"NISAM imao vrhunsku karijeru, ali imao sam jednu od luđih", kaže bivši igrač Hajduka i Dinama, krajem devedesetih jedan od najvećih talenata hrvatskog nogometa, dobitnik Hajdučkog srca, najbolji strijelac Dinama iz šampionske sezone te bivši hrvatski reprezentativac.
Ivan Bošnjak prošao je školu nogometa Cibalije, s kojom je igrao kontroverzno finale Kupa 1999. godine, pa kao najbolji igrač HNL-a otišao u Hajduk. Bio je na pragu Marseillea, u koji ga je odveo agent Slaven Bilić. Iako je u velikanu trenirao mjesec dana, transfer je preko noći propao zbog, reći će u intervjuu za Index, "crnog novca koji nikome nije bio potreban jer nitko nije bio gladan".
Vrativši se u prazni splitski stan, jer je stvari već prebacio u Francusku nadajući se spektakularnom transferu, potpuno je propao. Želio je pobjeći i završio u Libiji. "Tada kreće kalvarija. Ne da mi nisu dali papire, već su me suspendirali. I na to su imali pravo, ja sam napravio glupost", priznat će Bošnjak.
S 23 godine bacio kopačke pa postao najbolji strijelac HNL-a
S 23 godine bacio je kopačke i htio prekinuti karijeru. "Uprava Hajduka procijenila je da nisam dovoljno dobar. Mnogi su mislili da sam gotov igrač, nisu oni bili jedini", kaže Bošnjak i ističe da su bili u pravu jer godinu i pol dana nije uopće igrao, a trenirao bi jednom u deset dana.
Međutim, dobio je poziv Dinama, za koji će reći da mu je pružio ruku kada nitko drugi nije. Bošnjak je u intervjuu za Index također opisao kako je postao najbolji strijelac HNL-a nakon što je sezonu ranije s Dinamom bio u Ligi za bedaka.
Transfer karijere ostvario je odlaskom u Genk, gdje su mu suigrači bili Thibaut Courtois i Kevin de Bruyne, a novinari ga ubrzo proglasili najboljim strancem u povijesti. Nažalost, popucali su mu križni ligamenti i više, tvrdi, nije bio isti igrač.
Karijeru je zaključio u egzotičnim krajevima, Dino Drpić mu je praktički spasio život, a pitali smo ga i o navodima Ultrasa, navijača Cibalije, koji mu zamjeraju nekoliko stvari.
Nogometom ste se počeli baviti u petom razredu.
Odrastao sam u Vinkovcima, u kvartu s puno djece, pa nisam imao ideju upisati se na nogomet. Stanko Mršić je gledao školski turnir na kojem sam igrao. Pozvao me u Cibaliju u kojoj je tada trenirao klince, što me isto baš nije povuklo, već su prijatelji trenirali pa, ajde, idem i ja.
Otišao sam na prvi trening i ostao. Nove su generacije sve manje na igralištima, zabijaju se u tehniku i to je problem. Mi smo non-stop igrali, bilo nogomet ili druge igre. Sada je rijetkost vidjeti djecu vani.
U djetinjstvu ste proživjeli rat. Kako su Vinkovci izgledali početkom devedesetih?
Užas. Tri mjeseca živjeli smo u podrumu. Kada se tata vratio s linije, kada je situacija baš bila teška, odveo nas je u Zagreb. Dok se on odmah i vratio, a ubrzo i mama te stariji brat, ja sam ostao u Zagrebu.
Ujak me tada upisao Dinamo u kojem sam prošao selekciju. Trener mi je na prvom treningu - sjećam se, išao sam tramvajem do Maksimira - rekao da ću biti golman. Odgovorio sam: "Ne, hvala." Više nisam išao.
Kada ste priključeni prvoj ekipi Cibalije, kako se gledalo na mlade igrače?
Imao sam 17 godina. Vremena su bila drugačija, ni približno slična današnjim. Igrači su bili stariji, nije bilo lako upasti u prvu ekipu, morao si se probiti. Kada sam išao na prvu prijateljsku utakmicu, na gostovanje, sjedio sam na stepenicama u autobusu s ostalim klincima. Odnosno, ako su bila dva klinca, to je bilo super.
