U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Arvidas Sabonis je sredinom 80-ih bio nešto neviđeno u svijetu košarke, 221 centimetar visoki centar koji je s lakoćom mogao igrati playa. Zapravo, mogao je sve što je htio. Za mnoge bi povijest košarke i NBA lige izgledala posve drugačije da je Sabonis došao u NBA kad je trebalo, a ne kad je već bilo kasno.
NAKON što je u prvoj utakmici finalne serije protiv Miamija ostvario svoj deveti triple-double u doigravanju (27p, 14a, 10s) i odveo svoj Denver do prednosti 1:0, košarkaški svijet još se jednom naklonio Nikoli Jokiću. Ovaj put panegirici o igri i vještini centra iz Sombora bili su glasniji i jači nego kad je dva puta uzastopce ponio titulu MVP-ja regularnog dijela sezone.
Dojma smo da su čak i onda, kad je dobio ta dva pehara za najkorisnijeg igrača lige, u zraku ostali visjeti brojni upitnici, čak i nepovjerenje prema 211 centimetara visokom i naizgled trapavom te za košarku pomalo nezainteresiranom centru Denvera. Kao da mu nisu vjerovali i da je sve ono što je pokazivao posljednjih nekoliko godina na najjačoj košarkaškoj pozornici svijeta bila slučajnost.
Jokić je napokon rastjerao sve sumnje
Na koncu, to pokazuje i uvjerljiva nadmoć u broju glasova u korist Joela Embiida u izboru za ovogodišnjeg MVP-ja. Tek nakon što se Denver prošetao doigravanjem i metlom počistio LeBronove Lakerse u finalu Zapada, narativ se dijametralno promijenio, Nuggetsi su postali apsolutni favoriti za povijesnu krunu, a Nikola Jokić je napokon dobio priznanje i sumnjičave NBA javnosti.
Tek tijekom ovogodišnjeg doigravanja, a posebno nakon čudesne partije protiv Heata i načina na koji je odigrao taj susret, Jokić je natjerao i najveće skeptike da pojedu svoje diplome i naglas kažu ono što je odavno bilo očito: Joker je najbolji košarkaš svijeta. Jokić je u modernoj košarci iz temelja promijenio paradigmu da najbolji igrač mora biti neumoljivi egzekutor jordanovskog profila.
Toliko je puta dokazao da ga nikad, ali baš nikad vlastita statistika nije zanimala. On jednostavno s loptom radi ono što je u datom trenutku najbolje, a brojke su tek posljedica takvog pristupa. Doba teških i dominantnih klasičnih centara odavno pripada NBA kenozoiku, igra se ubrzala, sve je više ekipa koje praktički i nemaju klasičnu peticu, a moderna košarka ne trpi igrače koji podjednako dobro ne mogu igrati u oba pravca.
Amerikanci su Nikolu proglasili jednorogom, no prvi pravi jednorog igrao je prije nego što se Jokić rodio
Nikola Jokić jedan je od rijetkih na svijetu koji ima sve što današnja košarka traži, a posjeduje i onaj X faktor koji nitko drugi nema, a to je da jedini igra basket, ne košarku. Sposobnost čitanja igre, vizija, mekana ruka, talent da suigrače čini boljima aduti su kojima se košarkaški svijet čudi jer ne može shvatiti da netko toliko visok i naizgled nezgrapan može vidjeti ono što ne vidi nitko i onda i realizirati nešto što ne mogu i najbolji playmakeri lige.
Nikola Jokić je čudo i s pravom mu se divi cijeli košarkaški svijet. Amerikanci ga stavljaju u kategoriju "jednoroga", igrača jedinstvene kombinacije vještina i fizičkih predispozicija, no prije gotovo 40 godina postojao je jedan gorostas koji je bio prvi, izvorni i originalni košarkaški jednorog. Njegovo ime je Arvidas Sabonis.
''Sabonis? Uh, čovječe, bio je nevjerojatan. Nisam siguran da je tada, kad je bio u Portlandu, mogao preskočiti telefonski imenik, ali razina njegova talenta bila je nešto neviđeno u NBA ligi. Mogao je što je htio. Mogao je šutirati iz svih pozicija, trice je gađao preciznije od većine bekova.
Međutim, ono što je bilo najimpresivnije kod Sabonisa je njegova sposobnost dodavanja. O Bože, na koje je sve načine on mogao dodati. Danas svi pričaju o Jokiću, u redu, ali Sabonis je bio druga dimenzija. Bio sam šuter i stalno sam trčao po terenu znajući da će ga kad-tad udvojiti i da ću onda dobiti loptu. Tako je i bilo.
