ROKO KARANUŠIĆ uvijek je u teniskim krugovima slovio za igrača koji je potratio golem talent koji je imao. Danas 40-godišnjem Zagrepčaninu tenis, kaže, nikad nije bio na prvom, a ni na drugom ili trećem mjestu. Doživljavao ga je kao sredstvo koje mu omogućava da se bavi svim onim što ga je u životu zanimalo puno više od loptice i reketa.
U juniorskim danima razbijao je Andyja Roddicka, u seniorskim je bio 88. igrač svijeta, a na Touru je bio poznat kao puno veći radnik u noćnim klubovima nego na teniskim terenima. Osvajao je turnire bez reketa, otkazivao je finala zbog tulumarenja, a u velikom intervjuu za Index govori o Federeru, Nadalu i Đokoviću, Čiliću i Ivaniševiću, Pink Floydu i Azri, tenisu nekad i danas te brojnim drugim temama kojih smo se dotaknuli u dvosatnom razgovoru.
Karijeru ste završili prije skoro 11 godina. Čime se danas bavite?
U tenisu sam, ali ništa preozbiljno. Ispao sam iz tog Tour "moda". Iskreno, nakon toliko godina mi se to sve zgadilo na jedno vrijeme. Nisam imao želju da sve to prolazim opet sad kao trener. Bio sam jedno vrijeme u Americi, a kad sam doma, uglavnom se odmaram. Kad sam prestao igrati, jedno dvije godine sam bio potpuno van tenisa, nije mi se dalo putovati i općenito.
Bio sam s nekim mladim igračima koji su igrali Futurese i Challengere, par mjeseci bih bio u Americi i tako. Sad sam tu, a za dalje ću vidjeti. Trenerska karijera svakako nije zanimljiva kao igračka, ali nikad ne bih mogao raditi s tenisačicama. Njima moraš biti i trener, i psiholog, tata, dečko, nutricionist...
Koliko teško je bilo prekinuti karijeru? Jeste li prolazili onu postigračku depresiju s kojom se dosta sportaša nosi?
Ni blizu. Ja nisam nikad toliko ozbiljno shvaćao tenis koliko god sam dugo igrao i bavio se njime. Tenis ni sport mi nikad su bili prva stvar u životu, imao sam puno drugih interesa i živio sam nekako paralelno. Nikad se nisam sto posto davao tenisu, više sam težio nekim drugim stvarima. Tenis nikad u meni nije budio neko ushićenje.
Nisam uopće toliko ni uživao u toj karijeri, putovanjima, turnirima, tako da mi je u biti pasalo kad sam završio. Mogao sam ja igrati još koju godinu jer sam fizički bio dobar, ali sve skupa mi se zgadilo i kraj karijere bio mi je veliko olakšanje. Nema kofera, nema aviona, putovanja, hotela, turnira… Možeš si organizirati kako hoćeš, družiš se s kim hoćeš i to mi je jako odgovaralo.
Bio sam jako sretan kad sam završio karijeru. Nimalo mi ne fali, a pamtim samo lijepe trenutke, ove ružne sam potisnuo iz memorije. Dvanaest mjeseci si na putu, tenis je usamljenički sport osim ako nisi top 10 igrač pa imaš ekipu od dvadeset ljudi.
Kakav je tenis danas u usporedbi s onim iz vašeg vremena?
Najveća razlika je da je danas u tenisu puno, puno više novca nego kad sam ja igrao. Neusporedivo je to. Sad kad si u top 100 i igraš samo Grand Slamove, možeš finu lovu zaraditi. Kad sam ja igrao, prvo kolo glavnog turnira bilo je oko deset tisuća dolara. Sad je to četiri-pet puta više. Prođeš prvo kolo Grand Slama i uzeo si skoro sto tisuća nečega, a to je već ozbiljan novac.
