Foto: Hina
HRVATSKI gimnastičar Marijo Možnik osvojio je naslov europskog prvaka u vježbi na preči na EP u Montpellieru i tako postao prvi Hrvat sa zlatnom medaljom u gimnastici na europskim prvenstvima. Do sada je hrvatska gimnastika imala olimpijsko, svjetsko, europsko srebro, ali nikada zlato.
Za 28-godišnjeg Možnika je ovo drugo odličje s europskih prvenstava u karijeri, a prvo je osvojio također u Montpellieru prije tri godine kada je bio srebrni. Ima i brončanu medalju s prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Nanningu.
Možnik je u razgovoru za Index prokomentirao veliki uspjeh u Montepellieru, ali je također iznio sve probleme s kojima se svakodnevno susreće zbog apsolutne nebrige nadležnih struktura kad je u pitanju takozvani mali sport, premda je gimnastika uz atletiku i plivanje jedan od tri bazična sporta.
Nakon silnih bronci i srebra, osvojeno je i prvo veliko zlato za hrvatsku gimnastiku.
''Presretan sam i ponosan. Prvo veliko zlato za hrvatsku gimnastiku nije mala stvar. Ipak, najviše me veseli činjenica da sam uspio sebi dokazati da mogu napraviti velik rezultat u situaciji kad mi se otvarala sjajna prilika. Nisam podlegao pritisku, ostao sam smiren, uspio sam odraditi gotovo pa savršenu vježbu onda kad je to bilo najvažnije i samim tim mislim da sam i sebi i svima ostalima pokazao da ovo zlato nije slučajno.''
Vaša priča podsjeća na onu Đurđice Bjedov koja se na Igrama u Meksiku 1968. na jedvite jade plasirala u finale, a onda je tamo došla do zlata. I vi ste opasno visjeli u kvalifikacijama.
''Istina, bilo je čupavo, a morate znati da je u kvalifikacijama na preči nastupilo preko 100 gimnastičara. Priznajem da sam malo i kalkulirao dok sam radio vježbu, napravio sam jednu grešku i to me umalo koštalo finala. Ipak, srećom, provukao sam se u finale jer sam dijelio osmo mjesto, tako da nas je devet bilo u finalu, što je gotovo pa raritet u gimnastici. Ipak, finale je posve druga priča. Tamo smo svi kretali s jednakih pozicija, od nule. U finalu nije važno jesi li u njega ušao kao prvi ili kao osmi. Moram reći da mi je čak i odgovaralo to što se nisam plasirao kao jedan od boljih jer me to oslobodilo pritiska da sad nešto moram napraviti. Bio sam fokusiran da odradim svoju vježbu na najbolji mogući način, da ispravim greške iz kvalifikacija, a nekim plasmanom se nisam niti malo opterećivao.''
Rekli ste da u finalu svi krećete od nule. Gimnastika ipak nije egzaktna poput atletike u kojoj se vi borite protiv štoperice. U gimnastici slično kao i u umjetničkom klizanju puno toga ovisi i o subjektivnosti sudaca zar ne?
''Naravno. Premda gimnastika nastoji biti što objektivnija, njen osnovni problem leži upravo u činjenici da puno toga ovisi o subjektivnom dojmu sudaca i zbog toga nekad pojedini gimnastičari znaju biti strašno zakinuti i oštećeni. Danas pojedinu vježbu ocjenjuje deset sudaca, njih također nadgledaju drugi suci, no iluzorno bi bilo za reći da je gimnastika zbog toga postala lišena kojekakvih sudačkih ''kuhinja'' i manipulacija. Tim više ova moja medalja dobiva na značaju jer dolazim iz jedne, po navodnicima male gimnastičarske zemlje i jako je teško uspjeti se ugurati među te velike gimnastičarske sile koje strašno puno ulažu i kojima su medalje jako važne.
