PRIJE skoro devet godina odigrala se utakmica na Rujevici u kojoj je krilni igrač bjeloruskog Šahtara iz Soligorska postao jedan od najvažnijih igrača u povijesti hrvatskog nogometa. 23-godišnji Pyry Soiri zabio je tad u sudačkoj nadoknadi za remi svoje Finske protiv Hrvatske, rezultat koji je maksimalno ugrozio plasman Hrvatske na Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
Bio je to kraj mandata izbornika Ante Čačića, a činilo se i potencijala sjajne igračke generacije. Nijedna od prvih opcija nije htjela preuzeti ulogu izbornika, a tko ih je mogao kriviti? Bila je to ekipa koja je bez morala i pripreme trebala otići u Ukrajinu i pobijediti kako bi zadržala bilo kakve šanse. Bila je to reprezentacija čiji moral nisu razbili samo rezultati na terenu, već i dobro poznati odnosi u HNS-u koji su tad uzrokovali duboke podjele na svim razinama hrvatskog nogometa.
Jedini koji se usudio nešto pokušati bio je Zlatko Dalić, relativno nepoznat trener za širu hrvatsku javnost, a i dobar dio reprezentacije. "Nisam puno razmišljao, svjestan sam situacije, ali ne bojim se ničega. Vjerujem u ovu reprezentaciju i igrače", izjavio je Dalić uoči improvizirane pripreme za Ukrajinu na koju je otišao bez pomoćnika.
Srećom, Hrvatska je u Kijevu odnijela pobjedu na karakterističan način, mirno u dramatičnoj utakmici, i preko dodatnih kvalifikacija protiv Grčke izborila plasman u Rusiju. Ostalo je, kako kažu, povijest.
Rusija i skok očekivanja
Mnoge mlađe generacije, uključujući i autora teksta, nisu doživjele broncu iz 1998. te su svoje praćenje reprezentacije počeli temeljiti na nižim standardima. Naviknuli su se na velika natjecanja u kojima je prva utakmica sve, a treća utakmica skupine je finale, osim ako se eventualno ne poklope stvari da Hrvatska prođe u prvu utakmicu nokaut-faze i odmah izgubi.
Rusija je predstavljala sve drugačije. Na valu nove i drugačije energije s Dalićem na klupi, Hrvatska je dominantno osvojila skupinu ispred Argentine, a zatim i vezala tri preokreta na putu do finala i srebra na Svjetskom prvenstvu, najvećeg rezultata u povijesti hrvatskog nogometa.
Rusija je došla relativno rano, a za nastavak mandata je nabila velika očekivanja jer su svi očekivali ponavljanje istog ili, u najgorem slučaju, ostanak na razini koja bi se prije Rusije smatrala kao uspjeh.
Hrvatska je objektivno imala lošijih perioda nakon Rusije. Prva Liga nacija, nepotrebne drame u nekim kvalifikacijskim ciklusima i dva europska prvenstva nisu stvari koje se mogu isticati pozitivno same po sebi, ali su znakovite bile i za uspješne dane jer kult reprezentacije u njima nikad nije padao.
Nije bilo drame, a sve što se istrpjelo u kontinuitetu isplatilo se za nevjerojatne uspjehe u drugim rezultatima koje ne treba nabrajati. Bronca u Kataru i srebro u Rotterdamu, preko Danske, Francuske, Nizozemske, Brazila i sličnih, obilježile i potvrdile su sve ono pozitivno što se gradilo.
Nema potrebe nabrajati svaki rezultat jer se na uzorku od devet godina sve izjednačilo i došlo na razinu gdje se za svaku "sreću" može pronaći drugi "peh". Sve se svelo na razinu u kojoj je standard jasan, a on je pod Dalićem daleko najveći u povijesti reprezentacije.
