Ništa se nije promijenilo u posljednje 22 godine: Armada i Torcida 1991. iz bliske udaljenosti se gađaju bakljama na Kantridi.
Screenshot: Youtube
PODSJEĆAMO kako je prije više od 25 godina na Kantridi počelo neprijateljstvo navijača Rijeke i Hajduka.
Nenad Gračan, mlada (23) velika zvijezda Rijeke i jugoslavenskog nogometa, u ljeto '86. razbjesnio je navijače matičnog kluba kada je prešao u Hajduk.
Za sve je kriva Gračanova "izdaja"...
Ovdje ćemo zastati i podsjetiti da rivalstvo Rijeke i Hajduka, a posebno njihovih navijača, do ovog trenutka nije bilo tako veliko, u svakom slučaju ni približno kao danas, ali Gračanov transfer iz Rijeke u Hajduk i posebno ružan događaj na njegovom debiju za Splićane na stadionu gdje je odrastao, promijenili su situaciju i bili početak onog čiju smo za sada posljednju scenu gledali u subotu.
...i Mladenovićev brutalni start
Sredinom 80-ih, Dinama u jugo-ligi "nije bilo nigdje", dapače, jedne sezone borio se za opstanak i u to vrijeme daleko najbolji hrvatski klubovi u bivšoj državi bili su Rijeka i Hajduk. Dinamo pet godina nije uspio izboriti nastup u Europi, a Riječani i Splićani u isto vrijeme gledali su kako se njihovi klubovi bore za nacionalne trofeje, dok su u europskoj konkurenciji, na Kantridi i Poljudu padali Real i Tottenham.
Zato je prelazak Gračana u Split podignuo neusporedivo više prašine nego onaj braće Sharbini, a povratak na Kantridu u 1. kolu sezone 86/87, donosi mu brutalan start Mladena Mladenovića, koji mu je slomio nogu. "Bombardera sa Kvarnera" (kako ga je prozvao legendarni radijski reporter Ivo Tomić), nakon toga će neko vrijeme zvati mesarskim pridjevom, a Gračan, iako je nakon dvije godine oporavka opet zaigrao i ostvario solidnu karijeru, naravno da nije napravio ono što je stvarno mogao i zbog čega su ga zvali "Doktor".
Finale Kupa '87 produbilo neprijateljstvo: Torcida Armadi nije oprostila šurovanje s Delijama, Riječani Splićanima pomoć beogradskog suca Petrovića
Gračanovim lomom noge krenulo je nezdravo i ružno rivalstvo dvaju klubova i njihovih navijačkih skupina (kola hitne pomoći koja su Gračana odvozila s terena Kantride, kamenovana su), koje će se dodatno produbiti krajem te sezone u Beogradu, na finalu Kupa maršala Tita. Nakon maratona penala, Hajduk osvaja trofej protiv Rijeke, čija navijačka skupina Armada je zaživjela upravo na toj utakmici na Partizanovom stadionu. Torcidaši će im poslije zamjeriti kako su "Armadi" na beogradskom "porodu", podršku na tribini protiv Hajduka i Torcide, davale Delije, dok Riječani i danas tvrde da je Hajduku taj trofej darovao, a njima oduzeo, beogradski sudac Petrović.
Odnosu Rijeke i Hajduka neće pomoći ni što će u sljedećem prvenstvu, u jesen '87., opet jedan igrač Hajduka slomiti nogu na utakmici protiv Rijeke. Franku Bogdanu to će se dogoditi na Poljudu.
"Jugoslavenski Heysel" za dlaku izbjegnut 1988.
Ipak, najstrašnije scene na utakmicama Rijeke i Hajduka odigrat će se tijekom prvenstvene utakmice na Kantridi u prosincu 1988. Oporavljeni Gračan opet je predvodio Hajduk, sada kao kapetan, ali ovaj put lomova nije bilo na terenu, nego na tribinama, a samo slučajnošću izbjegnut je "Jugoslavenski Heysel", kako su tada pisali mediji. Torcida je bila iznimno brojna na tom gostovanju, u Rijeku je doputovalo gotovo 1500 navijača Hajduka, a nakon dolaska na riječki željeznički kolodvor (putovali su preko Zagreba), procesiju do stadiona počeli su masovnim klečanjem i molitvom na platou ispred Kapucinske crkve na Žabici.
Hodočasnici će se međutim na stadionu preobraziti u nešto potpuno suprotno: Svijeće s kojima su se molili ispred crkve, zamijenili su raketama i bakljama, koje su večer ranije zakopali u grmlju kod ulaza na gostujuću, istočnu tribinu.