Ja se sjećam kad sam igrao drugo kolo Australian Opena protiv Nadala, dobio sam oko dvadeset tisuća dolara, i to australskih. Minus porez, minus troškovi, minus trener ako ga moraš platiti, a ja ga fala bogu najčešće nisam imao jer sam bio takav kakav sam bio, ostane ti par tisuća. Govorimo o drugom kolu Grand Slama, na kojem je lova najveća. Sad zamislite kako je bilo na manjim turnirima.
Istina je da su danas i troškovi veći, ali ne toliko koliko se povećala zarada. U moje vrijeme ako si bio u top 100 i imao nekog dobrog trenera, na kraju godine ti od zarade od turnira nije ostalo previše. Ostalo ti je, ali nije to sad neki ogroman novac.
U prijevodu, da si zaradio oko 150 tisuća dolara godišnje, kad si odbio sve troškove, pokrio si se i nešto si zaradio. Dečki koji su bili izvan 100 ili 200, a nisu imali nekoga tko ih gura, na Touru su bili skoro u minusu. Sad je na Futuresima i Challengerima pet puta veći nagradni fond, neki od njih imaju i hospitality, tako da je igračima puno lakše živjeti od tenisa.
Lakše je i mlađim igračima koji se na tim najnižim turnirima mogu pokriti od nastupa i nešto čak i zaraditi. Futuresi su nekad imali nagradni fond od deset tisuća dolara, ti si za poraz u prvom kolu dobio devedeset dolara. Odbij troškove, to je pedeset dolara, a moraš doputovati u, ne znam, Poljsku. Kad sam osvojio jedan Futures u Francuskoj s 18 ili 19 godina, nagradni fond bio je 15 tisuća dolara.
Bio je strašno jak turnir, ja sam ga osvojio i na kraju sam bio u minusu oko tisuću eura jer sam tjedan dana morao negdje spavati i jesti, španati rekete, platiti avionsku kartu i sve ostale troškove. Sljedeći tjedan turnir je na drugom kraju Europe, pa računajte. Sad naši igrači u krugu od 300 kilometara mogu igrati cijelu godinu koliko turnira ima, nekad i dva-tri zaredom na istoj lokaciji.
Kako pamtite početak karijere?
Ja sam bio dio jedne od najjačih generacija u novijoj povijesti. Roddick, Nalbandian, Coria, Južnji, Davidenko, Johansson… Strašni igrači. Iz mojeg godišta njih 25 ili 30 je bilo u top 100, a u prvih deset ih je jednom bilo čak osam. Bio sam među prvih deset juniora. Igrao sam četvrtfinale Australije, polufinale US Opena, dobivao sam Roddicka, bio sam u vrhu.
Sljedeće godište bilo je totalna rupa. Najbolji od njih bio je Gilles Muller, koji ipak nije bio kategorija ovih iz mojeg godišta. Nalbandian je bio ekstremno talentiran, toliko da nije morao trenirati. Nije bio toliko lud kao klinac, a kasnije je imao taj neki svoj đir. Žao mi je da je Coria malo nestao, on je strašan bio na zemlji, kao Rafa.
U karijeri ste dogurali do 88. mjesta, a brojni stručnjaci misle da ste mogli puno više. Jeste li potratili talent?
Ha, gledajte… Što bi bilo kad bi bilo? Sigurno nisam iz sebe izvukao maksimum, to nije upitno. S druge strane, ne znam koliko bih bio sretan da sam sve podredio tenisu. Ne znam koliko bih mogao to sve mentalno izdržati jer nisam taj tip. Ja sam potpuno drukčiji od profesionalnih tenisača, od kojih velika većina uživa u tome što radi. Ljudi koji su među dvadeset ili trideset na svijetu žive tenis 24 sata dnevno i sve su njemu podredili.
Da sam ja tako živio i uzmemo li moj talent u obzir, sigurno je da sam mogao biti bolji nego što sam bio, ali veliko je pitanje kakav bih bio psihički. S te strane je to teško analizirati. Da Prosinečki nije pušio i da je živio profesionalnije, možda bi bio bolji od Luke Modrića. A možda i ne bi jer ne bi bio sretan i jer ne bi mogao živjeti na takav način.