Na koncu, da i dalje ne postoji taj objektivni i pošteni sudački kriterij, bilo je vidljivo i sad u nedjelju. Sudac je bio Englez, sudac koji njega nadgleda je također bio Englez i čim sam vidio ocjenu znao sam da sam zakinut. Valjda zato jer su dva Britanca nastupala nakon mene. Srećom, njih dvojica su napravili neke greške i ja sam ostao prvi. Bilo je zaista jako gusto i žalosno je da i dalje postoji mogućnost da ti na kraju suci kroje poredak.
U Berlinu 2011., kad sam ušao u svoje prvo finale uvjeren sam da sam i tamo bio zakinut. Osvojio sam peto mjesto, no kad smo poslije analizirali moju vježbu vidjeli smo da su mi suci oduzeli medalju, makar broncu. Dvojica Nijemaca su tada morala doći do medalje. Bilo je to na njihovom terenu, Njemačka je svjetska velesila, a ja sam tada bio još anoniman gimnastičar. Jasno je bilo da se ne smije dozvoliti da netko tko još nije izgradio svoje ime dođe do medalje, a da domaći favoriti ostanu praznih ruku. E sad, koliko je to pošteno, koliko to ima smisla, prosudite sami.
Danas je mislim ipak drugačija situacija. Stvorio sam ime u svijetu gimnastike, imam kontinuitet odličnih rezultata i teško da će me sad suci tek tako oštetiti. Međutim, čak je i ovo finale pokazalo da je i dalje važnija zastava iza koje sportaš nastupa, nego njegova izvedba.''
Drugim riječima, ako dolazite iz ''male'' zemlje morate biti dvostruko bolji od suparnika iz ''velike'' zemlje da bi došli do medalje?
''Tako je. Moraš se boriti i protiv konkurencije, ali i protiv sudaca, a to zaista nije lako. Ipak, mislim da će sad gimnastičarima iz Hrvatske biti puno lakše jer smo i ja i Ude i Seligman osvojili neke velike medalje te smo tako otvorili put mlađima koji vjerojatno neće prolaziti muke kroz koje smo prolazili mi. Nekako smo uspjeli malenu Hrvatsku ugurati među te svjetske velesile i mislim da će se sad i nas gledati drugim očima.''
Bez obzira što se osvojili zlato, ta medalja vam ne garantira put na Igre u Rio. Da bi došli do Brazila morate osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu u Glasgowu.
''Tako je, i to bih nazvao još jednim paradoksom kojeg svjetska gimnastičarska federacija tolerira. Upravo na ovom primjeru vidite do kuda seže ta zaštita velikih gimnastičarskih zemalja. Premda sam treći na svijetu, premda sam prvak Europe, samo mi medalja sa SP u Glasgowu koje će se održati u listopadu ove godine garantira Igre. Budem li primjerice četvrti, svi ovi rezultati padaju u vodu.''
Dakle, ozlijedite li se ili zaradite neku virozu prije tog SP nastup u Riju vam propada?
''U pravu ste. Ozljeda, bolest, bilo što. Ne osvojim li medalju sve propada. I sad, znate da ste u vrhu, da ste među najboljima na svijetu, a niste na olimpijskim igrama. Jednostavno, velike sile poput Rusije, SAD-a, Njemačke, Kine ili Japana koje upravljaju Federacijom, one znaju da će njihove zemlje biti na Igrama zato što one tamo dolaze kao momčad, kao tim.
Dvanaest najboljih reprezentacija koje imaju po pet gimnastičara idu sigurno na Igre te one ne ovise o ovim plasmanima o kojima sam maločas pričao. Gimnastika se u prvom redu gleda kao timski sport i te velesile su uvijek sigurne da će nastupati na Igrama. Samim tim, njima ne odgovara da se u tu priču ubaci neki nezvani pojedinac iz neke male zemlje pa da im poremeti berbu medalja. Do sada sam mogao biti i olimpijski i europski i svjetski prvak, ništa ne bi vrijedilo. U Rio mogu isključivo samo preko Glasgowa.