Ulazilo se postepeno, trebalo je zaslužiti status. Pravi respekt i red, što je danas totalno drugačije. Bez obzira na to što sam bio talentiran, nisam bio povlašten. Naravno, stariji bi ti igrači pomogli u igri, no morao si proći pravi režim.
Nastupili ste u finalu Hrvatskog kupa 1999. godine između Cibalije i Osijeka, utakmici u kojoj su Osječani na Maksimiru pobijedili 2:1. To finale je jedna od najkontroverznijih utakmica u povijesti hrvatskog nogometa. Poveli ste 1:0 golom Jure Jurića, Dumitru Mitu je izjednačio u 93. minuti, a onda je Davor Lasić zlatnim golom u produžetku donio pobjedu Osijeku.
Sjećam se svega, od prve do zadnje minute. Katastrofa, još jedna u režiji Hrvatske. Otpočetka nam je sve bilo jasno, samo što njima nije krenulo kako su htjeli. Osijek je dobio penal, koji je naš golman (Miralem Ibrahimović obranio Bakiru Bešireviću, op. a.) obranio.
Poveli smo 1:0, a onda je uz pomoć sudaca došlo do lakrdije. Nisu mogli navući normalno, krenuo je šou i završilo je kako je završilo. Većinom se mi, stara ekipa, kada se okupimo, prisjetio. Ali što je bilo, bilo je. Možemo pričati što god hoćemo, taj je Kup otišao njima.
Sudac Reno Sinovčić dao je crvene kartone Darku Raić-Sudaru i Ivanu Ravliću. Sporan je bio drugi žuti Raić-Sudaru jer je on godinama kasnije tvrdio da sucu nije prigovorio ništa zbog čega bi trebao biti isključen.
Sudac je došao i rekao: "Kome ti psuješ?" A igrač nije bio ni okrenut prema njemu. Zbunjeno je gledao, a sudac ga je opet pitao nešto tipa: "Kome ti psuješ mater?" I dao mu je crveni. Nije se moglo na vrijeme riješiti da Osijek povede pa je morala biti lakrdija. Mislim da je i igračima Osijeka bila želja što prije ući u autobus i pobjeći.
Kada se u to vrijeme s Dinamom ili Hajdukom uzimalo Kup, to je bila normala. Ali kad ste s Cibalijom zaslužili osvojiti Kup... Kako smo došli u finale, a u prvenstvu jedva izborili ostanak? Ne znam kako bih to opisao, događale su se slučajnosti...
Kao najbolji igrač lige 1999. godine otišli ste u Hajduk.
Više sam puta ponovio kako tada nisam imao ponudu Dinama. Možda me jesu pratili, ali ništa službeno. Odradio sam dobru sezonu u Cibaliji i, naravno, tražio višu stepenicu. U Hrvatskoj su to Dinamo i Hajduk. U Cibaliji mi je sve bilo normalno jer sam ondje odrastao.
Volio sam pun Poljud i atmosferu, meni je to plus. U prvoj, fantastičnoj sezoni osvojili smo naslov i dobio sam Hajdučko srce. U tome sam trenutku, mislim, bio prvi stranac koji je to priznanje dobio u prvoj godini, i to pred sto tisuća ljudi na Rivi. Nisam osjetio pritisak, bio sam mlad i nisam o tome razmišljao.
Vi i Stipe Pletikosa nakon te sezone bili ste na pragu Marseillea. Zašto nije došlo do transfera?
Nisam bio na korak do Marseillea, mi smo ondje proveli mjesec dana. Ne znam kako bih nazvao to što se tamo dogodilo. Jedan užas. Kad vas ljudi vode i prave takve stvari, to je totalna katastrofa. Agent mi je tada bio Slaven Bilić, a ja sam doživio potop u Marseilleu nakon kojeg ne znam što bih rekao.
