JUČERAŠNJI poraz Dinama od Betisa na Maksimiru dodatno je poljuljao ionako slabo povjerenje navijača zagrebačkog kluba u trenutni stručni stožer na čelu s Marijom Kovačevićem. Iako ćete od renomiranih eksperata za populizam često čuti kako su komentari na društvenim mrežama ili ispod članaka na portalima „medijska kanalizacija kojoj se daje pažnja samo da se proda koji klik više“, upravo se na tim mjestima često može vrlo jasno prepoznati trenutačno emocionalno stanje nečije navijačke baze.
U ovom je trenutku emocionalno stanje Dinamove navijačke baze grozno. Usprkos tome što je Dinamo prvi u ligi s bodom više od Hajduka, momčad od početka sezone ima tek rijetke bljeskove igre kakva se od nje očekuje, a u Europi je zaredala tri teška poraza. To što je Dinamo poražen od Celte, Lillea i Betisa samo po sebi nije problematično, ali navijače brine činjenica da je Dinamo u sve tri utakmice izgledao potpuno nekonkurentno.
Takvo je stanje potpuno opravdano, a jedini koji to ne vide ili odbijaju vidjeti jesu Kovačević i njegov stožer. O njihovim bizarnim izjavama već smo pisali odmah nakon utakmice, ali situacija u Dinamu takva je da zahtijeva da se na nju potroši još virtualne tinte. Posebno zato što ova sezona Dinama neodoljivo podsjeća na prošlu sezonu Hajduka.
Gennaro Gattuso kao trener Hajduka u sezonu je krenuo u slično vrijeme kao i Kovačević. Dobio je cijele pripreme, sudjelovao je u transfernoj politici i u suradnji s nadređenima sastavljao momčad. Jedino što Gattuso nije imao, a Kovačević ima, jest luksuz da mu Europa počinje tek u drugoj polovici rujna pa da ima dodatno vrijeme za uigravanje momčadi prije onih glavnih utakmica.
Gattuso i Kovačević također su slično krenuli u svoje mandate. Vezali su nekoliko dobrih rezultata i uz manje potrese odradili polusezonu tako da su u domaćem prvenstvu ostvarili bodovni saldo koji je dovoljan da ih se zbog njega ne otpusti, a europske grijehe nadređeni su im oprostili jer im ni oni nisu pomogli izazivanjem velikih kadrovskih promjena uoči sezone.
U oba slučaja to nije trebalo biti tako. Za Gattusa je sada lako biti general poslije bitke i reći da je trebao dobiti otkaz već na polusezoni, a možda i ranije, ali situacija s Kovačevićem sada je potpuno ista. Trener Dinama dobio je pola godine rada s igračima, a momčad izgleda lošije nego što je izgledala kada je tek došao.
Osim toga, baš kao ni Gattuso u Hajduku s Pukštasom, Kovačević nije uspio pronaći način da od najvažnijeg prodajnog eksponata, Luke Stojkovića, dobije ono što se od njega očekuje. I Stojković nije jedini, bolje je i ne spominjati tretman kakav imaju Cardoso Varela, Leon Jakirović i Moreno Živković, a donedavno i Noa Mikić i Fran Topić.
Naravno, ne moraju oni svi igrati, ni ne mogu, ali trener i sportski direktor (u ovom slučaju „vrhovni vođa“) moraju imati plan kako će spriječiti da njihovi najtalentiraniji nogometaši uludo izgube godinu dana života. U tome nisu uspjeli. Izgubljeni su i igrači poput Roberta Mudražije i Marka Solde (ovih par utakmica ne znači baš ništa), a nije tako moralo biti.
Manjak rotacije najveća je zamjerka koju Kovačević dobiva kao trener i sigurno je opravdana, ali osim toga Dinamo izgleda sve lošije i na taktičkom planu. Svi problemi koji su postojali na početku sezone, a to su igra na postavljenu obranu, potpuno neorganiziran presing, izostanak bilo kakvih smislenih međulinijskih kretanja i ostalo, postoje i sada, uz dodatak da više ni obrana, za koju se činilo da je posložena, ne izgleda kao obrana ozbiljne ekipe.
Uz sve to treba dodati i Kovačevićevo ponašanje na terenu i izvan njega. Na terenu, ako ekipi ne ide, Kovačević izgleda onako kako trener Dinama nikada ne smije izgledati. Iz utakmice protiv Betisa mogla bi se sastaviti poveća galerija Kovačevićevih grimasa koje je kamera prijenosa ulovila dok se Dinamo raspadao.
Ni u jednom trenutku nije izgledao kao trener ozbiljne nogometne momčadi, a kamoli kao čovjek koji može probuditi ekipu koja gubi 3:0. Takav govor tijela poguban je i za manje momčadi, a posebno za Dinamo, klub koji bi trebao njegovati šampionski mentalitet i gaziti protivnike.
Na to treba dodati i bedaste egzibicije s konferencijama za medije i izbjegavanjem medija. To je nešto što samo klubovima u SHNL-u može pasti na pamet, ali pokazuje i da u Dinamu uopće nisu svjesni koliko velike unutarnje probleme imaju. Traže vanjske neprijatelje, kao u neka stara vremena, a proračun od 60 milijuna eura godišnje spaljuju na očajnu igru i borbu za titulu najmanje lošeg hrvatskog kluba.
Dinamo nije Rijeka, uz svo dužno poštovanje Rijeci, pa da osvajanje takvog naslova može smatrati uspjehom jer se ipak radi o velikom pothvatu u odnosu na proračun kojim raspolaže. Za Dinamo vrijede drugi standardi. U ovom se trenutku čini da na klupi nema čovjeka s kojim ih može doseći, ili barem da nema čovjeka s kojim ih može doseći dovoljno brzo da od toga ne bude više štete nego koristi.
Hajduk je dugo čekao i nadao se da će Gattuso ipak nekako „nakrumpirati“ naslov prvaka, a imali su Splićani i uteg otpremnine s kojom uvijek muku muče jer nikada nemaju osobito puno novca. Dinamo taj problem nema pa se Zvonimir Boban mora pozabaviti zakonom vjerojatnosti.
Što je vjerojatnije: da Kovačević nakon pola godine u kojima je unazadio, a ne unaprijedio ekipu, odjednom „klikne“ s momčadi na zimskim pripremama i pretvori Dinamo u stroj koji će se u drugom dijelu sezone prošetati SHNL‑om i osigurati prolazak u Europa ligi ili da to isto napravi neki novi trener koji će dobiti cijele zimske pripreme i mandat za doselekciju postojećeg kadra?