Stvarnu sliku o Daliću su izobličile dvije krajnosti
Dalić u nijednom smislu ne treba biti sveta krava te je kroz cijeli mandat zaslužio opravdani niz kritika. Nažalost, opravdane kritike često su bile u sjeni komentara nepovezanih s nogometom koji su stvarali polarizirajući efekt u kojem su najglasniji ispadali oni koji ga bespogovorno brane i oni koji pronalaze probleme u svakom aspektu njegovog karaktera, od čega nijedan pristup nije ispravan.
Morao je Dalić bolje reagirati kod incidenata s igračima poput Marka Livaje u kojima je pogazio neke svoje vrijednosti, a nogometno je postojalo još više razloga za opravdanu kritiku, toliko da bi bio potreban zaseban tekst čistog nabrajanja.
Nije trebao ići na Euro 2024. s hrpom desetki i samo jednim zadnjim veznim, a tko zna kako bi ga povijest pamtila da je Vrsaljko ušao na 3:3 protiv Španjolske na Euru ili da je ozlijeđeni Subašić ostao na klupi u finalu SP-a.
Ipak, nogometno gledajući, Hrvatska je pod Dalićem stvorila izraženi taktički identitet, a najveći problemi su dolazili kad se unutar toga nije pronalazio pravi balans. Dalićeva Hrvatska uvijek je bila momčad koja spušta mnogo igrača nisko i ubija ritam utakmica kroz posjed, a u obrani je sposobna dovoljno zatvoriti svakoga da utakmicu kroz posjed odvede na svoju stranu.
Priče o tome kako je Hrvatska zaostala u usporedbi s brzim i modernim nogometom današnjice su utopija utemeljena na nerealnim stvarima i tipovima igrača kakve Hrvatska jednostavno nije imala. Sve ono po čemu je Hrvatska godinama postala poznata u svijetu bilo je najsmislenije u odnosu na tehničke kvalitetne, ali fizički inferiorne igrače koje je imala, što je daleko najvažnija stvar u limitiranom okruženju reprezentativnog nogometa.
#family je stvarna stvar
Puno važnije od svega nogometnog je postavljanje standarda. Ne isključivo u smislu nametanja rezultatskih očekivanja poput nokaut-faze, borbe za medalje ili slično, već u odnosu na stalne stvari koje se svaki dan mogu kontrolirati - što reprezentacija predstavlja i kakav je potreban odnos svih igrača prema toj odgovornosti u kojoj je svaki igrač najveći ambasador Hrvatske u svijetu.
Nije normalno kad Kovačić i Gvardiol izjave kako su oni jedini u Manchester Cityju koji jedva čekaju iz kluba, jednog od najboljih na svijetu, doći u reprezentaciju. To su podcijenjeno nenormalne stvari koje su bile nezamislive za atmosferu hrvatskog nogometa iz sredine 2010-ih.
Dalić je cijelu priču utemeljio na vrijednostima koje su stvarale zajedništvo s kojim se mogla poistovjetiti cijela reprezentacija, a i većina navijača, koliko god se to nekome sviđalo ili ne sviđalo.
Zajedništvo, poniznost i #obitelj su stvari koje su s vremenom postale predmet sprdnje u javnosti s obzirom na to koliko su ponavljane, ali svaki aspekt uspjeha i narativa oko reprezentacije dokazuje da ih je trebalo ponavljati i da ih treba i dalje ponavljati.
Svaki posao velikog trenera koji je potrajao došao je iz situacija gdje se okružio kvalitetnim ljudima s kojima je stvorio kulturu i identitet momčadi, na jedan ili drugi način. Dalić nikada neće biti najbolji trener na svijetu, ali sve što je donio hrvatskom nogometu ne smije se uzeti zdravo za gotovo i treba biti inspiracija idućem izborniku, ali i svakome tko vodi bilo kakav sportski kolektiv.
Tri medalje i razvijanje kulta reprezentacije su nemoguć uspjeh iznad očekivanja svih onih koji su 2017. u užasu gledali Finsku i Soirija kako najveću generaciju hrvatskog nogometa guraju na rub nogometne irelevantnosti.