Torcida klečala i molila se pred crkovom na Žabici, ali su se na Kantridi hodočasnici preobrazili u divlju rulju
Jadranski derbi od prije 25 godina, kada tek srećom nitko nije poginuo, prilično podsjeća na onaj od prošlog vikenda: Pred kraj prvog poluvremena, nekoliko pripadnika Armade dotrčalo je do ograde koja Torcidu dijeli od ostatka gledatelja i bacilo nekoliko baklji na goste. Kao što je Torcida u subotu na kanonadu kamenja uzvratila bakljama, tako je i na ovaj napad odgovorila jurišem više stotina njenih pripadnika na ogradu koju su čuvala tri policajca i njihov pas.
Torcidaši su srušili ogradu i zamalo pregazili policajce, koje je, kao i izravni sukob navijačkih skupina, spasio tek dolazak policijskog pojačanja. Kao i u subotu, između zaraćenih strana bili su "civili", gledatelji s malom djecom, koji su također mogli teško stradati u stampedu i uzajamnom gađanju navijača i policije koje je uslijedilo.
Užas pod stijenama: Juriši kroz ogradu, vatre, eksplozije. kamenovanja iz blizine
Pripadnici Torcide su zaustavljeni u pokušaju prodora prema Armadi, a teško je iti zamisliti što bi nastalo u frontalnom sukobu oko dvije tisuće domaćih s 500-tinjak manje gostujućih navijača. Iako je policija jedva spriječila juriš gostiju prema zapadu Kantride, navijači Hajduka su prodrli na teren, odakle su teškom mukom vraćeni na tribine. Kada su vidjeli da je spriječen njihov izravni okršaj, navijači prelaze na dvoboj "dalekometnim topništvom": Bakljama, kamenjima, topovskim udarima, pri čemu su najveći broj projektila dobili policajci, dok su posebno jezive rane bile one koje su gledatelj i fotoreporter dobili od raketa:
Raketom gledatelju slomljena i spaljena ruka, fotoreporter pogođen u lice jedva preživio
Među desecima nastradalih, po težini ozljeda isticali ovi slučajevi: Stevo Pipunić, nogometaš Orijenta koji je na utakmici bio kao gledatelj, pogođen je raketom u lijevu ruku, koja je od siline udarca teško opečena i slomljena na dva mjesta. Petar Grabovac, fotoreporter "Novog lista", pogođen je raketom u lice na svom radnom mjestu, dok je fotografirao pokušaje navijača Hajduka da probiju ogradu između njih i navijača domaćih. Dobio je teški potres mozga, a s terena je iznesen obliven krvlju. Živko Kožul, policajac koji je zapovijedao osiguranjem na dijelu stadiona gdje se nalazila Torcida, u pokušaju da spriječi proboj gostujućih navijača, pogođen je kamenom u glavu i teško ozlijeđen, kao i njegov kolega Dragan Starčević.
Nakon utakmice, s tartan staze i oko igrališta sakupljeno je par stotina kilograma kamenja, koje su navijači bacali jedni na druge i na policajce, a bilo je primjeraka teških i po dva kilograma.
Posebno bizarni bili su policijski izvještaji, u kojima je pisalo kako su par desetaka privedenih navijača gostiju registrirani narkomani, od kojih je jedan ugrizao psa (?!) Kao još jedan kuriozitet, istaknimo da je nakon utakmice "mladi riječki milicioner, vodič pasa, u strahu od side zatražio analizu krvi."
Spomenuti čuvar reda nije se bojao da je tim ugrizom zaražen njegov četveronožni suborac, nego je on sam ozlijeđen u Torcidinom pokušaju proboja tribine, kada mu je netko iz mase u butinu zabio iglu za injekciju, a "kako je u toku obrade ustanovljeno da je među pripadnicima Torcide bilo više narkomana (a nekoliko ih je završilo i na riječkoj psihijatriji)", pripadnik riječkog "K-9" ništa nije htio prepustiti slučaju.
Armada i Torcida od jugo-lige se oprostili još jednim divljačkim okršajem na Kantridi
Dvije godine i dva mjeseca poslije, u siječnju 1991., također u riječkoj utakmici ovih rivala, opet neredi, juriš i raketiranje između dviju skupina. Posljednji prvenstveni dvoboj Hajduka i Rijeke u prvenstvu Jugoslavije opet je donio divljačke ispade na tribinama.
Ovaj put članovi Armade su nakon velike bakljade, koju su priredili na svom zapadu, krenuli na juriš prema Torcidi na istoku, ali srećom, do neposrednog kontakta nije došlo, nego je sve završilo na gađanju bakljama preko "rupe" na sjevernoj tribini.
Osim ova dva, "jugoslavenska" i onog za prošli vikend, bilo je još žestokih okršaja na Jadranskim derbijima na Kantridi, prije svega 2002., ali smo podsjetili na dva koja su započela bezumno neprijateljstvo i koji su po događajima ružno "predvidjeli" ono što će se na istom mjestu i s akterima istih navijačkih skupina, dogoditi 25, odnosno 22 godine poslije.