NAKON četiri kola SuperSport HNL-a mladi napadač Lokomotive Sandro Kulenović treći je strijelac i prvi asistent prvenstva. Sudjelovao je u ukupno pet golova, čime je također najbolji u ligi, ispred Mislava Oršića koji ima po dva gola i asistencije. Kulenović je namjestio jedan gol više.
Odmah u prvom kolu zabio je za vodstvo protiv Dinama u porazu 3:2 u nadoknadi, zatim asistirao u pobjedi protiv Osijeka, realizirao penal u porazu od Šibenika pa namjestio dva gola za pobjedu nad Rijekom. U svojoj drugoj sezoni u klubu s Kajzerice ovaj 190 cm visoki Zagrepčanin igra najbolji nogomet karijere, a to se vidi i kroz brojke.
To mu je posebno drago jer nije tipični gol-igrač, nego defenzivniji tip napadača, koji više radi za momčad nego što sam nastoji biti strijelac, baš poput njegova idola Marija Mandžukića, s kojim je godinu dana trenirao u Juventusu.
Kulenovićeva nogometna priča je atipično-tipična. Iz matičnog je Dinama otišao u inozemstvo sa samo 16 godina, a vratio se u Hrvatsku samo tri godine kasnije. Ali nije otišao u neki manji klub oživjeti karijeru, već se vratio u Dinamo kako bi ozbiljno konkurirao za prvu momčad ondašnjeg trenera Nenada Bjelice.
U intervjuu za Index Kulenović govori o svom neobičnom nogometnom putu, koji ga je na godinu dana odveo i u Juventus, gdje ga je trener Allegri uporno zvao "Kalinić" dok Mandžukiću nije prekipjelo. Ispričao je anegdote i s Chiellinijem i Buffonom, ali i Eduardom Da Silvom, koji mu je pola sezone bio suigrač u poljskoj Legiji.
Na kraju sezone istječe mu posudba i preostaje mu godinu dana ugovora s Dinamom i nada se da će konačno dobiti pravu priliku te se ostvariti u svojem najdražem klubu, za koji bi igrao i do četrdesete ako treba. Iako su ga ljudi iz Dinama ozbiljno povrijedili, kaže da je Dinamo puno više od njih i da će ga zauvijek voljeti.
A do tada mu je u mislima samo Lokomotiva, u kojoj želi pokvariti planove "velikoj četvorci", a na osobnom planu prije svega zabiti Hajduku, jedinom klubu HNL-a protiv kojeg nije bio strijelac otkako se vratio u Hrvatsku.
Kako si zadovoljan početkom sezone?
Nikad nisam krio da mi je ekipa na prvom mjestu. Naravno, ja sam napadač koji živi od statistike, ali drago mi je da sam pomogao ekipi da dobro krene u sezonu. Nastavili smo i klub i ja tamo gdje smo stali prošle sezone i to je najbitnije.
Žalimo još zbog gola u Maksimiru, koji smo primili u sudačkoj nadoknadi, mogli smo tu barem bod izvući, koji bi bio realan i zaslužen s obzirom na pokazano u prvom poluvremenu, dok smo u drugom očekivano pali. Razbili smo Osijek u svakom segmentu. U Šibeniku nismo bili svoji prvih pola sata, a kad prekasno uđeš u utakmicu, to se desi.
Protiv Rijeke smo opet bili svoji, drukčije je kad igramo u Kranjčevićevoj, tamo imamo dobar niz i nadam se da ćemo ga nastaviti jer ova ekipa ima potencijala za puno više nego što je učinila prošle sezone.
Oba gola postigao si u porazima. Ostavlja li to slatko-gorki okus?
Zabijao sam u porazima, a asistirao u pobjedama, ali za mene je najvažnije da ekipa ide prema gore. Dosta je mladih dečki koji imaju strašan potencijal, na kojima Lokomotiva mora graditi igru, ima i nešto starijih i iskusnijih koji usmjeravaju te mlade, tako da je ovo vjerojatno najbolja svlačionica u kojoj sam bio.
Ali sigurno godi to što ti se dobre igre sada vide i u brojkama?
To je bio moj dosadašnji problem, imao sam dobrih i loših partija, ali nisam se nagrađivao kroz te statistike, drago mi je da me u zadnje vrijeme krenulo i nadam se da će i dalje tako biti.
