NA današnji dan, prije 19 godina, na Maksimiru je odigrana vjerojatno najtužnija i najšokantnija utakmica u povijesti hrvatskog nogometa. Hrvatska i SR Jugoslavija igrale su utakmicu zadnjeg kola kvalifikacija za Euro u Belgiji i Nizozemskoj. Prostora za kalkulacije nije bilo. Hrvatskoj je za plasman na Euro igrala samo pobjeda. Svaki drugi rezultat ostavljao ju je kući.
Bila su to neka sasvim druga vremena. Tada, prije sad već 19 godina, još uvijek mamurna od ''francuskih šampanjaca'' s kojima je proslavljala svjetsku broncu godinu dana ranije, hrvatska nogometna javnost bila je bezuvjetno zaljubljena u reprezentaciju. ''Dani ponosa i slave'' proživljavali su se još dugo nakon trijumfa nad Nizozemskom na Parku prinčeva, a svaki nastup Vatrenih na domaćoj sceni doživljavao se kao praznik nogometa.
Za ulaznicu smo na zimi čekali cijelu noć kampirajući ispred Maksimira
Potpisnik ovih redaka, zajedno s tisućama drugih, cijelu je noć i cijelo jutro prije nego što su se otvorile maksimirske blagajne kampirao pred vratima zagrebačkog stadiona. Ulaznica za meč svih mečeva, za majku svih bitaka i ključni dvoboj s arhetipskim neprijateljem jednostavno se morala imati i u tom trenutku i u to vrijeme bilo je sasvim normalno i prirodno provesti na minus temperaturi 14 sati, kako bi se makar na taj simboličan način dala podrška voljenoj reprezentaciji koja nas je toliko puta napravila ponosnima. Iz današnje perspektive, s vremenskim odmakom od nešto manje od dva desetljeća, ti luckasti i pomalo mazohistički pokušaji simbioze s nogometnim timom čine se smiješnima.
Najtužnija noć u povijesti hrvatskog nogometa, možda i tužnija od one na Prateru 2008.
Jutro nakon bilo je neprobavljivije od tužne večeri. Prospavana je noć, istina, malo umirila emocije, međutim kad je nastupilo vrijeme razuma i racionalnog gledanja na aktualni trenutak, tek je onda gorčina dosegla vrhunac. Gubitnički 2:2 remi protiv Jugoslavije bio je bolan poput najtežeg poraza. Jugoslavija je došla u Zagreb po bod, dok je Hrvatsku na Euro vodila samo pobjeda. Dakle, nakon 90 minuta igre na Maksimiru jedna snažna reprezentacija morala je ostati kući, a u to vrijeme nije nam bila nikakva utjeha što smo te večeri svjedočili jednoj od najuzbudljivijih utakmica u povijesti hrvatskog nogometa. Svašta se naguralo u tih 90 minuta. Paklena, ali i sjajna atmosfera, rezultatski preokreti, bizarni golovi i još bizarnija isključenja. Zaista, scenarij za bajku, no nažalost, naša će djeca ostati lišena prepričavanja te priče, dok će ista ostati važan dio usmene predaje istočnih nam susjeda.
Remi u Skoplju kao ključ kraha
Premda je bilo vremena za ispraviti pogrešku, igrači Ćire Blaževića cijeli su taj ciklus odigrali bez kemije pomoću koje su iskovali svjetsku broncu samo nekoliko mjeseci ranije. Neuvjerljive igre i remi u Skoplju bili su ključ hrvatskog neuspjeha.
No u Zagrebu, u posljednjem kolu, sve se moglo ispraviti, samo je trebalo pobijediti Jugoslaviju.
Hrvatska je puno bolje otvorila susret. Nakon desetak minuta počela je stezati obruč oko jugoslavenskog šesnaesterca. Te večeri sjajni Bokšić petom je proigrao Asanovića, a njegov centaršut najbolje je pratio Šuker koji je glavom odlično tukao, a Kralj je loptu odbio. Šuker je odmah dignuo ruke, tražeći pogodak, a televizijska snimka potvrdila je ono što je najbolji strijelac Mundijala u Francuskoj znao – lopta je prešla gol-liniju, no što to vrijedi kad tu situaciju nije vidio onaj koji je jedino trebao vidjeti – sudac Jose Maria Garcia Aranda.
Bokšić za erupciju slavlja
Ipak, ono što se nije dogodilo tada, desilo se nekoliko minuta kasnije. Šuker je fantastično primio jednu loptu i još bolje je izbacio Bokšića, koji bježi obrani i rutinski probija Kralja.
Cijeli Maksimir je eruptirao, slavila je cijela Hrvatska i vjerojatno ni najveći defetisti nisu mogli predvidjeti da će Jugoslavija u samo desetak minuta preokrenuti rezultat.
Dva Mihajlovićeva ubačaja, dva bizarna gola i šok u Hrvatskoj
Na scenu je tada stupio Mihajlović, a njegovi su slobodni udarci, potpuno iskosa s desne strane, prouzročili tragikomične pogotke u Ladićevoj mreži. Najprije u 26. minuti za ubačenom loptom trčali su u hrvačkom zagrljaju Mijatović i Kovač, a lopta se od leđa hrvatskog stopera odbila i dobila savršeni lob te je prevarila Ladića.