Mogao je dodati iza leđa, kroz noge protivniku, iz odbojke, iza glave, preko čitavog terena. Mogao je vidjeti sve ono što nije mogao nitko od nas'', za Basketball Network rekao je Walt Williams, čovjek koji je jednu sezonu igrao sa Sabonisom u Portlandu.
Jokić i Sabonis su isti igrači, razlika je jedino to što je Arvidas u NBA stigao kao najstariji rookie i poluinvalid
Paralela između Jokića i Sabonisa je itekako opravdana jer Litvanac i Srbin praktički su isti igrači. Veliki, snažni centri s nestvarnim razumijevanjem igre, sjajnim šutom s distance, čudesnim pregledom i unikatnom sposobnošću da i u najtežim trenucima izaberu najjednostavnije i najučinkovitije rješenje.
Jedina razlika između dva košarkaška genija je ta što je Sabonis u NBA stigao u poznim godina, izrauban i skoro pa invalid, dok je Jokić stasao u Americi i trenutačno je u najboljim godinama.
Arvidas Sabonis rođen je 1964. u Kaunasu u Litvi, državi u kojoj je košarka puno više od sporta, ona je tamo religija. Mladi Arvidas je s 13 godina upao u momčad Žalgirisa, a kako je od malih nogu pokazivao da košarku igra na jedan totalno drugačiji način, a imao je i visinu, vrlo brzo je upao u juniorsku reprezentaciju SSSR-a.
No tamo se nije dugo zadržao. Dovoljno je bilo jedno europsko zlato na turniru u Grčkoj da ga čuveni pukovnik i član Kuće slavnih u Springfieldu Aleksandar Gomeljski priključi seniorskoj ekipi Zbornaje komande.
Odnos između ruskog trenera i litvanskog centra bio je nešto poput odnosa oca i sina i upravo to bezgranično povjerenje koje je Sabonis poklanjao Gomeljskom, pokazat će se, u dobroj mjeri je odredilo njegovu karijeru i ubrzalo njegov fizički slom.
Kao tinejdžer Arvidas je debitirao na SP-u u Kolumbiji 1982., gdje je SSSR osvojio naslov prvaka svijeta. Uglavnom je sjedio na klupi i pod budnom paskom iskusnog Gomeljskog učio je i spremao se za ono za što je bio predodređen od prvog trenutka kad je uzeo loptu u ruke.
Kao tinejdžer je bio čudo, a za legendarnog Bobbyja Knighta već tada najbolji igrač izvan Amerike
Premda je u to doba Hladni rat bio na vrhuncu, košarkaška reprezentacija SSSR-a je često odlazila na američke ''sportsko-mirovne'' turneje gdje je igrala protiv najboljih američkih sveučilišnih momčadi. Sabonis se te 1982. na utakmici protiv Virginije susreo s Ralphom Sampsonom, budućim prvim pickom NBA drafta i članom originalnih Twin Towersa (skupa s Hakeemom Olajuwonom u Houston Rocketsima).
Ubacio je 21 poen i imao je 14 skokova. Nakon što su Sovjeti pobijedili Indianu Bobbyja Knighta, legendarni trener je kratko poručio: ''Sabonis je možda najbolji igrač izvan SAD-a kojeg sam ikad vidio.''
Iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, Sabonis je napredovao, čeličio se i skupljao je iskustvo u teškim bitkama s Vladimirom Tkačenkom, brkatim golijatom iz CSKA. Momčad Komunističke partije je godinama dominirala u Sovjetskom Savezu, sve dok nije stasao Sabonis.
Dvoboj Sabonisa i Tkačenka u duelu između Žalgirisa i CSKA
Tkačenko je za to vrijeme bio dobar centar, ogroman, kao od stijene odvaljen, ali lišen bilo kakve kreacije i posebne košarkaške inteligencije te teretan poput traktora. Znao je udarati, primati udarce, uhvatiti loptu i dati je prvom suigraču do sebe. I ništa više.
Na koncu, tako su centri, s rijetkim iznimkama, nekad igrali. A onda se pojavio Arvidas Sabonis, elegantni mladić s koordinacijom pokreta primjerenijom braniču nego ljudini od 221 centimetra i centar koji je trčao brže od polovice svojih suigrača.