Zašto si se vratio na posudbu u Lokomotivu drugu godinu zaredom?
U Lokomotivi sam se osjećao najbolje do sada što se tiče svlačionice, dečki zaista na terenu i izvan njega žive jedni za druge. Nakon prošle sezone dogovorili smo još jednu sezonu jer smatram da trebamo nadograditi ono dobro iz prošle sezone, i ja i ekipa, i da je to pravi korak.
Foto: Kulenović nakon gola Dinamu u 1. kolu (Igor Kralj/PIXSELL)
Nakon ove sezone ja sam i dalje Dinamov igrač, Dinamo tu odlučuje pa ćemo vidjeti. Naravno da bih se htio dokazati i u Dinamu jer to je moj dom, to je ono što me najviše motivira, da se ispunim u Dinamu jer to je moj san. Htio bih igrati i Ligu prvaka i u ligama petice, naravno, ali za mene je Dinamo najveći klub koji postoji jer od malih nogu Dinamo je za mene - Dinamo.
Zašto si onda otišao van već sa 16 godina?
Imao sam stipendijski ugovor u Dinamu koji je istjecao, a iz Dinama nisam dobio nikakve konkretne ponude, tek smo pred kraj počeli pričati. Javila se Legia, da bih išao na pripreme i trenirao s prvom ekipom, da u meni vide igrača za budućnost i to je nekako prelomilo, što su mi obećali priliku da treniram s prvom ekipom i rastem.
Htio sam se prilagoditi seniorskom nogometu. Imao sam 16 godina, nije bilo lako otići od kuće i prijatelja, ali to mi je bio najbolji potez karijere jer sam sazrio, najprije psihički, a onda i kao igrač.
Kako ti je bilo tako mladom u inozemstvu?
Išla je sa mnom mama, bila je sa mnom cijelu prvu godinu, tata je ostao jer radi, brat jer igra. To mi je bilo najteže jer smo prvi put bili razdvojeni, a dotad smo stalno bili skupa. S jezikom nikad nije bilo problema za mene. Nikad nisam išao ni na jednu lekciju poljskog, a nakon tri mjeseca već sam pričao.
Brzo sam se uklapao, nisam sramežljiv, lupetao sam na početku svakakve gluposti pa bi mi se smijali, ali to je jedini način da naučiš. Ima puno sličnosti s hrvatskim, ali i različitosti, posebno kad vidiš kako se nešto piše, ali kad izgovaraš, vidiš da nije tako teško.
Kako je protekla ta prva sezona s nogometne strane?
Trenirao sam s prvom ekipom i igrao za drugu u trećoj ligi, kao i Ligu prvaka mladih. To je bilo stasanje u seniorskom nogometu, treća poljska liga je vrlo fizička, ima puno kontakta i trebala mi je faza prilagodbe. U Ligi prvaka mladih zabio sam Realu u Madridu, to je velika stvar za 16-godišnjaka i bio sam jako sretan.
Kako si završio u Juventusu?
Na kraju te sezone tražio sam opcije seniorskog nogometa na višem nivou od treće poljske lige, ali onda se pojavila ponuda Juventusa, a to se ne odbija. Igrao sam za Primaveru u talijanskoj juniorskoj ligi koja je najjača na svijetu. Rekli su mi da ću, ako budem dobar, trenirati s prvom ekipom.
Imao sam i ozljeda, ali kad nisam bio ozlijeđen, većinom tjedna sam trenirao s prvom ekipom Juventusa i to su uspomene koje ti ostanu za cijeli život. Svi ti ljudi koje sam do jučer gledao na televiziji bili su mi suigrači, iako sam ja igrao za Primaveru. Ali samo to što sam sa 17 godina trenirao s Mandžukićem, Dybalom i ostalima, to je velika stvar.
Kako si proživio prvi trening s njima?
Kad su mi prvi put rekli da idem na trening s prvom ekipom, nekih 15 dana nakon što sam došao, odsjekle su mi se noge. Cijeli dan sam bio toliko nervozan da me bolio trbuh. Kad sam došao i vidio sve te zvijezde koje sam do jučer gledao na televiziji, naravno da mi je trebalo neko vrijeme da se uklopim, da me strah pusti, ali dobro su me prihvatili, posebno Mandžukić i Pjanić. Mandžukić mi je velik idol, puno sam naučio od njega i jako dobro me primio.
