Foto: Hina, Index
HRVATSKA je porazom u Turskoj (0:1) smanjila šanse za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Nismo vidjeli ništa novo što ne štima s Čačićevom Hrvatskom, samo se konačno sve posložilo da protivnici to iskoriste.
Jeste li zaboravili Kosovo?
Strašno su iritantni pozivi za smjenu Čačića. Ne zbog toga što nemaju smisla, nego zbog toga što vjerno dočaravaju površnost sportske javnosti. Hrvatska jako loše igra već duže vrijeme. Dok je Finska pobjeđivala nakon jedne i pol šanse na susretu, a Kosovo golom iz prekida u 75. minuti, izborniku su bile bitnije litanije o huškačkim medijima nego rad na slabostima vlastite ekipe. Mnogi koji s užitkom to prate sa zadovoljstvom su kimali glavom, da bi se već danas s izbornikom razbacivali kao starom krpom. Ulizivačkim medijima bilo je bitnije ''puhati u nacionalni rog'' nego dati zdravu i konstruktivnu analizu jer bez kritike nitko nikad nije napredovao. Ovo se posebno tiče šupačkog nastupa HRT-a koji gazi leševe kada nanjuši da se nekome sprema kraj, a baš su večeras to predosjetili, iako su do prije tri dana bile vrlo aktualne parole o "dežurnim kritičarima“. Inače, "moćna i nepobjediva Hrvatska" je, izuzmemo li pobjedu nad Kosovom, zabila pet golova u šest utakmica.
Da je Kasai kojim slučajem isključio Yilmaza i dosudio penal Hrvatskoj, a morao je, ovoga vjerojatno ne bi bilo. Da je sviran prekršaj nad Mandžukićem prije gola, a morao je biti, ovoga vjerojatno ne bi bilo. I opet bi se "zaboravilo sve osim pobjede“, do neminovnog pada koji mora doći. I dolazi, po tko zna koji ciklus zaredom. Tako je prividna stabilnost hrvatskog nogometa doživjela krah zbog krive sudačke odluke i loše Subašićeve procjene. I dok god postoji veći dio javnosti i medija koji takvu iluziju podupire, nova razočaranja su neizbježna. I ne treba nimalo žaliti takvu javnost – oni koji misle da je problem najprije bio u Biliću, pa Štimcu, pa Kovaču i Čačiću, i nikome iznad njih, ovo su i zaslužili. Ne prepoznati grešku je ljudski. Ne prepoznati uzrok je ljudski, ali pomalo naivno. Ne prepoznati tko je mastermind hrvatske nogometne osrednjosti i pada toliko je neobjašnjivo da ni ne zaslužuju bolje. Baš zbog takvih želim da Ante Čačić vječno ostane izbornik Mamićeve Hrvatske.
Modriću, igraj
To je ukratko glavni, ako ne i jedini, aksiom igre hrvatske reprezentacije. Logično je da lopta u njegovim nogama bude što češće, ali je apsolutno nelogično da se gotovo nijedan drugi aspekt u igri ili linija ne podredi tome da on može igru učiniti efikasnom. Hrvatska igra postavljena je tako da se prebrzo traži završnica. Oba krila, s centralnim napadačem i "desetkom“ vrlo rano stanu u pozicije u koje bi se trebalo stići tek kad se suparnik izigra. To rezultira protivnikovim povlačenjem i statičnom igrom na postavljenu obranu. I to je nekad dio taktike i pripreme utakmice, ali onda je nedopustivo da jedina "akcija“ bude centaršut s 30 metara. Modriću je i protiv Kosova falilo opcija u igri, samo je sada došla ekipa koja to može kazniti i, premda je odigrao jako dobru utakmicu, ne sjećam se kada je posljednji put bio prisiljen toliko lopti izgubiti. Nemogućnost da pronađe izrazito široko postavljene suigrače rezultirala je ne samo slabijim protokom lopte u najvažnijoj zoni na terenu, već i velikim problemima u obrambenoj tranziciji. Činilo se kako svaka izgubljena lopta, bez obzira na kojem dijelu terena se dogodila, ostavlja barem petoricu hrvatskih igrača debelo ispred nje. Oba suparnika bila su izrazito otvorena u prvih 20 minuta i tim je veći poraz što Hrvatska nije stvorila više ili bolje kontrolirala igru. Ova Turska je ofenzivno vrlo zeznuta momčad, ali defenzivno poprilično neorganizirana.
Perišić je masakrirao obranu… ali svoju
Ako je Modrić neprikosnoveni kreator svega što ova reprezentacija odigra, onda je Perišić daleko najbolji i najopasniji egzekutor. Fantastičan dribling i brzina nešto su što fali ostalim ofenzivcima i s pravom Perišić ima "veća prava“ u fazi napada. Ali Perišić nije Leo Messi da bi mu se ovo toleriralo. U barem deset navrata u prvom dijelu, iz čiste rezigniranosti prema defenzivnim zadacima, ostavio je Pivarića samog u koridoru od 35 metara, iako je svima, pa i igračima jasno kako je tu hrvatska slaba. Već za vrijeme utakmice s Kosovom postalo je jasno kako uvijek jedan od dvojice veznjaka treba biti u toj zoni kako bi pomogao braniti bok u trenutku kada je Perišić naprijed, ali Čačiću ta upozorenja nisu bila dovoljni. Na stranu sasvim kriva postavka izbornika, nedostatak angažmana kakav je Perišić večeras prezentirao ispod je svake kritike.
Turcima jedna akcija dovoljna
Plan Lucescua s četiri igrača u sredini terena usko postavljena u rombu bio je sasvim jasan – u svakom trenutku to je trebalo garantirati barem dvojicu turskih veznjaka blizu strane na kojoj je lopta, stvarajući malu brojčanu nadmoć protiv defenzivno nedefinirane Hrvatske. I premda ne treba pretjerivati pa reći kako su Turci apsolutno dominirali s takvom idejom, veći dio susreta s loptom u nogama izgledali su kao da baš to žele. Mircea Lucescu je u završnici koristio jednu vrlo jednostavnu, ali izrazito efikasnu akciju. Jedan od bočnih veznjaka izvukao bi se sasvim na aut-liniju, povlačeći hrvatskog beka za sobom, dok bi napadači prisiljavali hrvatske stopere da ostanu u sredini igrališta. To je otvaralo ogromne kanale u zadnjoj hrvatskoj liniji u koje bi se ubacivao treći vezni igrač, i baš tako je Turska, izuzev gola, stvorila četiri najbolje situacije koje je imala na utakmici. Turska je igrala onako kako bi to, s obzirom na kadar, trebala Hrvatska. Ali to treba moći prepoznati, a onda i izgraditi. Takvog čovjeka Hrvatska momentalno nema, ali ga nije ni zaslužila.