Kad sam pričao o sudačkim ''kuhinjama'' koje su svakodnevnica na nekim nazovimo ih manjim natjecanjima, onda možete misliti što će se događati u Glasgowu kad je sad u pitanju toliki ulog. Da je sve objektivno, bilo bi puno jednostavnije, no, što je tu je.''
Nedavno je Lino Červar za Index rekao da rukomet ako misli napredovati mora pod hitno evoluirati, baš po tom pitanju subjektivne procjene sudaca. Čini mi se da je u gimnastici taj problem puno drastičniji?
''Slažem se s ovom paralelom s rukometom. Kao i u rukometu, u gimnastici suci imaju prevelik manevarski prostor za manipulaciju, a gledatelji, koji su na koncu najvažniji, ostaju zbunjeni. Takve stvari su nedopustive. Primjerice, nakon jedne greške na nekom elementu suci mogu skinuti jednu desetinku, što se kategorizira kao mala greška ili tri desetinke, što je onda velika greška. I sad, ako ste napravili tri takve greškice za vrijeme vježbe, ogromna je razlika je li vam oduzeto tri puta po jedna desetinka ili tri puta po tri desetinke. Tu je razlika od skoro pola boda, a na temelju toga se dijele medalje. Sucima je tu dozvoljeno da se mogu i opravdati jer je teško kategorički ustvrditi je li u pitanju mala ili srednja greška. U pitanju su nijanse, a baš te nijanse u svijetu vrhunske gimnastike odlučuju o medalji.''
Vidimo da danas Hrvatska ima plejadu sjajnih gimnastičara. Kolike su šanse da vas sve vidimo u Riju?
''Realno, mislim da Filip Ude ima najveću šansu jer će se on kvalificirati preko višeboja, a samo se jedan gimnastičar iz Hrvatske može plasirati preko višeboja. Preko višeboja je puno lakše doći do potrebnog plasmana nego samo preko jedne discipline. Primjerice, Filip u višeboju može biti recimo dvadeseti ili čak trideseti na svijetu i otići će na Igre gdje će izvoditi samo jednu disciplinu, dok i ja i Seligman i Marković radimo samo jednu disciplinu i jedini način da odemo u Rio je medalja na SP.
Uvjeren sam da će se Filip plasirati, a mi ostali, mislim da imamo šanse, no jako je teško išta prognozirati.''
Nedavno se Sandra Perković pobunila protiv očajnih uvjeta i katastrofalnog stanja u kojem se nalazi hrvatska atletika. U kakvom je stanju hrvatska gimnastika? U kakvim uvjetima vi trenirate?
''Biti ću iskren i reći ću da su nam uvjet nikakvi. Sramotan je odnos Grada Zagreba prema gimnastici. Treniram u dvorani ''Hrvatski Sokol'', na Trgu maršala Tita u zgradi koja je stara preko 140 godina. Zapravo, to uopće i nije dvorana. Da bi se nešto moglo zvati dvoranom, trebalo bi imati neke elemente dvorane, ovo je ne znam, samo zgrada u kojoj su se prije održavali plesnjaci.
Spomenuo sam kako će Ude vrlo vjerojatno ići u Rio ne temelju višeboja. Ja i da hoću, ne mogu raditi višeboj jer u ovoj dvorani mi nemamo pola sprava na kojima bih mogao trenirati. Čak i za preču, koja je moja disciplina nemam sve uvjete. Preča je jako opasna sprava i kad učim najteže elemente nedostaje mi ono što je najvažnije, a to je jama sa spužvama. Ona je neophodna u slučaju pada kad se poskliznem. Bez te spužve ja padam na tvrdu strunjaču, a ne moram vam objašnjavati koje su šanse za neku težu ozljedu u tom slučaju.