Pretpostavljam da ti je Mandžukić najviše pomogao na početku da se uklopiš?
Na dan kad sam došao potpisati ugovor, on je taman prolazio nakon završetka treninga i tu smo se upoznali. "Oho, još jedan Hrvat, super." Kad sam došao na taj prvi trening, odmah me prepoznao, primio me pod svoje i uvijek bio jako dobar prema meni. Sigurno je on taj koji mi je najviše pomogao u novoj situaciji.
Što si naučio od njega?
Znali smo ostajati nakon treninga, pucati, raditi na završnici, a ono što sam posebno od njega naučio i popravio kod sebe je udarac glavom, koji je kod njega maestralan. Govorio mi je da kad dolazi lopta, uvijek pucam tako da ide od poda jer je to najteže za golmana. I stvarno, sad kažu da dobro igram glavom, prošle sezone sam tako zabio 5-6 golova. Dosta savjeta mi je dao, stvarno je za mene bilo nestvarno da sa 17 godina igram sa svojim idolom.
Čega se sjećaš o treneru Allegriju?
Allegri me na početku stalno zvao "Kalinić". Tri mjeseca me tako zvao, Kalinić, Kuli, Kali, dok Mandžo jedanput nije ustao i onako po svoju mu rekao: "Pa dobro, više, Kulenović! Nije Kalinić, on igra u Atleticu." Onda mi je Allegri rekao: "Dobro, ja ću te zvati Kuli." A ja njemu: "Ma kako god me zovete, meni je super." On mi je ostao u sjećanju kao veliki gospodin, mlade igrače je tretirao isto, nije pazio samo na zvijezde, i veliki trener što se tiče taktike i svega.
Tko je još ostavio dojam na tebe?
Oduševio me Giorgio Chiellini, koji je tad bio dokapetan iza Buffona. Njegov brat blizanac radi kao direktor u Primaveri i s njim sam puno pričao. Kad sam došao na prvi trening, primio me kao da me zna sto godina, zna mi ime i prezime, kaže "što god treba, tu sam". To me najviše kod njega oduševilo, netko tko je osvojio praktički sve što je mogao, da je toliko skroman i dobar prema mladim igračima, tako otvoren prema svima.
Jedanput smo na treningu igrali 11 na 11, Allegri je stavio mene i Mandžukića skupa, a Chiellini ga je pitao: "Dobro, jel ti želiš da završimo bez ijednog zdravog igrača? Prebit će nas sve." To mi je ostalo kao smiješna anegdota.
Jesi li koji put zabio Buffonu?
Naravno, to mi je bilo jako bitno. Recimo, on mi u godinu dana nikako nije uspijevao zapamtiti prezime, zvao me "ljubavi". Ali ne možeš mu zamjeriti, to su velikani kroz čije je glave prošao milijun igrača i sama činjenica da možeš s njima popričati je nešto veliko.
Zašto nisi ostao?
Bila je opcija otkupa, ja sam ulazio u zadnju godinu ugovora s Legijom, a trener je bio Klafurić i hrvatska garda. On je rekao da bi želio da se vratim i odradim pripreme, da bi mi produljili ugovor i da stječem seniorsko iskustvo, bilo kroz Legiju ili posudbu. Juventus nije imao B ekipu i poslao bi me na posudbu u Serie B ili C, pa sam odlučio da mi je bolje vratiti se tamo gdje sam već bio i gdje me znaju.
Odradio sam dosta dobre pripreme i rekli su mi da ostanem, da će se naći poneka minuta za mene. Zaigrao sam na prvoj utakmici, a nakon toga 7-8 ništa. Bila je kriza rezultata, treneri su dobili otkaz, došao je Portugalac Sa Pinto, koji nikad nije čuo za mene. A u mjesec i pol sam od četvrte špice postao druga koja navire na prvu.
Foto: EPA-EFE
U derbiju sam ušao i zabio za izjednačenje, a on mi je rekao da vjeruje u mene, da ni slučajno ne idem na posudbu. Kod njega sam bio standardan, ali do kraja sezone se opet promijenio trener pa je bilo turbulencija, ali sve u svemu sam imao čak 27 nastupa i 4-5 golova i tim sam bio zadovoljan.