Imao sam more ponuda, mogao sam potpisati ugovor šest mjeseci ranije. Odlučio sam se za Marseille jer je u njemu bio naš pokojni trener Tomislav Ivić i zato što je agent, koji je bio u super odnosima s trenerom, mislio da je priča najbolja. Na kraju se meni i Stipi dogodila ista stvar.
Nakon 15-20 dana treninga zvali su me u press-zonu s 50 novinara. Svi su u mene uperili mikrofone, a ja nisam znao jezik. U novinama su izašle svakakve cifre o kojima ništa nisam znao. Ispao je živi skandal. Nitko nije stao iza mene, svi su pobjegli.
Trebalo nas je podržati kada smo došli u Marseille i odradili predugovore. Preko noći je sve nestalo, svi papiri, nisam bio registriran za Marseille, a trenirao sam mjesec dana. Čak sam i kuću počeo tražiti. Sve je odjednom nestalo.
Taj je posao bio ravan katastrofi zbog nekog crnog novca, koji je tad bio u igri, a koji nikome nije bio potreban jer nitko nije bio gladan, što i danas tvrdim. Hajduk s time nije imao veze, to je između agenata, odnosno ljudi koji su odrađivali transfer. Malo pričam o tom Marseilleu. Svatko tko je bio u tom poslu zna što je napravio, uopće se ne volim vraćati.
U tim se godinama vratiti i resetirati glavu... Nisam se mogao fokusirati na nogomet. Vratio sam se u prazan stan s obzirom na to da sam stvari preselio u Marseille. Bio je to jedan od najgorih trenutaka u mojoj karijeri.
Kada je puknulo u glavi, svi su me pitali zašto sam otišao u Libiju. Pa nisam išao jer mi se išlo, već sam se jednostavno htio maknuti. Na kraju sam samome sebi napravio još jednu katastrofu. Izgubio sam dvije možda i najbolje godine.
U libijski Al-Ittihad, klub iz Tripolija, otišli ste 2002. godine.
Kada sam stigao onamo, vidio sam kamo sam došao. Tada kreće kalvarija. Shvatio sam da Libija nogometno nije za mene. Pobjegao sam i napravio glupost. Trebao sam brzo srediti papire s drugim klubom, a ispao je težak problem. Ne da mi nisu dali papire, već su me suspendirali. I na to su imali pravo, ja sam napravio glupost.
Lijep je takav novac u tim godinama, ali kada sam došao i istrčao na par utakmica, Isuse Bože... Proveo sam ondje tri mjeseca, nije mi smetala kultura, ima tamo lijepih mjesta za Europljane. Jednostavno, nogometno to nije bilo to.
U kijevskom Dinamu se nisam mogao registrirati pa je propao posao. U Standard Liege nisam mogao jer mi nisu dali papire. S 23 godine praktički sam se ostavio nogometa jer se nisam nigdje mogao registrirati. Nije imalo smisla, spremio bih se, otišao i ništa. Baš sam bio na kraju karijere.
Onda sam otišao s prijateljem na koncert Robbieja Williamsa u Beč. Javio sam se starom poznaniku, jednom odvjetniku, i kratko se družio s njim. I tako, odem ja prije koncerta u izlazak, a on me zove u ured, odmah ispod kafića. Došao sam, a on sjedi sa sportskim direktorom Spartak Moskve. Pozvao me na probu, što sam prihvatio, i nakon koncerta odletio u Moskvu.
Potpisao sam ugovor poslije prvog treninga. I onda opet isto - iz Libije mi nisu dali certifikat. Prošlo je mjesec dana, pet utakmica i trener me nazvao, rekavši kako me više ne može čekati. Pošteno, dugo su i čekali. Umjesto mene uzeli su dečka iz Crvene zvezde. A ja sam otišao kući i bacio kopačke. To je bilo to, mislio sam da sam završio karijeru.
S 23 godine ste, kažete, razmišljali o kraju karijere. Kako ste se vratili?
Ponovno je krenulo dobro. Često govorim kako nitko nije znao pravu priču kad sam s Dinamom istrčao na Poljud, a svi su zviždali. Nisam se bojao reakcije Poljuda. Što, zar ne bih nikamo trebao ići igrati? Uprava Hajduka procijenila je da nisam dovoljno dobar.