Pet minuta poslije, ista pozicija za Mihajlovića, isti ubačaj, ali ovaj se put Stanković zatekao sam pred Ladićem, okrenut leđima. Ladić je loptu imao u rukama, no ista se izmigoljila i pokvareno ušla u mrežu.
Bata Mirković i Jarnijeva jaja
Hrvatska je igrala bolje, ali Jugoslavija je vodila, i za plasman na Euro Hrvatskoj su trebala dva gola. Tračak nade dogodio se pet minuta prije odlaska na odmor. Nakon jednog duela Zorana Mirkovića i Roberta Jarnija, jugoslavenski reprezentativac dobio je jedan od najglupljih crvenih kartona ikad. Desni se branič gostiju htio valjda uvjeriti da je Jarni muško i uhvatio ga je za međunožje, točno pred sucem Arandom.
''Tih 45 minuta su u stvari božja kazna za mene. Bio sam na ivici živčanog sloma. Nisam si mogao objasniti kako sam mogao dozvoliti da me isprovociraju. Prije meča smo se dogovorili da ne dobivamo kartone zbog gluposti. Još kad smo odmah primili gol, sve je trajalo kao 45 godina. Činilo mi se da nemam krvi u sebi, da me je neko ubo u prst ni kap ne bi istekla. Možda sad glupo zvuči, ali i najluđe stvari su mi padale na pamet'', rekao je Mirković srpskim novinarima nakon utakmice, a onda je dodao:
Bata Mirković: 'Utakmica na Marakani bila je prijateljska, a na Maksimiru su Hrvati igrali s noževima u zubima
"Iznerviralo me je što utakmica u Zagrebu od samog starta nije ni najmanje podsjećala na prethodnu, koju smo odigrali u Beogradu. Neki njihovi igrači su izašli na teren ''s noževima u zubima''. Značajan je bio i meč na Marakani, a tamo je sve ličilo na prijateljski susret. Nije lako biti hladan kad neko uđe u borbu na život i smrt''.
Glupost Mirkovića dala je novi vjetar u leđa Vatrenima i samo dvije minute u nastavku trebale su do izjednačenja, taman za pravi početak. Šuker je dodao za Bokšića ulijevo, ovaj je idealno centrirao, a Stanić se pored skamenjenog Kralja naklonio i zakucao loptu za 2:2.
Ostalo je cijelo poluvrijeme za treći i pobjedonosni gol vrijedan Eura, no tada su se neočekivano probudili gosti. Ladić je u 52. obranio Mijatoviću, u 53. Milošević iz okreta nije iskoristio zbunjenost Jurića i društva, a u 64. je Mijatović slomio Tudora, zaobišao Ladića i Jurića, pa sav trud upropastio promašivši prazna vrata.
Hrvatska je polako gubila snagu, a znak da neće vidjeti Euro bila je neobjašnjiva odluka Ćire Blaževića da umjesto najboljeg igrača na travnjaku, Alena Bokšića, u igru uvede Josipa Šimića. Nestalo je koncepcije igre, preskakalo se i žurilo. Tu i tamo bi se stvorila nekakva poluprilika, a uzdisalo se za loptama Šukera i Rapaića koje su prohujale pored vratnica.
Remi koji poraz znači bio je početak kraja brončane reprezentacije, ali i početak kraja jednog kulta
Do kraja, jedinu pravu šansu za pobjedu upropastio je baš Šimić mlađi. Sam ispred Kralja mogao je smiriti loptu i pucati, a uradio je to iz prve, traljavo. I bio je to kraj. Sretan završetak s Irskom se nije dogodio, Jugoslavija je izdržala i posljednje nalete, napustila Maksimir neporažena.
Hrvatska se nije uspjela plasirati na Europsko prvenstvo, bio je to početak kraja brončane generacije, a hrvatski je nogomet polako, ali sigurno tijekom godina koje dolaze postao talac jedne grupacije koja je uspjela u nemogućem. Uspjeli su nam u dobroj mjeri odnaroditi reprezentaciju, istu onu zbog koje smo se one hladne noći na Maksimiru smrzavali s osmijehom na licu i ponosom u srcu. Patetično? Naravno, ali i istinito.
Danas se za srpski Telegraf te utakmice prisjetio i Zoran Bata Mirković. Naravno, neizbježno je pitanje bilo ono o Jarnijevoj muškosti koju je tako čvrsto zgrabio.
''Vjerujte mi, taj slučaj s Jarnijem sam potisnuo i vjerojatno bih ga odavno zaboravio da me vi iz medija svake godine ne podsjećate što se desilo.''
''Zbog tog čina vas Srbi gledaju kao heroja nacije'', glasio je komentar novinara Telegrafa.
''Ma, kakav heroj. Heroji su oni momci, koji su tada cijelo poluvrijeme izdržali s igračem manje.''