domaćini, imaju sjajan tim, uz Amerikance su najveći favoriti za zlato, ali ono će biti pod strahovitim pritiskom i mi, naravno, ako se susretnemo s njima, moramo to pokušati iskoristiti kao našu prednost. Međutim, tko može tako daleko razmišljati? Treba dobiti najprije i Argentinu i Grčku i Portoriko, a onda tek možemo razmišljati što i kako dalje".
U redu, idemo protivnika po protivnika. Argentina. Nema Ginobilija, nema Delfina, ali tu su Scola, Prigioni i Nocioni. Koliko oni mogu?
"Iz te zlatne njihove generacije njih dvojica će strašno nedostajati, a uz to su i ova trojica, uza svu kvalitetu koju imaju, ipak u košarkaški zrelim godinama i oni sigurno neće igrati ''run and gun'' košarku. Oni će igrati šahovsku košarku, kontrolirat će igru. Povedu li oni protiv nas 5 razlike, to je isto kao da mi protiv njih imamo 20. Treba imati na umu da su to sve od reda prekaljeni igrači, koji su prošli sito i rešeto i NBA i europske košarke. Poznavajući mentalitet Argentinaca, a ja sam i igrao s nekima od njih, s Obertom ili Montecchiom, mogu reći da oni imaju možda i najčvršći karakter od svih igrača s kojima sam imao prilike igrati. Tako da ja nikako ne bih uzeo zdravo za gotovo to da smo mi bolji i jači od njih. Možda i jesmo, ali to treba pokazati na terenu".
Grčka bez Spanoulisa?
"Da, to je ujedno i veliki hendikep za Grke, ali može biti i velika prednost. Jer sad će se oni sigurno pregrupirati, neki drugi igraći će dobiti i više ovlasti i mislim da će sad igrati jednu sasvim drugačiju košarku od one koju su igrali kad je sve bilo u rukama Spanoulisa. Dobri su oni, ali mene je ipak više strah Argentine. Na koncu, Grčku smo dobili i lani u Sloveniji".
Mislite li da je ta pobjeda nad Grčkom u Sloveniji bila puno važnija od obične pobjede jer smo s njom pokazali da napokon, nakon punih 18 godina možemo dobiti tu Grčku na nekom velikom natjecanju. Ono što smo mi za njih bili do 1995. (1993., 1994. i 1995. hrvatska košarkaška reprezentacija je u mečevima za broncu pobjeđivala upravo Grčku), poslije su oni to bili nama. Crna mačka i reprezentacija koja nam je nabijala komplekse. Nakon Slovenije smo se i tog tereta riješili.
"Apsolutno. Pa ja eto, u mojih 10 godina igranja za reprezentaciju nisam nikad dobio Grčku. A i sve su to bili neki čudni i glupi porazi. Prvo onaj suludi poraz 2003. na EP u Švedskoj kad smo u zadnju minutu ušli s nekoliko razlike, a onda smo svi počeli promašivati bacanja i u zadnjoj sekundi nam zabiju za pobjedu. Mislim da nam je zabio onaj mali Charissis. Pa onda onaj poraz u Španjolskoj 2007., kada nam je zabio onu ludu tricu u posljednjoj sekundi Spanoulis nakon što se Zoki (Planinić) poskliznuo".
"Otvoreni jesu, otvorili smo ih prošlogodišnjom pobjedom, no isto tako treba znati da smo se isto tako jako mučili, da nije to baš bilo bez muka i problema. Grci su Grci. Kakvi god dođu na turnir, moraš biti spreman da s njima moraš odigrati na nož. Oni isto tako igraju jaku obranu, igraju jednu ''dosadnu'', kontroliranu košarku na malo poena. Bit će i s njima teško, ali ovo je Svjetsko prvenstvo i ne možeš tu očekivati da ćeš igrati s nekim bezveznjacima".
Portoriko i njihova ''run and gun'' košarka? Je li ova generacija, koju predvode Arroyo i Barea može dostići onu iz 1990., koja je s Joseom Piculinom Ortizom bila četvrta na SP u Argentini i koja je jedina uspjela tada pobijediti nepobjedivu Jugoslaviju ili onu s OI 2004. kada su razmontirali SAD?
"Da nam je tu sad Marko Tomas, tu ne bi bilo nikakvih problema. Sjećam se onog našeg meča s njima na onom kvalifikacijskom turniru za Igre u Pekingu, Arroyo je tada bio u najboljim godinama. I vodili su nas nekih 15 razlike, a onda ga je Marko preuzeo. U drugom poluvremenu taj Arroyo nije postojao, Tomas ga ja uništio. Na kraju smo s lakoćom slavili. Ma nije taj Portoriko loš, ali mislim da smo kvalitetniji od njih. Imamo bolju momčad, imamo bolje pojedince i to bi trebalo biti dovoljno. No, oni su plutajuća mina ove grupe i opreza mora biti".