Žalgiris je preuzeo žezlo, osvojio je tri uzastopna naslova prvaka od 1985. do 1987., a legenda o neuhvatljivom gorostasu iz Zelene šume sve se brže širila i izvan granica Europe. SSSR se prošetao Eurobasketom 1985., u finalu je stradala Čehoslovačka, a Sabonis je na parketu radio što je htio.
Kad je Sabonisa vidio Bill Walton, ostao je u šoku, a te se večeri rodila ljubav na prvi pogled
Te večeri na tribinama dvorane u Stuttgartu sjedio je Bill Walton, MVP 1977. koji je Portlandu donio jedini naslov i član za mnoge najbolje momčadi Celticsa u povijesti, one iz 1986., koja je na dominantan način osvojila prsten.
"Vjerojatno je imao quadruple-double u prvom poluvremenu, a trener mu je u drugom poluvremenu dao samo nekoliko minuta. Kad sam ga vidio, nisam mogao vjerovati što gledam. Čeljust mi se spustila. Samo na temelju onoga što sam vidio u tom prvom poluvremenu, mogli smo odmah napisati nova pravila košarke.
U čitavoj povijesti košarke pravila su promijenjena kako bi se otežalo samo trojici momaka, Russellu, Wiltu i Kareemu, jer su bili previše dominantni. Sva ostala pravila su promijenjena kako bi igra bila lakša. Arvidas je mogao napraviti sve. Ima vještine Larryja Birda i Petea Maravicha. Ima atleticizam Kareema i može šutirati tricu. Može dodavati, trčati i driblati, a njegove blokade su čista umjetnost. Trebali smo ga tada s parketa oteti i odvesti u Ameriku'', nakon utakmice oduševljen je bio Walton. Te se večeri rodila ljubav na prvi pogled te je odnos između dvije legende tijekom godina prerastao u fantastično prijateljstvo.
Logično je da je baš Walton prvi shvatio pravu moć diva iz Kaunasa
Nije čudno da je upravo Walton bio taj koji je odmah detektirao o čemu se radi i kakvog igrača je upravo vidio. Do pojave Sabonisa upravo je on bio nešto najsličnije Litvancu i kasnije Jokiću. Boston je 1985. izgubio svoje prvo NBA finale od Lakersa i Red Auerbach je bio svjestan da mora pronaći oružje kojim će neutralizirati Jabbara, a Birdu pomoći da bude ono što je bio.
Bill Walton je odveo Portland 1977. do naslova prvaka, bio je MVP doigravanja, ali problemi sa zglobovima su ga uništavali. U Clippersima nije bio ni sjena igrača kakav je bio u Blazersima, jedva je hodao i vrlo brzo je pao u zaborav.
Zato je odluka Reda Auerbacha da vrati u život dobroćudnog vremešnog hipija sa staklenim zglobovima dočekana s čuđenjem. Odmah prve sezone pokazalo se zašto je veliki Red bio najveći um u povijesti košarke. Walton se nevjerojatno dobro uklopio u igru Bostona, savršeno je surađivao s Birdom, McHaleom i Aingeom, fenomenalno je igrao u obrani, još bolje u napadu.
Pogledate li snimke iz 1986., vidjet ćete da su Bird i McHale trpali najčešće nakon kontri koje bi pokrenuo Walton ili nakon za centre tog doba neviđenih dodavanja. Zato je bilo sasvim logično da je upravo Walton prvi prepoznao poboljšanu i apdejtanu verziju samog sebe.
Hawksi su ga draftirali 1985., a Sabonis za to nije imao pojma. Nije znao ni da je promijenio jedno NBA pravilo
Dojmovi koje je Walton ponio sa sobom u SAD ponukali su Atlanta Hawkse da Sabonisa izaberu kao 77. izbor drafta 1985. No izbor je poništen jer je u to doba NBA imala pravilo da ako se draftirani igrač ne pridruži momčadi koja ga je izabrala te sezone, taj se igrač vraća na draft za sljedeću sezonu.
Naravno, Sabonis tada nije mogao doći u Atlantu iz jasnih političkih razloga. U to je vrijeme Sovjetski Savez blokirao bilo kakav kontakt sa Zapadom, stvarajući na taj način Željeznu zavjesu. Bilo je nezamislivo da netko napusti SSSR i preseli se na Zapad. Ta su pravila vrijedila za sve, pa tako i za vrhunske sportaše. No, ne samo da Sabonis nije došao u Hawkse kad je mogao i trebao već nije imao pojma ni da je bio na draftu. Za to je saznao tek godinu dana kasnije, kad su ga 1986. izabrali Portland Trail Blazersi.