Godinama apeliram na nadležne da nam pomognu. Svojim rezultatima u prvom redu promoviram svoj grad, svoju zemlju, no jednostavno nitko u ovoj državi očito nema sluha za to. Nije da tražim neke ne znam kakve uvjete i neki silni luksuz. Tražim samo jednu jedinu specijaliziranu dvoranu u Zagrebu, koja ne bi bila samo za nas vrhunske gimnastičare, već bi bila dobrobit za cijeli grad. Vi mi sad kažite je li sramota za jednu europsku metropolu, a Zagreb to pretendira biti, da nema normalnu dvoranu? Za mene je to strašno.
Gadljivo je kad se političke elite, koje do jučer nisu ni znali kako se zoveš, nakon neke medalje te na sva zvona hvale, fotografiraju se s tobom na aerodromima, pripremaju ti bankete, ponašaju se u najmanju ruku kao da su oni svojim znojem i trudom došli do tog rezultata, a onda nakon samo dva, tri dana zaborave na sva data obećanja. Konkretno, o dvorani u Zagrebu se priča posljednjih deset godina, a na kraju od svega nije bilo ništa. U posljednjih pet godina donio sam dvije europske medalje, svjetsku medalju, europski sam prvak, napravio sam sve što je u mojoj moći da ispromoviram grad, da pokažem cijelom svijetu da i kod nas ima vrhunskih sportaša, trenera, no sve je to očito uzalud.
Upravo zbog toga niti ne obećavam plasman na Igre jer moram još jako puno učiti na ovom jednom elementu na preči, koji je strašno zahtjevan i opasan, a stvarno ne znam gdje i na koji način ga mogu savladati na način koji bi mi donio potreban rezultat.
Ne znam znate li da je malo nedostajalo da uopće niti ne odem na ovo europsko prvenstvo jer sam imao jedan težak pad i zaradio sam ozljedu koljena. Danas se više niti ne usuđujem raditi taj element u toj dvorani jer riskiram zdravlje.
Nedelišće ima solidan gimnastički centar, pa nekad putujemo tamo, no to nije rješenje. Zagreb bi kao milijunski grad trebao imati jednu normalnu dvoranu pod obavezno, a ne da sad mi moramo više znoja potrošiti moleći za to nadležne, nego što ga potrošimo na treninzima.''
Dakle, uvjeti su vam nikakvi. Pa onda nije ni čudno što neki vrhunski sportaši poput Jakova Faka odlaze nastupati za zemlju koja im ipak osigurava barem osnovne uvjete za razvoj?
''Naravno. No, zamislite što bi se dogodilo da ja sutra kažem da ovdje nemam nikakve uvjete te da ću nastupati za neku drugu zemlju – bio bih u najmanju ruku etiketiran kao izdajnik domovine, ako ne nešto i puno gore i ružnije. A najglasniji bi bili baš oni koji mi svojim nemarom ne dozvoljavaju da normalno treniram i da na najbolji mogući način promoviram istu tu domovinu po svijetu. Cijeli svoj život sam posvetio gimnastici, odricao sam se maksimalno, a sad moram mirno gledati kako mi netko svojim amaterizmom i neznanjem uništava snove.
Grad Zagreb ima ogroman proračun i mislim da bi ljudi koji tim novcem upravljaju trebali znati posložiti prioritete, a ne samo se bez veze razbacivati silnim parama.''
Za kraj, zlato ste posvetili svom preminulom bratu.
''Prerani odlazak mog brata bio mi je dodatan motiv da zapnem još jače, još više jer mi je misija svaku svoju medalju posvetiti baš njemu.''
Onda mu u listopadu posvetite i svjetsko zlato što bi značilo i Rio.
''Joj, to bi bilo tako lijepo. Radim na tome, no ponavljam, nije do mene. Osobno dajem sve od sebe, no vidim da nadležne institucije ne rade svoj posao, a za olimpijsku medalju nije dovoljna samo volja pojedinca. Potrebna je sinergija između sportaša i društva. Za sada ona ne postoji. Nažalost.''