Što s Filipinima i Senegalom?
"Iskreno, ne znam. Nikad ih nisam gledao, ni Filipine ni Senegal. Stvarno ne znam ništa o njima".
Ova grupa s kojom se križamo u osmini finala, svi su nezgodni i jaki. Francuzi, Srbi, Brazilci i naravno Španjolci. Koga bi bilo dobro osim Španjolske odmah izbjeći?
"Najradije bih izbjegao Brazil. Francuzi su dobri, fizički moćni, ali neigranje Parkera i De Cola je po mom mišljenju nenadoknadiv hendikep. Po meni su oni puno, ali stvarno puno slabiji nego prošle godine. Sa Srbima bih igrao. S njima uvijek igramo li-la. Nezgodni su, dobri su, imali smo uvijek problema s njima, ali sam uvjeren da ih ove godine možemo dobiti".
Kad smo već spomenuli Srbe, baš ti Srbi su u onom dramatičnom meču u osmini finala na prošlom SP u Turskoj pobijedili vašu Hrvatsku 73:72, u možda najboljoj utakmici vaše karijere. Posljednju četvrtinu je igrao samo Marko Popović protiv Srbije, no na kraju to nije bilo dovoljno. Možete li se prisjetiti te utakmice?
"U toj reprezentaciji je bilo dosta problema. Puno toga nije funkcioniralo kako treba, puno toga nije štimalo. Ta reprezentacija je doživjela puno promjena. Došao je novi trener. Dogodila se smjena generacije. Neke stvari koje su se događale unutar ekipe, nisu se smjele događati i sve se to jednostavno osjetilo na terenu. I pored svih tih problema koje smo imali, imali smo sjajnu priliku proći te Srbe koji su poslije u četvrtfinalu dobili Španjolce. Sjećam se s te utakmice nekih penala, Rašić pogađa neki koš iz kontre, Kus se ozljeđuje. Tu utakmicu nisam nikad u životu pogledao niti ću. Taj poraz je bio još jedan u nizu čudnih i dramatičnih poraza moje generacije i po tim ranama ne želim kopati".
Nemojte se ljutiti, ali moramo još malo kopati. Nakon tog Svjetskog prvenstva i nakon tog poraza od Srbije, uslijedilo je najgori turnir u povijesti hrvatske košarke, EP 2011. u Litvi. Tada ste izgubili sve što ste mogli izgubiti. Što se tamo događalo?
"Ne znam. Tu smo isto tako sklepani s brda, s dola. Hoće li igrati Draper, neće li igrati Draper. Hoće li Roko doći, hoće li Tomas doći… To je tamo bio jedan totalni kaos u reprezentaciji, izgubili smo i glavu i rep i bili smo kriminalni i negledljivi. Ma, i to je preblaga riječ za ono što smo mi tada odigrali. Bili smo frustrirani mi u ekipi, bili su frustrirani ljudi oko nas i ta Litva je bilo jedno zaista mučno iskustvo".
Europsko prvenstvo u Poljskoj 2009. Četvrtfinale su igrali Hrvatska i Slovenija. Igrao se sami finiš prvog poluvremena. Hrvatska je imala 15 razlike, loptu i gotovo sve u svojim rukama. Što se tada dogodilo?
"To je jedina situacija za koju me niti jedan novinar nikada nije pitao. Ne znam zašto. Nikad nitko nije stao iza mene u tom trenutku. Prešutio sam to razočaranje, ali gorčina je ostala. Bila je to situacija u kojoj smo se ja i Jaka Lakovič porječkali. Par minuta prije toga Nachbar dobiva tehničku, koliko se sjećam, potpuno nepotrebno. Ja zarađujem tehničku, više zbog kompenzacije, nego jer sam je stvarno zaslužio i poslije toga nitko iz momčadi nije stao iza mene.
Poslije me se napadalo po medijima da sam ja kriv za poraz. To je posao novinara i to je njihovo viđenje. No, ja sam poludio zbog toga što nisam imao podršku od svoje ekipe, od svojih suigrača. To mi je bilo užasno krivo. To me je strašno pogodilo. Reakcija nekih igrača je bila apsolutno nekorektna. Tim ljudima ja to nikad nisam predbacio, i neću. To je ostalo iza nas, ja ni tu utakmicu više nikad nisam pogledao, ali znam da me to užasno razočaralo. Ne mislim i neću sad upirati prstom ni u koga, ali mi nije ni na kraj pameti se nekome pravdati. Uvijek kad sam dolazio u reprezentaciju, dolazio sam s guštom, za tu sam reprezentaciju davao sve od sebe. Je li to bilo dovoljno, ne znam. Jesu li to ljudi znali cijeniti i prepoznati, također ne znam, ali znam da je to bilo tako".
