POČETAK godine tradicionalno je rezerviran za rukometnu groznicu. Ljudi koji ne znaju nabrojati tri domaća kluba reprezentaciju prate podjednako strastveno i pomahnitalo kao onu nogometnu kada se bori na europskim i svjetskim smotrama. U takvom svenacionalnom ludilu je bez veće ili barem dovoljne pozornosti prošao još jedan veliki uspjeh.
Hrvatska futsal reprezentacija je 40, a možda i malo više minuta, udaljena od prve medalje u svojoj povijesti. Nju može osigurati već u srijedu ako u polufinalu pobijedi Španjolsku, a do nje bi došla i pobjedom u utakmici za treće mjesto koja je na rasporedu u subotu. Prolazak protiv Španjolske bio bi čudo, ali naš futsal je već uspio i kad je bio puno veći autsajder.
Hrvatska ima bogatu kulturu futsala i malog nogometa. Svako selo i kvart imaju svoj turnir, a titula najboljeg u istom predstavlja veliki društveni kapital koji se generacijama prepričava i pažljivo čuva kao lokalni mit.
To je sport još većeg potencijala. Ne postoji nijedan drugi sport koji je toliko Hrvata igralo. Nisu svi šutnuli loptu s krila u rukometu ili opalili haubicu u bazenu, ali skoro svi su u životu udarali nogometnu loptu, makar protiv drugog razreda.
Zbog toga nam je bliži nego drugi sportovi i barem njegovu tehničku komponentu možemo razumjeti. Da deset prosječnih sportskih fanova pogleda futsal utakmicu, vrlo brzo bi se složili oko toga tko je najbolji igrač. Međutim, dug je put od hakla na kvartu do UEFA-inog natjecanja kojeg prate milijuni ljudi. Nitko to ne zna bolje nego ljudi u domaćem futsalu.
Futsal kao profesionalni sport je jako dugo bio u povojima. Klubovi nisu funkcionirali kao klubovi, nego kao ekipe koje bi pokupovale nekoliko najboljih igrača i njima osvajale prvenstva. Nije se pridavala prevelika pažnja ni omladinskim pogonima ni promociji ni uzdizanju kulture sporta.
Institucionalne podrške dugo vremena nije bilo ili je bila zanemariva. Ulaganja u hrvatski sport nisu velika, a dobar dio svoje povijesti Hrvatski nogometni savez se kao matična institucija prema futsalu više odnosio kao maćeha, a ne majka.
Sport su na životu držali fanatici, lokalni zaljubljenici u futsal i bivši igrači koji su gurali stvari uzbrdo koliko su mogli, bez da su od toga imali financijsku korist. U malo više od deset godina, Hrvatska je od svoje "turnirske" lige napravila petu najbolju ligu u Europi, što je po koeficijentu bila do ove sezone kada je skliznula za jedno mjesto.
Futsal je u Hrvatskoj sport uglavnom malih sredina. Klubovi, mahom u Dalmaciji, izgradili su snažne veze s lokalnom zajednicom i imaju bazu istinskih fanova. Važnu ulogu imao je i Futsal Dinamo. Eksplozivan navijački pogon po prvi put je znao dovesti futsal na naslovnice. O svim tim fenomenima pričali smo s viđenijim ljudima iz naših dvorana.
Javili smo se Borislavu Vukoviću Boći, makarskoj legendi koja je nedavno nakon 47 godina napustila svoju funkciju u Novom vremenu, aktualnom prvaku Hrvatske. Najpoznatiji brk hrvatskog futsala objasnio nam je kako je liga napredovala.
"Ova reprezentacija je proizvod klubova, naše lige. Do sezone 2015./16. znali smo govoriti da igramo "Ligu dva", jer su Nacional i Split potpuno dominirali i nitko im nije mogao ništa. Mi smo osvojili svoj prvi naslov prvaka u sezoni 17./18. i pojavljujemo se kao klub koji prednjači organizacijski, vjerojatno i financijski.
Događa se da Nacional praktički nestaje, ali dolazi recimo Olmissum iz Omiša. Raste Dinamo koji je zadnje četiri godine iskočio iznad svih, pojavio se još niz klubova koji igraju ozbiljnu ulogu. Sada imamo "Ligu sedam ili osam". A možda i Ligu deset, svi su konkurentni.
Važna promjena je bila kad je savez smanjio ligu s 12 na deset klubova jer smo imali situaciju da se klubovi često gase, sada je to puno bolje. Mislim da sad i HNS to sve skupa jako dobro prati i pomaže."
Osvrnuo se i na to koliko je sve teže bilo prije iz organizacijske perspektive.
"Ja ću se vratiti na 2015. godinu kada smo organizirali završnicu kupa za osam ekipa. Mi smo tad morali platiti 15 tisuća kuna samo da bismo dobili prava za prijenos utakmica. Bio je tad neki problem između saveza i TV-a, dvije godine prije toga uopće nije bilo prijenosa.
Danas smo došli do toga da kup ima čak i neki nagradni fond i da dobivamo novac od TV prava. Iznos od 13 tisuća eura nije prevelik, ali imamo sad i rukovodstvo prvoligaša. Tamo se borimo da nam sport bude gledaniji, da više zaradimo, da nam se pokriju troškovi službenih osoba (sudaca, delegata, itd.).