"Nakon što me Portland odabrao, netko mi je rekao da sam i prije bio izabran na draftu. Nisam znao za to. Znate, tada u Sovjetskom Savezu nismo primali puno informacija."
Sabonis je postao ključna figura promjene pravila u NBA ligi a da nije išta znao o tome. Nakon što je Hawksima propalo draftiranje Litvanca, Atlanta je pobjesnila i natjerala je vodstvo lige da uvede pravilo da klub koji je draftirao igrača može na njega polagati prava neograničeno vrijeme.
Željezna zavjesa počela je pucati 1989. padom Berlinskog zida i relativnom demokratizacijom Sovjetskog Saveza koju je pokrenuo Mihail Gorbačov. Za sportaše je to bila velika stvar. Mogli su ići van, a prvo zvučno ime sovjetske košarke koje je otišlo u Ameriku bio je Sabonisov sunarodnjak Šarunas Marčiulionis, koji se u ljeto 1989. pridružio Golden State Warriorsima. U tom prvom valu skupa su kao europski pioniri došli Vlade Divac (Los Angeles Lakers), Aleksander Volkov (Atlanta) i Dražen Petrović (Portland).
Zašto nije otišao u NBA kad se raspala Željezna zavjesa? Odgovor se zove Aleksandar Gomeljski
Postavlja se pitanje zašto to nije napravio i Sabonis, koji je u isto vrijeme umjesto u Oregon otišao u opskurni Forum Valladolid, gdje se zadržao pune tri godine. Razloga je više, a najvažniji je bio pukovnik Gomeljski. Sabonis je bio nevjerojatno privržen svom treneru, toliko da su bi mu se, kako je jednom pričao Bill Walton, oči zasjajile na sam spomen pukovnika.
Kasnije se pričalo da je Gomeljski imao itekako dobre razloge da drži Sabonisa izvan dosega NBA lige. Navodno je primao dio njegove plaće i uvjeravao ga je da mu obitelj ne bi bila sigurna ako bi otišao u Ameriku.
Ipak, Sabonis je kasnije sam priznao da je u to doba smatrao da mu tijelo ne bi moglo izdržati napore najjače lige svijeta, ali za to veliki dio krivice ima Gomeljski, koji je nemilosrdno cijedio svog najboljeg igrača, ne dopustivši mu predah čak ni kad je ovaj bio ozbiljno ozlijeđen.
Prvu ozbiljnu ozljedu Sabonis je doživio na pripremama za SP u Madridu 1986. Tada mu je stradao gležanj, a unatoč bolovima Arvidas je bio ključan igrač u najluđem preokretu u povijesti europske košarke, kad su Sovjeti u polufinalu protiv Jugoslavije nadoknadili -9 u nešto više od 40 sekundi prije kraja. Upravo je Sabonis zabio prvu tricu za početak neviđene ludnice u Madridu.
U finalu su sovjetski igrači imali ogromnu prednost protiv SAD-a, ali su se prepali pobjede protiv Amerikanaca, koji su nakon dramatične završnice slavili 87:85. Nekoliko mjeseci kasnije u dresu Žalgirisa protiv Cibone načeo je Ahilovu tetivu i nedovoljno oporavljen zaigrao je u finalu domaćeg prvenstva protiv CSKA.
Nije mogao hodati, ali nije znao reći ne pukovniku
Žalgiris je slavio protiv najvećeg neprijatelja, Sabonis je odigrao sjajno, ali posljedice su ostale. Dva mjeseca kasnije, na pripremama za Eurobasket u Ateni 1987. načeta Ahilova tetiva posve je popustila. Sabonis je i takav odveo Sovjete do finala (poraz u mitskoj utakmici od Galisove Grčke), ali nakon turnira više nije mogao hodati.
Propustio je čitavu prvu polovicu iduće sezone, a da bi stvari iz užasnih prešle u katastrofalne, tek oporavljeni Sabonis pao je niz stepenice u hotelu dok je žurio na telefon. Pukla je tek zaliječena Ahilova tetiva. U normalnim okolnostima s parketa bi izbivao nekoliko mjeseci, no u tadašnjem Sovjetskom Savezu to nije dolazilo u obzir.
Premda je objavio da neće nastupiti na Igrama u Seulu 1988., jednostavno nije znao kako reći ''ne'' Gomeljskom. Početni dogovor je bio da ode u Seul i da bude pasivni gledatelj, no kad se ukazala mogućnost za nešto veliko, Gomeljski nije previše čekao da ga gurne u petorku.