"Nikad u životu niti jednu utakmicu za reprezentaciju nisam odigrao preko neke stvari, kako se kaže, i sad netko te nakon neke takve situacije proziva i ispada da si ti krivac za sve. I nakon te tehničke, i nakon tih njihovih bacanja i nakon one trice Lorbeka imali smo devet razlike i još 20 minuta igre. Ako nismo bili mentalno sposobni to izvući do kraja, ako nismo bili u stanju to dobiti bez obzira na sve, onda nismo ni zaslužili više. A što se tiče same te situacije, da se ponovo osvrnem na nju, ja ću taj svoj križ nositi i nosim ga i mislim čak da me sve to i mentalno ojačalo. Sve to ide u rok službe."
Kako je moguće da se nakon jedne takve situacije, jednog takvog ekscesa, ma kakav on bio, da jedna ozbiljna, vrhunska ekipa, čak i nakon poluvremena kad je bilo vremena da se strasti smire, totalno raspadne i u trećoj četvrtini zabije samo tri poena i u toj četvrtini izgubi zapravo dobivenu utakmicu?
"Ne znam. Nisam bio nikada tip čovjeka, koji će o svojim suigračima govoriti iza njihovih leđa, posebice za novine. Ako imam nešto nekome reći, reći ću u lice. A to što se poslije događalo, to nekima može ići na dušu. Ja sam možda i prešao preko toga, ali zaboravio sigurno nisam".
Ova vaša priča me neodoljivo podsjeća na priču Arijana Komazeca i na sve one uvrede i napade koje je on doživljavao nakon debakla na OI u Atlanti. U jednom intervjuu koji sam radio s Dinom Rađom, prisjetili smo se tih događaja i tih optužbi da je Komazec jedini krivac za loš rezultat, a došlo se čak i do toga da ga se optuživalo da je sabotirao reprezentaciju. Rađa mi je rekao da se tada prvi put u životu baš sramio. Da je dogovor u svlačionici bio da svi igrači preuzmu jednaku krivnju na sebe. A čak mi je priznao da je on možda i najviše podbacio jer je na Igre došao ozlijeđen. Nakon toga, dogovor je pao u vodu i po Rađinim riječima neki su se ponijeli pederski.
"Ne čudi me to za Dina. Dino je takav. Da nije bilo njega, ja nikad ne bih napravio karijeru. I molim te, to nikako nemoj izostaviti. Puno toga sam naučio od njega, a jedna od tih stvari je bilo i to da sve što se dešava unutar svlačionice, tamo mora i ostati. Da se nikad ne ide u medije protiv svojih suigrača, pa makar ne znam što bilo. Dina poštujem što je direktan, što nema dlake na jeziku i što ne poznaje odnose koji funkcioniraju na načelima spletki.
Što se tiče Arija, on je moj rođak i poznajem ga možda i bolje nego itko i iskreno, mene je sram što se jednu takvu veličinu, jednog takvog igrača, koji je dao i svoje zdravlje za tu reprezentaciju išlo tako razapinjati. Na koncu, tu je postojao i trener, tu je postojao i savez, pa ako je on bio kriv mogli su ga potjerati, što su ga onda uopće i dalje držali. Dakle, naravno da Ari nije bio problem, košarka je kolektivni sport, a tada nikada ne može biti samo kriv pojedinac, nego isključivo kolektiv".
Slušajući vas, ne mogu se oteti dojmu da su te neke, nazovimo ih ''nekošarkaške'' igrice i spletke, možda zapravo i bile razlog zbog čega ta vaša generacija, usprkos talentu nikada ništa nije napravila.
"Slušajte, može mene bilo tko zvati luzerom ako želi, ali ja sam gdje god da sam igrao osvajao trofeje. Iz niti jednog kluba nisam otišao s nekom mrljom ili nakon teških riječi. U svakom klubu u kojem sam igrao, klub je bio zadovoljan sa mnom i ja to znam. E sad, zbog čega nismo ništa napravili s reprezentacijom, zaista ne znam. Jesam li ja dio krivice? Jesam. Jer sam bio dio ekipe. I to je to".
Vratimo se mi na ljepše stvari. Evo, nakon silnih godina Hrvatska napokon ima dva NBA igrača, a i Šarić je bio blizu da ove godine dođe.
"Što se tiče Rudeža, mislim da je to veliko iznenađenje. Otići tamo u tim godinama je velika rijetkost. No, čim su ga zvali, znači da u Indiani itekako računaju na njega i mislim da bi mogao odigrati dobru sezonu. A što se tiče Bojana, tu nema straha. Mislim da sam dovoljno rekao. Za malog Šarića mislim da je pogriješio što već sad nije otišao. Imao je priliku i nema dvojbe da tamo ne bi sjedio na klupi i skupljao mrvice. Imao bi on dovoljno minutaže da pokaže kako se može nositi s najboljima, ali ako je već ostao u Europi, Duda Ivković je idealan izbor. Uz njega može samo puno toga naučiti".