Nadam se da bi već ovaj rezultat mogao biti okidač za još bolji futsal. Mi smo uvjerljivo najgledaniji dvoranski sport, a poslije SHNL-a i nogometnog kupa, najbolji smo i najpraćeniji proizvod HNS-a."
Za komentar reprezentacije danas i kakva je ona bila nekad pitali smo Alena Jukića. Današnji trener Rijeke, apsolutnog hita prvenstva, bio je golman hrvatske reprezentacije. Između ostalog i na Svjetskom prvenstvu u Gvatemali 2000. godine, zadnjeg na koji se Hrvatska plasirala do onog odigranog prije dvije godine u Uzbekistanu.
"Mi smo kao reprezentacija bili drugačije konstruirani. Nije se radilo planski na način da znamo koliko nam treba igrača na kojoj poziciji i koji profili. Jednostavno, uzeli smo najbolje pojedince iz klubova i stavili ih na teren.
Sve je bilo drugačije, puno je vremena prošlo. Ja sam tad s 25 godina bio najmlađi u našoj ekipi na Svjetskom prvenstvu, nije bilo ni mladih kategorija u klubovima. Nismo bili profesionalci, ljudi su uzimali godišnji odmor da bi igrali za reprezentaciju.
Savez je tad pomagao koliko je mogao, ali nije bilo ni školovanih trenera, izbornik je bio zaposlenik saveza koji je nešto znao o malom nogometu. Dobivali smo i neke male dnevnice, ali nam to nije bilo bitno. Igrali smo s guštom. Učili smo gledajući druge."
A kako ste igrali?
"Znate kak je to izgledalo? Mi dribljamo sve Španjolce, a nitko od Španjolaca ne driblja nas. I nekako oni stalno pucaju po golu, a mi ne možemo centar proći. Kak? Tko je trčao bez lopte kod nas, bio bi izbačen iz reprezentacije. To smo podcjenjivali. Nismo znali kako takve igrače učiniti korisnima.
Svaki naš igrač mogao je proći svakog Španjolca, ali problem je kaj iza njega dolazi drugi Španjolac. Igrali su timsku obranu, nama je to bilo nešto novo. Mi smo bili naviknuti čuvati svaki svog i to je to. Sad je potpuno drugačije, dečki koji danas igraju za Hrvatsku sve to znaju. Španjolci su sjajni, ali sve teže im je dominirati kao nekad."
A kakve su uopće šanse Hrvatske? Pitali smo Matiju Đulvata, današnjeg trenera, a nekadašnjeg predsjednika i igrača Futsal Dinama.
"Sjetite se samo tekme protiv Gruzije u skupini. Mi smo imali 60 udaraca, oni deset, a utakmica je završila 2:2. Portugal i Španjolska su, tako izgleda, lagano riješili svoje utakmice u četvrtfinalu, ali suparnici su imali tri ili četiri situacije gdje su išli 1 na 1 s golmanom.
Mislim da imamo veliku priliku. Oni su favoriti, ali to više nije tolika razlika. Naši igrači imaju brzinu i znanje, mogu pratiti taj ritam. Španjolci imaju kvalitetu, ali treba znati da puno njihovih igrača nema iskustvo. Njima će ovo, kao i našima, biti prvo ovakvo iskustvo. Moramo srušiti taj mit da su nepobjedivi."
Kako se može pobijediti Španjolce?
"Odlučivat će reakcija u kriznim situacijama, a one će sigurno doći i njima i nama. Trebat će nam da Ante Piplica ima dobar dan, da budemo prvi na odbijancima. Oni će početi pucati ako se nama otvori. Ali ključno je da uđemo s mišlju da želimo pobijediti, a ne da čekamo i vidimo što će se dogoditi.
Vjerujem da i naši navijači na tribini mogu napraviti razliku. To te gura naprijed, suparniku stvara nervozu. Kad te udari, a ljudi skoče, onda ni sucu nije lagano donijeti odluku protiv tebe, tog igrača je strah da će opet pogriješiti. Ali mi moramo biti ti koji će povesti tribine, zakuhati i ući s vjerom u utakmicu. Nemaš puno ovakvih šansi u životu, moraš tako razmišljati."
Reprezentacija Španjolske ima dva svjetska i sedam europskih zlata i ukupno 17 medalja s najvećih turnira. Hrvatskoj je zasad najveći uspjeh četvrto mjesto na Euru koji je sama organizirala 2012. godine.
Gledajući tradiciju, rostere, prognoze kladionica i svaku moguću metriku, Španjolska je veliki favorit. Hrvatskoj za pobjedu treba čudo. Ali to čudo bi bilo manje od čuda koje su napravili fanatici koji su podignuli ovaj sport u Hrvatskoj.
Ante Piplica, Nikola Čizmić, Antonio Sekulić, Luka Perić, Kristian Čekol, Josip Jurlina, Duje Kustura, Jakov Hrstić, Vitor Lima, Marko Kuraja, Nikola Gudasić, David Mataja, Niko Vukmir i kapetan Franco Jelovčić, danas najstariji, a prije 14 godina najmlađi igrač u postavi Hrvatske koje je igrala europsko polufinale.
To je popis igrača koji će na čelu s izbornikom Marinkom Mavrovićem u srijedu od 17 sati ići po čudo. Čudo koje Hrvatska, a još više oni koji su ju doveli do ovdje, sanjaju i zaslužuju.