Sabonis je najprije u polufinalu srušio Davida Robinsona i SAD, da bi u finalu pomeo Jugoslaviju. Pukovnik je likovao, no njegov junak je sve više propadao. Iduće sezone se u dresu Žalgirisa opet ozlijedio, ali i dalje nije imao srca odbiti pukovnika. Naravno, došao je i na Eurobasket u Zagreb 1989. i mazohistički je skakućući na jednoj nozi odveo SSSR do bronce. Galis i Grci još su jednom bili kobni po Sovjete.
Sabonis na sahrani Aleksandra Gomeljskog 2005.
"Arvidas je jedan od najboljih košarkaša svih vremena. Jedan od pionira u to doba nove vrste centra koji je znao šutirati i koji je imao sposobnosti playmakera. Da se tvrdoglavo nije lomio igrajući nezaliječen i da mu Rusi nisu branili odlazak u NBA, ne mogu ni pojmiti kakav bi trag ostavio. Uz to je bio izuzetno korektan i fer igrač. Pošten i nikad prljav'', rekao nam je Dino Rađa kad smo ga pitali o nasljeđu koje je Sabonis ostavio iza sebe.
Pred početak sezone 1989./90., kad su se napokon otvorila vrata Željezne zavjese, Portland je krenuo u misiju dovođenja svog jednoroga. Blazersi su te sezone imali moćan tim predvođen najboljim bekovskim tandemom lige - Clyde Drexler i Terry Porter. Bio je tu i Dražen, a Rick Adelman je zapravo imao najviše problema na poziciji centra.
Wayne Cooper i Kevin Duckworth nisu bili loši igrači, ali u ono doba, kad su dominantni centri činili prevagu, nisu bili klasa za najviše domete. Portlandu je nužno trebao Arvidas i odlučili su ga dovesti. Smislili su čak i originalan način kako da mu predaju ponudu, no u prevelikom kompliciranju i planiranju jednostavno su zakasnili.
Uprava Portlanda angažirala je Valdasa Adamkusa, budućeg predsjednika Litve, da bude posrednik i da on u Kaunasu sa Sabonisom potpiše ugovor. No, dok je Adamkus u Moskvi čekao let za glavni grad Litve, čuo je vijest da je Sabonis potpisao za Valladolid. Nekoliko mjeseci kasnije Portland je u finalu izgubio od Bad Boysa iz Detroita.
''Da je Sabonis stigao 1989. u Portland, siguran sam da bismo uzeli nekoliko naslova prvaka i da bi povijest NBA lige bila totalno drugačija''
Tko zna što bi bilo da su Blazersi bili samo malo brži i konkretniji. Clyde Drexler, koji je otišao iz Portlanda iste sezone kad je Sabonis stigao, tvrdi da bi povijest NBA lige bila potpuno drugačija da je Litvanac stigao u Oregon kad je trebao doći.
''Vjerujem da bi s njim osvojili tri do čak šest naslova. Bio je tako dobar. Mogao je dodavati, pucati trice, fantastično je igrao na postu i dominirao je reketom. Garantirano bi sa Sabonisom bili trofejna franšiza'', rekao je član originalnog Dream Teama iz 1992., koji je te 1995. morao otići u Houston kod Olajuwona da bi karijeru završio s prstenom prvaka.
''Ovako kako danas igra Jokić, Sabonis je igrao prije 35 godina''
''Arvidas je čitavu svoju NBA karijeru igrao ozlijeđen, uništavala ga je Ahilova tetiva, ali da je bio zdrav kad je stigao u Ameriku, prilično sam siguran da bi se Drexlerove riječi obistinile. Takva dominacija, takva vizija, a pričamo o razdoblju od prije 30 i 35 godina. To je bilo nešto neviđeno u svijetu košarke.
Sjećam se četvrtfinala Eurolige 1995. kad je igrao za Real protiv Cibone. Uništio nas je, a igrao je na jednoj nozi. Ovo kako danas igra Nikola Jokić je nešto najbliže onome kako je igrao Sabonis, samo ponavljam, to je bilo prije 30 godina'', rekao nam je Aco Petrović kad smo ga pitali da nam kaže par riječi o važnosti Sabonisa za povijest košarke pa je nastavio:
''Način na koji je on igrao, to je bila sasvim druga dimenzija za sve centre, ne samo u Europi nego i u NBA-u. Nepoznata dimenzija za sve najbolje centre prije i poslije njega. Prije Arvidasa najbolji centri svijeta bili su uglavnom sjajni finalizatori, dakle igrači koji bi završavali akcije. Pričam o Billu Russellu, Wiltu Chamberlainu, kasnije o Patricku Ewingu, Davidu Robinsonu...