Sa Pinto je napravio neke radikalne poteze, odlučio je neke starije igrače staviti sa strane i dati priliku mlađima. Svima je bilo čudno, ali ja sam ulazio, dobro trenirao i svi su bili zadovoljni sa mnom. Izborio sam se i za U-21 reprezentaciju iako sam imao samo 18 godina, generacija '96., bio sam najmlađi. Bio sam jako sretan i naravno da je sve to dobro utjecalo na moje samopouzdanje.
Kako si doživio Eduarda, koji ti je tada bio suigrač?
Eduardo je bio tamo prvu polusezonu, na kraju godine mu je istekao ugovor. Napadači s kojima sam trenirao od 16. godine, nema od kojeg nisam mogao nešto naučiti, od Nikolicsa i Prijovića prve godine u Legiji, pa Mandžukića, Dybale i Higuainu u Juventusu, onda Eduardo, pa u Dinamu Petković i Gavranović, to su sve stvarno špicevi da boli glava.
Ali najviše me oduševio Eduardo. On je tada završavao karijeru, imao je dosta problema s ozljedama, ali svaki put kad bi izašao na teren, to je takva lakoća bila da sam se ja pitao što je onda radio prije 10 godina kad je još sad ovakav. Ostavio je na mene sjajan dojam, skroz normalan i ponizan lik, s obzirom na sve što je prošao u životu i u kakvim je klubovima igrao.
Ako si se već nametnuo u Legiji, zašto si se vratio u Dinamo?
Odlazio sam na U-21 Euro, ispali smo u grupi, a ja sam igrao protiv Francuske i Engleske, dosta dobro u ekipi koja nije izgledala najbolje, nego je samo par pojedinaca iskakalo. Vratio sam se u Legiju, a nakon Eura je bilo upita iz Francuske i Belgije, ali ja nisam htio žuriti, a trener Legije mi je rekao da me treba i želi.
Priča o Dinamu praktički je trajala otkako sam otišao. Nikad nije bilo ništa konkretno, ali nakon Eura se pojačalo. Zato sam ostale ponude stavljao sa strane, čekao da se to riješi i bio spreman ostati u Legiji, u kojoj sam dobro krenuo i trener je stao iza mene.
Trener Bjelica je rekao da me želi i to je za mene bilo presudno. Bilo je turbulentno i stresno jer je sve završeno u posljednjem satu prijelaznog roka. I ostvario sam san, zaigrao za Dinamo na Maksimiru, ali nisam ga ispunio do kraja jer se u Dinamu želim i dokazati i nadam se da će i to doći.
Bjelica je inzistirao da se vratiš, ali nisi puno igrao kod njega. Što se dogodilo?
Kad u startu imaš napadače poput Petkovića i Gavranovića ispred sebe, naravno da kao mladi igrač moraš raditi i dokazati se treneru. Trebalo se malo i prilagoditi, dobio sam debi 20 minuta u Varaždinu, a prije sljedećeg kola protiv Gorice Bjelica mi je rekao da dobro radim i da ću dobiti najmanje pola sata i ja sam s tim bio sretan.
Strpljivo sam čekao šansu tih mjesec dana, ušao sam u 55. minuti kod 4:0, ali već nakon dvije minute sam se ozlijedio i izbivao sljedeća tri i pol mjeseca. Tu je sve krenulo naopako. Kad sam se vratio, odmah u prvoj utakmici sam dobio zadnjih pola sata i nakon toga sam svaku utakmicu ulazio, neke i počeo od prve minute, i taman kad mi je trebalo krenuti nabolje, kad sam uhvatio ritam, došao je prekid zbog korone.
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Onda mjesec dana bez treninga pa treninzi odvojeno, a bila je specifična atmosfera nakon odlaska trenera Bjelice. Kod trenera Jovićevića sam igrao više, ali nisam ja izgledao najbolje, nije ni Dinamo, bila je dosta loša atmosfera zbog odlaska Bjelice.