Mnogi su mislili da sam gotov igrač, nisu oni bili jedini. Nisam igrao godinu i pol dana, imao sam 69 kilograma. Trenirao sam jednom u deset dana. Slomio sam se, karijera je otišla u krivom smjeru. Ne krivim nikoga, krivim ono što se dogodilo u Marseilleu, to nisu bili ljudi.
Za sve ostalo kriv sam samo ja. Ne daj, Bože, nikome. Čestitam svima koji su mi to priuštili. Opet, što te ne ubije, ojača te. Ne mogu reći tko je što napravio jer ne znam. Mogu uprijeti prstom u Bilića jer je bio moj agent, a možda baš ništa nije kriv.
Ne čujem se s Bilićem, a ako se sretnemo, pričamo. Puno ljudi sudjeluje u tako velikim poslovima, ne možete reći tko je kriv. Gdje se i što mućkalo pa da su informacije došle do francuskih novina, ne znam. Osoba koja je to napravila vjerojatno je normalno nastavila raditi, došao je drugi, treći, četvrti igrač.
Dinamo mi je pružio ruku kad mi je bilo najgore i to im nikada neću zaboraviti. Kada odete iz nekog kluba, logično je probati vratiti se u isti. Tadašnja uprava Hajduka ne da me nije htjela, nego su mislili da sam gotov.
Miroslav Ćiro Blažević se u intervjuu, nakon što sam došao u Dinamo, pitao tko me doveo. I ok mi je to, ipak nisam igrao godinu i pol dana. Međutim, Ćiro je bio trener Varteksa, a mi smo (Dinamo, op. a.) igrali protiv njih.
Dao sam si truda u toj utakmici, a Ćiro me dočekao na kraju tunela, ispričao se i čestitao. Svaka mu čast na tome. Poslije je davao intervjue i govorio da trebam igrati za reprezentaciju.
U prvoj sezoni ste s Dinamom završili u Ligi za ostanak, tzv. Ligi za bedaka.
Zdravko Mamić je došao k meni u Vinkovce. Rekao sam mu da se možemo dogovoriti, no bio sam svjestan kako sam suspendiran. On je samo rekao da sve prepustim njemu. U Dinamo sam došao s kopačkama koje sam posudio od suigrača iz Cibalije.
Bilo je more igrača koji su došli u, kao, najbolji Dinamo. Međutim, ništa nije klapalo, nije bilo dobro. Hrpa dečkiju, malo igrača. Kada smo igrali najteže utakmice, mnogi su se hvatali za glavu. Nije čudo što se nismo plasirali u gornji dio poretka. Dinamo je tada sve dobro organizirao, mislili su da su doveli najbolje igrače. Ali, jednostavno, nismo kliknuli.
Dinamo je godinu dana kasnije, u sezoni 2005./2006. osvojio naslov prvaka, a vi ste s 22 gola bili najbolji strijelac lige. Što je dovelo do iskoraka?
Trener je postao Josip Kuže, a sve dobro ide kada dođe takav strateg, strašan trener. Pod njim sam igrao daleko najbolji nogomet. Prije no što je došao, kod prošlih trenera igrao sam sve živo: špicu, beka, krilo... A on je došao i rekao: "Igrat ćeš špicu i samo špicu." Mjesec dana radili smo isključivo linije kretanja kako bi uigrao ekipu.
U Hajduku sam osvojio naslov sa Zoranom Vulićem, koji me podigao za 300 posto, a u Dinamu s Kužeom. Oni su treneri koji uvijek moraju biti zaposleni u najvećim hrvatskim klubovima. Sposobni su pomoći mladim igračima, naučiti ih svemu što trebaju.
U Dinamu ste u napadu igrali s Eduardom da Silvom.
Odlično smo surađivali, na terenu i izvan njega. Eduardo je super osoba i top igrač. Što reći o njegovoj ozljedi, stvarno katastrofa. Mogao je dosegnuti strašne stvari. Nije bilo hladnokrvnijeg napadača.