Netko je dominirao obranom, netko je na račun snage i visine zabijao po 100 koševa, ali nitko od njih nije imao takvu širinu kao Sabonis. To kako je on osjećao igru, kakvu viziju je imao i na koji način je svojim dodavanjima radio razliku, to je u to doba bila avangarda i nepoznat pojam. Imao je sve, mogao je igrati leđima prema košu, mogao je raširiti reket, mogao je šutirati tri poena, čak i igrati playa...''
Filmsko psihodelično putovanje Litve na Igre u Barcelonu 1992.
Raspadom Sovjetskog Saveza Arvidas je konačno dobio priliku koju je sanjao - da s reprezentacijom Litve nastupi na Olimpijskim igrama. Litva je imala fantastičnu generaciju, bili su tu stara garda iz Žalgirisa i buduća superzvijezda Arturas Karnišovas, no kako su Rusi na odlasku pokupili sav novac, blagajna Saveza bila je prazna.
Put u Barcelonu je došao pod znak pitanja, a onda se dogodila jedna od najluđih priča u povijesti košarke. Šarunas Marčiulionis je tada igrao u Golden Stateu i zajednički prijatelji su ga nakon jednog koncerta kultnih majstora psihodeličnog rocka Grateful Dead upoznali s Jerryjem Garcijom i ostatkom benda.
Ispostavilo se da je Garcia veliki košarkaški fan i kad je čuo za litvanske probleme, predložio je rješenje. Igrači Litve su morali nositi psihodelične majice s logom benda, a zauzvrat su dobili novac potreban za pripreme i za put na Igre.
Litva je završila treća, u borbi za broncu pobijedila je bivše suigrače iz Sovjetskog Saveza (tada su se zvali ZND), a Sabonis (26 koševa i 16 skokova) je bio tako sretan da se pred početak svečane ceremonije dodjele medalja toliko napio da se nije ni pojavio na postolju. Navodno su ga našli nakon nekoliko dana u jednoj od ženskih spavaonica u olimpijskom selu.
"Medalja u Seulu bila je zlatna, ali ova bronca je naša duša", rekao je kad se otrijeznio. S reprezentacijom Litve još je osvojio i srebro na Eurobasketu 1995. te olimpijsku broncu 1996. U polufinalu EP-a u Ateni 1995. Litva je lagano pobijedila Hrvatsku, a onda je u kontroverznom finalu izgubila od SRJ.
Iznervirani pristranim suđenjem američkog suca Georgea Tolivera, Litvanci su u jednom trenutku napustili parket, a i nakon skoro 30 godina pamte se suze razočaranog i bijesnog Sabonisa te trenutak kad je Saša Đorđević preklinjao Marčiulionisa da nastave utakmicu.
Ni nakon Valladolida nije žurio u NBA kod nesretnog Drexlera. Odlučio je pokoriti Europu s Realom i Obradovićem
U ljeto 1992. Sabonisu je istekao ugovor s Valladolidom i svi su vjerovali da je konačno vrijeme da ode tamo gdje mu je mjesto. Dva mjeseca prije početka Igara u Barceloni Portland je igrao još jedno NBA finale. Ovaj put su prejaki bili Jordan i Bullsi i Drexler se nadao da će mu sad u pomoć stići litvanski div kako bi promijenio tijek budućnosti.
No Sabonisu se nije žurilo. Real je došao s ponudom od 1.5 milijuna dolara godišnje, dok su Blazersi petljali i otezali. Kako se Sabonisu sviđalo u Španjolskoj, odlučio je potpisati ugovor na tri godine. Premda ozbiljno narušenog zdravlja i jedva pokretan, Arvidas je pokazao da u Europi nema konkurenciju. S Realom je 1995. osvojio naslov prvaka Europe i bio je MVP Final Foura.
''Sabonis je bio čudo. Bio je igrač koji je sve razumio, brzo je mislio i za onakvu visinu imao je izvanredan šut za tri poena. Imao sam akcije za njega na niskom postu, ali imao je pravo izbora hoće li se izvući. Kako su svi centri u to doba kasnili, redovito je kažnjavao šutom za tri poena.