Ne mogu reći da sam dobio pravu priliku jer od dvadesetak utakmica možda sam četiri krenuo od početka. A onda kad sam počeo više igrati, recimo da sam dobio priliku u krivom trenutku. Žao mi je, ali to je možda neki zaobilazni put kojim trebam ići, tako je kako je.
Kakav odnos si imao s Bjelicom?
Bjelica je u javnosti dosta na tapeti, ali meni je ostao u fenomenalnom sjećanju. Imao sam odličan odnos s njim, svaki put kad igram protiv Osijeka, uvijek se pozdravimo i popričamo. Surađivati s njim bilo je jako dobro, govorio mi je da uzmem vremena, da odmorim glavu, da će doći sve na svoje.
Čim sam se vratio iz ozljede, ubacio me u vatru i rekao da mi vjeruje, stavio me ispred Petkovića protiv Rijeke kad smo pobijedili 4:0. Uvijek je govorio da će nagraditi onoga tko marljivo radi i ne mogu niti jednu lošu stvar protiv njega reći. Dok je on bio u Dinamu, atmosfera je bila fantastična, 28 od 30 igrača bilo je zadovoljno, to nikad nisam doživio.
Kako si završio u Rijeci?
Dinamo je raskinuo ugovor s Gavranovićem pa ga nakon tri tjedna vratio. Nisam ni ja bio u dobroj formi, najveća mi je greška bila u glavi jer sam se previše želio dokazati i izgorio sam u želji. Rekli su mi da je za mene najbolje da igram. Čekao sam da dođe prava ponuda, a kad me iz Rijeke nazvao sportski direktor Mance, sve smo dogovorili za pet minuta, za mene nije bilo nikakve dvojbe.
Kako si doživio tu sezonu? Odlično ste počeli sezonu, igrali Europu, ali kasnije pali, promijenili trenera...
Jako dobro smo počeli, brzo sam se nametnuo, igrao dobro, ali pali smo u ritmu igranja dvije utakmice svakog tjedna u zgusnutom rasporedu nakon korone. Ja sam dvije utakmice Europa lige propustio jer sam bio pozitivan 28 dana, a nakon 10 dana sam, prema pravilima u Hrvatskoj, mogao izaći jer više nisam zarazan.
Igrao sam HNL, ali ne i Europu jer sam i dalje bio pozitivan i nisam mogao prijeći granicu. To mi je i na psihu utjecalo jer su te dvije utakmice bile Napoli i Real Sociedad u gostima, utakmice kakve rijetko dobiješ priliku igrati. Ali odigrao sam 37 utakmica, imao po 7-8 golova i asistencija, to mi je bila odskočna daska i velik napredak u odnosu na sezonu u Dinamu. Bio sam oduševljen uvjetima i ljudima u Rijeci, ta godina mi je značila abnormalno puno.
Foto: Goran Kovacic/PIXSELL
I onda - novo razočaranje u Dinamu...
Krenuo sam opet na pripreme s Dinamom, odigrao 13 minuta prvog pretkola s Valurom, a onda su mi rekli da na mene ne računaju. Bila je saga s nekim klubovima iz Championshipa o kojoj više ne želim govoriti, ali ključno je bilo to što sam, zbog te jedne utakmice za Dinamo, do kraja sezone mogao nastupati za samo još jedan klub i nisam se želio dovesti u situaciju da u njemu ne igram. Htio sam odabrati klub u kojem ću dobiti više šanse, nisam htio preskakati stepenice, nego se još nadograditi.
To su mi bila dva najteža mjeseca u životu, trenirao sam praktički sam u šumi s trenerom Mikićem, a ne s ekipom s kojom sam imao ugovor. Prvih sedam kola nisam igrao jer sam bio odbačen, a kad sam došao u Lokomotivu, trebala su mi još dva mjeseca da dođem sebi i to mi je jako žao. Tek u drugom dijelu polusezone sam bio svoj i odradio ga dobro.
Što te tu najviše pogodilo?
Ja sam dijete Dinama, Dinamo mi je odmalena sve i to je možda najveći problem jer imam prevelike emocije prema njemu. Kad vidiš da daješ sve od sebe, odradiš dobre pripreme, a onda najednom više nisi potreban, teško ti to padne.