Transfer karijere ostvarili ste 2006. odlaskom u Genk, koji je za Vas platio tada za klub rekordni 2.1 milijun eura. U prvoj sezoni osvojili ste drugo mjesto, a kasnije hvalili obiteljsku atmosferu kluba.
U Genk me doveo Marko Naletilić. Nakon deset utakmica bio je dogovoren jedan talijanski klub, a u 12. ili 13. utakmici mi je puknuo križni ligament. Dolazak u Belgiju trebao je biti viša stepenica, no nakon ozljede nisam bio isti igrač.
Izgubio sam osam mjeseci na oporavak. Došli su drugi i mlađi. Vratio sam se, trenirao, ali se neke stvari više nisu poklopile. Bio sam najbolji strijelac Dinama pa otišao u Genk. Bio sam u nemogućoj formi. Naime, Miljenko Rak bio mi je kondicijski trener. Istrenirao me da je to bilo strašno.
Nakon prvih deset kola svi novinari proglasili su me najboljim strancem ikad. No onda su pukli križni i krenuo sam ispočetka. Ljeto nakon što sam se ozlijedio nisu htjeli dovesti špicu jer sam se oporavljao. Imao sam vrhunski status iako sam odigrao samo 13 utakmica.
Ipak, u profesionalizmu nema puno čekanja. Inače zbilja volim doći u Genk, ostalo je više od 80 posto ljudi koji su bili ondje kada sam ja igrao, većinom se mijenja samo trener. Naravno, sada je klub, ali i cijela liga, jako napredovao.
U Genku ste igrali s mladim Thibautom Courtoisom i Kevinom de Bruyneom.
Na De Bruyneu se, kao s Lukom Modrićem, vidjelo da je igračina. Međutim, tko bi vjerovao da će doći do takvih razina? Courtois je sa 16 godina došao trenirati s nama, seniorima. Bio je visok i tanak, a sa mnom je igrao Brazilac koji je zbilja imao bombu od udarca.
Imali smo šuterski trening na kojem je Courtoisu napukla ruka te je dobio gips. Smijali smo se kako je tanak, dok je trener golmana govorio da će biti svjetska klasa. Na kraju je i bolji od toga.
U grčki Iraklis iz Soluna otišli ste 2009. i ondje proveli jednu sezonu. Pisalo se kako ste imali poziv Zdravka Mamića za povratak u Dinamo.
Da, nisam htio doći u Dinamo jer sam vidio da ne bih bio na razini na kojoj sam bio kada sam otišao. Čak smo se i našli kod Zdravka kod kuće, šalio se da ćemo se vidjeti prvi dan priprema. U Dinamu nije lako igrati, iako mnogi tako ne misle. Pogledajte koliko ih potpiše pa ode na posudbe. U klubu je iznimna koncentracija odličnih igrača.
Svi su gledali kako ću se vratiti nakon ozljede, dok je meni odgovaralo potpisati dulji ugovor. Međutim, to možete kada imate 21 godinu, ne 30. Normalno je bilo očekivati da ću igrati kao ranije, no to nije bilo tako.
A ti Grci su nevjerojatni. Šest mjeseci prije isteka ugovora u Genku došli su u Belgiju po mene, govorili kako se sklapa strašna ekipa. Pratio sam situaciju i zaista su doveli dobre igrače. Na kraju - grčka posla. Počeo je kaos s plaćanjem. Ma, milijun problema, i to ne samo u Iraklisu već svi grčki klubovi tako funkcioniraju. U Grčkoj je uvijek kriza. Život je top, Solun prekrasan, a ostalo...
Kako Vam je bilo u kineskom CQ Lifanu, u koji ste otišli 2010. godine i ondje proveli godinu dana?
Rekao sam da u Kinu neću nikada ići, ali se na kraju dogodilo i bilo je odlično. Financijski i životno je sve bilo dobro, osim što je grad malo prevruć. Nerijetko sam od dečkiju, koji su igrali u Kini, čuo kako su im kampovi bili jako udaljeni od grada.