Obožavao je da mu ekipa igra brzu košarku. Bio bi najsretniji kad bi skinuo loptu i odmah dao pas za kontru, samo da ne mora trčati. Imao sam problem s njim na treningu kad smo radili akcije udvajanja na njemu. On je toliko to brzo rješavao, toliko je brzo reagirao da sam ga morao moliti da bar na treningu malo uspori, da pričeka i da tek onda da pas.
Prepoznavao je svaku moguću situaciju i svaku takvu situaciju je rješavao odbojkom. Doslovce bi šamarao loptu kad bi mu stigla. Molio sam ga da malo pričeka, da uspori, radi drugih igrača.
Dominantan je bio u svakom pogledu. Jedan je od najboljih europskih igrača svih vremena i prava je šteta da je u NBA otišao ozlijeđen. Čak i takav je dominirao, a onda možete misliti kakav bi bio da je stigao zdrav i s manje godina'', pričao nam je najtrofejniji europski trener svih vremena Željko Obradović, koji je imao sreću da sa Sabonisom već u prvoj sezoni u Madridu osvoji jedan od svojih devet naslova prvaka Europe. Obradović nam je otkrio i jednu slabu točku Sabonisa.
''Sa Sabonisom sam imao problem kad bismo imali utakmice u onom ranijem terminu, u podne, zato što se nije mogao probuditi. To smo sve gubili, ali čim bi se njemu igralo, to je bila nevjerojatna dominacija.''
Kao najstariji rookie i sa zdravstvenim kartonom prosječnog 70-godišnjaka otišao je napokon u NBA i šokirao cijeli svijet
Nakon što je s Realom uzeo jedinu krunu koja mu je nedostajala u Europi, s 30 godina i zglobovima prosječnog 70-godišnjaka Sabonis je napokon prihvatio bačenu rukavicu i otišao je u Portland. Ipak, pitanje je bi li se to dogodilo da Blazersi baš te 1995. nisu angažirali novog izvršnog direktora Billa Whitsitta.
Čim je preuzeo posao i vidio koje igrače ima na raspolaganju, pitao je kolege zašto Sabonis još nije u Oregonu. Whitsitt nije oklijevao i otputovao je u Madrid kako bi ga vidio na parketu. Vidjevši ga, znao je da je i dalje igrač NBA kalibra.
Znajući njegovu povijest ozljeda, Blazersi su se željeli uvjeriti da je Sabonis fizički sposoban izdržati napore NBA lige. Rezultati liječničkog pregleda šokirali su ih: "Arvidas bi samo na račun rendgenske snimke trebao dobiti parkirno mjesto za invalide", u polušali je zaključio liječnik Blazersa Robert Cook.
"Imao je sve kao igrač, sve osim zdravlja", rekao je Bill Walton, čovjek koji je jako dobro znao što su teške ozljede.
Unatoč tome, Blazersi su potpisali sa Sabonisom trogodišnji ugovor vrijedan osam milijuna dolara. Te sezone najstariji rookie debitirao je s 14.5 poena i 8.1 skokom za samo 24 minute koje je proveo na parketu. U play-offu je bio još bolji i prosjeci su mu se popeli na 23.6 poena i 10.2 skoka.
Jedva je trčao, ali zato nitko nije mogao dodavati kao on
Sasvim pristojno za veterana koji bi, da je želio, mogao od svakog liječnika na svijetu dobiti potvrdu o invalidnosti. Možda nije mogao trčati kao nekad, ali i dalje je savršeno radio ono u čemu je bio najbolji. Kad je stigao u Portland, suigračima je trebalo dugo da se naviknu da jedna takva gromada može imati tako dobar pregled igre.
"Dodao bih loptu na visoki post i krenuo u kretnju kroz reket i zatim bi me ta lopta pogodila u glavu. Rekao sam 'hmmm, odakle ovom divu takav pregled igre''', pričao je Rod Strickland, koji je na treninzima još par puta dobio loptu u glavu, dok nije shvatio da mora uvijek pozorno pratiti što Sabonis radi kad ima loptu u napadu.
Sa Sabonisom u momčadi Portland je izborio doigravanje u svih sedam sezona svoje NBA karijere, a najbliži naslovu bio je 2000. Protiv Lakersa su u finalu Zapada gubili 3:1 i vratili su se na 3:3, da bi u sedmoj utakmici izgubili nemoguće. Deset minuta prije kraja vodili su čak 15 razlike, ali promašili su sljedećih 13 šuteva, često otvorenih, i Lakersi su se vratili serijom 15:0 i pobijedili 89:84.