Dok sam tražio novi klub, bilo bi u redu da sam mogao trenirati s ekipom, ali uglavnom sam bio s drugom ekipom, na umjetnoj travi ili s trenerom Mikićem u šumi. Sve to utječe na psihu kad ne smiješ praktički više ni ući u prostorije. Imao sam 21 godinu, bilo mi je teško i možda se nisam znao nositi sa svim tim, ali drago mi je da sam to izdržao i vratio se još jači.
Prošle sezone zabio si svim klubovima osim Hajduku...
Nadam se da će se to ove sezone promijeniti. Drago mi je da je prošla sezona bila statistički dobra za mene, bila bi još bolja da nisam izgubio početak sezone, ali 29 utakmica i 10 golova nije loše. Drago mi je što sam zabijao skoro svim klubovima, a ne samo onima iz donjeg dijela, a ove sezone želim to potvrditi i zabiti jedinom klubu kojem još nisam u HNL-u.
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Nakon ove sezone ostaje ti još jedna godina ugovora s Dinamom. Je li ti to posljednja šansa da se nametneš?
Ne znam, možda se dogodi produljenje suradnje, ali o tom potom. To mi je najveći san, da se dokažem u Dinamu, da su me doveli s razlogom, da sam prošao svu tu školu, bio bitan igrač u svim omladinskim kategorijama i da nisam bezveze došao do prve ekipe. Naravno, želim igrati i neke više lige, ali da me Dinamo želi do četrdesete godine, ja bih ostao do četrdesete. San prije svega mi je ostvariti se u Dinamu, a tek onda u inozemstvo.
Zašto se nakon tolike boli koju ti je Dinamo nanio i dalje želiš vratiti?
Nisu bili najbolji odnosi prema meni, ali Dinamo je velik klub i institucija i naravno da su morali igrati najbolji igrači. Ali za mene Dinamo nisu ljudi koji su se prema meni tako ponašali, nego nešto puno veće. Od malih nogu, kad sam počeo ići na utakmice, kad sam s obitelji bio na proslavi titule 2006., Maksimir, navijači, sve je to za mene Dinamo. To je moj najveći san i nadam se da ću ga ostvariti, ali ako ne, to je nogomet i nemaju sve priče sretan završetak.
Kad spominješ obitelj, kakvi su nogometaši ostali njeni članovi?
Otac Almin je također bio nogometaš, kao i njegov otac, moj brat Tin također igra, baš je prešao iz Lučkog u Sesvete. Nogomet je u obitelji, ali svi oni su obrambeni igrači, stoperi, ja sam nekako zalutao u napad. Ali zato imam neke obrambene karakteristike netipične za napadače.
Otac je igrao u BiH i za neke klubove u HNL-u, za Belupo, Međimurje i Šibenik. Usadio je u mene i brata neke karakteristike, i on je bio velik radnik. I brat je prošao Dinamovu školu, igrao u Interu iz Zaprešića, igrao drugu ligu za Varaždin i Kustošiju. Vjerujem da ima još vremena za njega i da može puno više od ovoga gdje je trenutno.
Naravno da bi bilo lijepo da negdje zaigramo zajedno. Dvije smo godine razlike, pa smo u Dinamovim mlađim kategorijama igrali jedan protiv drugog, ali nikada zajedno.
Zajedno ste zato završili u pjesmi, kako je do toga došlo?
Djed s mamine strane je pjevač, Nano Prša, imao je karijeru u Jugoslaviji. Dan-danas prati svaku utakmicu, pravi je fanatik i velika podrška, kao i cijela obitelj. Bez njih ne bih bio to što jesam, najviše zbog odgoja i skromnosti, oni su zaslužni za sve.
Napisao je pjesmu kad sam imao 15-16 godina, to je lijepa stvar. Kad smo bili kadeti, dečki u svlačionici su otkrili tu pjesmu, pa smo je slušali u autobusu prije svake utakmice. Ma što bi mi bilo neugodno, bio sam ponosan, djed je bio dobar pjevač u svoje vrijeme.
Koliko Lokomotiva može ove sezone?
Više nego prošle. Protiv velike četvorke uvijek igramo dobro, ali moramo uzimati više bodova u ostalim utakmicama, tu možemo napraviti najveću razliku u odnosu na prošlu sezonu i tako ugroziti nekog iz velike četvorke.