Imao sam sreće jer je kamp bio u centru grada, a igrao sam s Hrvatima Darijom Dapcem i Želimirom Terkešom. Kultura je drugačija, a trener je bio Kinez koji nas je pustio da idemo u europske restorane. Nismo baš jeli kinesku hranu.
U Rijeci ste 2012. proveli samo četiri mjeseca. Zašto?
Kada su me zvali, bio sam u Münchenu kod kuma Danijela Pranjića. Pio sam pivo i jeo čips, odlučio sam ne igrati do ljeta. Nisam htio doći jer nisam bio spreman. No oni su bili u rezultatskom problemu. Došao sam nespreman i na prvom mi je nastupu pukla loža, pa sam odigrao svega dvije-tri utakmice.
U tim se godinama ne treba vraćati, nema smisla. Klub se potrudi kako bi te doveo, sve pripremi i onda se dogodi tako nešto. Baš glupo. Inače je Rijeka super, zbog posla sam danas svako malo ondje, u odličnom smo odnosu.
Kraj karijere, od 2013. do 2015., proveli ste u Bruneju i Indoneziji, igrajući za Brunei DPMM FC i Persiju iz Jakarte.
Ma to je najbolje za kraj. Razina nogometa i život su odlični, jedino je vruće. Međutim, u drugoj utakmici za Brunei skočio sam kako bih loptu udario glavom, a frajer je zakasnio i pogodio me glavom ispod sljepoočnice.
Sve je popucalo, pet dana bio sam u mračnoj sobi. Nastavio sam igrati, naši su me pametni ljudi ostavili na terenu, a mogla mi se šaka staviti u glavu koliko je sve popucalo. Kad me pustio adrenalin, samo sam se srušio. Da nije bilo Dine Drpića, vjerojatno bih bio gotov, tko zna što bi se dogodilo. Drpa je jedini bio pribran, vikao je, psovao i tražio neka me izvade iz igre i odvedu u bolnicu.
Kada sam se srušio, našao je doktora, ušpricali su mi kisik i tako sam ležao. Slabo se sjećam, iako mi je Drpa ispričao što se dogodilo. Odradio sam pretrage, odmorio se, pa mi je dosadila pauza te sam otišao još malo igrati u Persiju.
Za reprezentaciju Hrvatske upisali ste 14 nastupa i zabili jedan gol protiv Hong Konga u prijateljskoj utakmici. Jeste li zadovoljni reprezentativnim nastupima?
Zadovoljan sam, no bilo je mjesta za više. Pazite, s 19 sam godina u Hajduku dobio poziv za reprezentaciju u kojoj su bili Davor Šuker, Robert Prosinečki i ostali. Osvojio sam i naslov pa se dogodio Marseille.
Da je priča bila normalna, vjerojatno bih bio u reprezentaciji. Zadovoljan sam na kraju svega. Ispravio sam karijeru nakon što sam bio ne na dnu, već još niže. Ponavljam, Dinamo mi je pružio ruku i sve sam ispravio.
Reprezentativni vrhunac je nastup na Svjetskom prvenstvu 2006. godine pod izbornikom Zlatkom Cicom Kranjčarom. Dobili ste nekoliko minuta u drugoj utakmici protiv Japana, a Hrvatska je ispala u skupini u kojoj su bili i Brazil te Australija.
Atmosfera je bila super, no nije se očekivao takav rezultat. Morali smo proći, ali eto. I pohvalio bih Cicu, imao je nogomet u malom prstu. Bio je opušten, nikada nije stvarao pritisak. Reprezentativci imaju more utakmica. Ne kažem da u reprezentaciji ne treba raditi, ali treba biti opuštena atmosfera.
Jer, kada dođe utakmica, svi će biti ozbiljni, to su profesionalci. Naravno da mi je žao što sam dobio samo pet minuta protiv Japana, ne znaš gdje si u tim trenucima. Svatko bi htio igrati više, no zadovoljan sam, ipak imam nastup na Svjetskom prvenstvu.
Eduardo Vam je u Dinamu bio suigrač, dok ste se u reprezentaciji borili za mjesto. Raspravljalo se tko bi trebao ići na Svjetsko prvenstvo i u konačnici ste vi pozvani.