"To je jedna od najgorih utakmica koje su mi se dogodile u životu. Sedma utakmica, imamo 15 poena u zadnjih 10 minuta i poraz. Teško je. Teško zaboraviti'', pričao je Sabonis kasnije.
Blazersi su bili fantastična momčad, s kombinacijom dokazanih zvijezda poput Scottieja Pippena, Arvidasa Sabonisa i bivšeg rookieja godine Damona Stoudamirea, uvaženih veterana poput Detlefa Schrempfa, Stevea Smitha i Grega Anthonyja te talentiranih mladića kao što su Jermaine O'Neal i Bonzi Wells, koji su okruživali aktualnog All-Stara Rasheeda Wallacea.
Međutim, koliko su bili talentirani i dobri, toliko su bili divlji i problematični te su dobili nadimak Portland Jail Blazers. Imate samo jedan pokušaj da pogodite zašto.
Rasheed Wallace, koji je zbog sukoba sa sucima doslovno na svakoj drugoj utakmici dobivao tehničku, na jednoj utakmici iduće sezone poludio je na Sabonisa zbog slučajnog udarca laktom u glavu. Urlao je na njega pred cijelom dvoranom i bacio mu ručnik u lice, dok je legendarni Litvanac u sebi kipio. Wallace je nastavio vikati i u svlačionici i prijetio je da će ga sjebati.
Skoro je premlatio Rasheeda Wallacea
"Sabonis je sjedio pored mene, okrenuo se i smirenim, dubokim glasom mi rekao: 'Ubit ću ga.' Kao Ivan Drago iz Rockyja. Pogledao sam ga u oči i vidio da zaista to misli, da namjerava ugušiti život u njemu. Povikao sam na Sheeda da prestane pričati jer će ga Sabas zaista ugušiti. 'Sereš', odgovorio mi je, a ja sam Sabasu samo rekao: 'OK, dohvati ga.' Wallace ga je zatim pogledao i shvatio da ga ovaj zaista namjerava ubiti i smjesta je prestao", ispričao je tadašnji Blazer Antonio Harvey.
''Da sam pravi muškarac, ustao bih s komentatorskog stola, prešao čitav teren i nokautirao Rasheeda. Nisam to napravio. Iznevjerio sam Sabonisa, košarku i ljudsku rasu tog dana'', u svom stilu tu je situaciju komentirao Bill Walton, čovjek kojeg je sasvim logično Sabonis odabrao da mu bude prezenter kad je primljen u Kuću slavnih u kolovozu 2011. Govor je trajao samo 49 sekundi.
Sabonis je u Portlandu ostao puno dulje nego što se itko nadao, čak i on. S 39 godina vratio se kući da u svom Žalgirisu završi neponovljivu karijeru. Čak je i tu sezonu odradio na čudesan način. Odveo je momčad u TOP 16 Eurolige, bio je izabran za MVP-ja regularnog dijela sezone, a bio je i vodeći skakač lige i najbolji bloker.
Arvidas ima sina Domantasa, jako dobrog centra Sacramento Kingsa, mladića koji ni izbliza nema očevu veličinu, no rođenjem je dobio dobar šut i osjećaj za igru. Da je samo njega ostavio iza sebe, ostavština Arvidasa Sabonisa bila bi značajna. Međutim, ona je puno veća.
Kad za desetak dana Jokić bude primao trofej MVP finala, to će biti jednako njegov trofej kao i Sabonisov
Sabonis je redefinirao ulogu centra u svjetskoj košarci i otvorio je oči trenerima da shvate da i veliki ljudi mogu biti umjetnici s loptom. Kad za desetak dana Nikola Jokić bude primio nagradu za MVP-ja finala, taj će trofej biti podjednako njegov kao i Sabonisov jer da nije bilo Litvanca, pitanje je bi li bilo i Srbina.
Tekst zaključujemo izjavom legendarnog Kevina McHalea koja možda najbolje opisuje sve ono što je košarci dao div iz Kaunasa.
"Imao je veličinu, vještinu, snagu i sve da bi mogao igrati na najvišem nivou. Evolucija koju sada vidite počela bi ranije da je bio tu kad je trebao biti. Bio je stvarno poseban, a liga ga nije vidjela u najboljim godinama. To je šteta.''
Upravo tako. Da je Sabonis došao kad je trebao, svijet se ne bi toliko divio i čudio Jokiću. Eh, da je...