Čije se god ime spomene u našoj javnosti, ljudi će biti podijeljeni. Smatram da sam morao biti na popisu, ne trebao. Bio sam prvi strijelac Dinama i lige, ne znam zašto ne bih bio na popisu. K tome, pokrivao sam poziciju desnog krila i desnog beka.
Danas ste nogometni menadžer.
Posao zasad ide jako dobro, zadovoljan sam. Svojim igračima mogu prenijeti puno toga što treba i ne treba raditi u karijeri. Ako nešto nije valjalo u svlačionici, bio sam prvi koji će to reći. A takve stvari treba izbjegavati.
U mladosti sam bio brz na jeziku, danas bih to promijenio. Možda nisam imao vrhunsku karijeru, ali imao sam jednu od luđih. Nema svatko istu karijeru ni potencijal. Ne smije se odustati, karijere su poput romana, svi imaju drugačije priče.
Mladi igrači ne moraju žuriti, neka idu stepenicu po stepenicu. Menadžer mora stvoriti povjerenje s igračem, on mora osjetiti da svaki potez ima cilj. Recimo, na posudbe se ne ide jer klub ne želi igrača, već zato što nije vrijeme.
Treba otići, raditi i vratiti se. Što znači biti u Dinamu i igrati pet posto minuta? Mladima je najbitnije igrati, kao recimo Dionu Dreni Belji. Da je ostao u Osijeku, možda se ništa ne bi dogodilo. A u Istri je odradio fantastičnu sezonu. Igrač to mora shvatiti. Naša je liga zbilja odlična, a sada će biti i drugi rang. Mladi će dolaziti do izražaja.
Vratimo se za kraj na Cibaliju. Pričali smo s vinkovačkim Ultrasima, koji Vam zamjeraju što ste, igrajući za Hajduk i Dinamo, svoje golove slavili ispred navijača na Istoku. Što kažete na takve prozivke i u kakvim ste odnosima s Ultrasima?
Volio bih biti na TV-u kako bi me vidjeli i reći im što mislim. Ne znam kako bih nazvao takvu skupinu. Točno se sjećam da sam, kada sam zabio gol Cibaliji, skinuo majicu koju sam nosio u Cibaliji radi Vinkovaca.
Ta skupina to u vlastitom gradu želi okrenuti, njima uvijek nešto ne paše i onda takva priča krene. Takve sam osobe odavno obrisao. Svi znaju da sam golove slavio u ime Vinkovaca. Ostali, koji to ne žele znati, nisu bitni. Naravno da i danas pratim Cibaliju, moram pratiti, neovisno o poslu. Kada mogu, odem u Vinkovce, prilagođavamo se po djeci i njihovim obavezama u školi.
Pričalo se da ste s Danijelom Pranjićem pokušali kupiti Cibaliju za milijun kuna, no niste prikupili novac. Ima li u tome istine?
To je glupost, ali to je moj grad, to su Vinkovci, tu nema pomoći. Ne zanima me tako nešto, imam svoj posao. Došao sam onamo povezati ljude, ali ne želim biti trener ni predsjednik kluba, kosilo bi se s mojim trenutnim poslom.
Jeste li poslovali s Cibalijom? Ultrasi također kažu kako ste uzimali klince i iskoristili slabost kluba, koji potom od svega toga nije imao ništa.
Ljudi stvarno lupetaju. Za mladog igrača, kada odlazi iz kluba, plaća se odšteta za razvoj. Ne možete odvesti igrača samo tako, klub diktira i nitko ga ne može oštetiti. Osoba koja to priča nema pojma. Može li netko otići u Hajduk ili Dinamo i odvesti klinca? Ne može. Klub kaže koliko on košta i pita hoće li netko platiti. Kako će ga netko samo tako odvesti u drugi klub?
Klub diktira koliko će zaraditi - kako Cibalia tako i bilo koji drugi na svijetu. Nitko igrača koji ima stipendijski ugovor ne može odvesti. Bolje je ne slušati takve gluposti. Ne pogađaju me više takve izjave, tko bi to slušao?