Možda bi bio isfrustriran. Ja sam tip koji voli život i kojeg je više zanimalo sto drugih stvari tako da bih na terenu možda bio nervozniji i lošiji nego što sam bio, ne znam. Bio bih sigurno psihički nezadovoljan i ne znam kako bih onda mogao biti bolji na terenu. Moj život je preopširan da bih se fokusirao na samo jednu stvar, to je jednostavno jače od mene.
Je li bilo još takvih na Touru kao vi kojima tenis nije bio najbitniji?
Bilo je, naravno. Možda ne među ovima u samom vrhu jer tamo ne možeš biti ako tako ne živiš. Ali oko mojeg renkinga nas je znalo biti takvih. Jedan je Daniel Elsner, on je Ljubičićeva generacija. S njim sam i danas dobar, čujemo se. On je u juniorima osvojio tri ili četiri Grand Slama, bio je golem potencijal, ali je imao puno drugih interesa.
Kad je bio top 100 igrač, otišao je u Amazonu na šest mjeseci s frendovima. Svirao je gitaru, pušio travu i zajebavao se, tenis mu nije bio ni na kraj pameti. On je unatoč tome mogao biti dobro rangiran jer bio jako talentiran pa je kompenzirao. Netko manje talentiran je sve nadomještao ogromnim radom. Recimo, Ivan Ljubičić možda nije spadao u ekstremno talentirane igrače, ali je bio strašan radnik.
Imao je nevjerojatnu mentalnu snagu i velika odricanja dovela su ga do trećeg mjesta na svijetu, koje je apsolutno zaslužio. Da se gleda samo talent, ne bi ATP ljestvica izgledala kako izgleda, to je sasvim sigurno. Nema ništa bez rada, talent je samo dobra podloga. Osobito u današnjem sportu kad se trenira po pet-šest sati dnevno i kad ti sam talent ništa ne garantira.
Što vas je zanimalo više od tenisa?
Jako puno sam čitao, filozofiju dosta. Bio sam lud za muzikom, Doorsi, Pink Floyd, Azra, i time sam se bavio. Generalno sam bio slobodnog duha, nisam bio neki disciplinirani tip. Živio sam u momentu, a takav sam u biti bio i na terenu. Nije tu bilo plana nekog ili cilja, nego sve kako dođe. Stihijski. Takvi su bili i rezultati. Nije bilo konstante i kontinuiteta, nego kakav mi dan bude.
Kojih uspomena se prvih sjetite kad se prisjetite karijere?
Puno ih je, ali više izvan terena nego s terena. Šalim se. Evo, sjećam se kad sam kao junior igrao protiv Roddicka četvrtfinale ili polufinale strašnog jakog turnira u Meksiku. Gubio sam 5:2 i 40:0 u trećem setu i pala je kiša. Stari je bio sa mnom i mi smo otišli u hotel i rezervirali karte za sutra da idemo doma jer je nastavak meča bio ujutro.
Došao sam na teren i dobio sam 21 poen zaredom, to uvijek pamtim. Na jednom od tih Futuresa koje sam osvojio sam došao bez reketa. Ili sam došao bez reketa ili sam ih razbio na početku turnira, ne sjećam se sad. Uglavnom, nisam imao s čim igrati protiv Sergija Stahovskog i onda sam negdje našao neki TTK reket, očajan, i s njim sam morao igrati finale i osvojio sam turnir.
Na prvom Futuresu koji sam osvojio u Češkoj do finala sam isto ostao bez reketa i imao sam još samo jedan. Na 3:3 u prvom setu pukle su mi žice i nisam imao s čim igrati. Pitao sam suca ima li on možda neki reket i on mi je posudio svoj reket koji veze s mozgom nije imao.
Dobijem ja prvi set 6:3, a taj Čeh s kojim sam igrao urla: "Kako je moguće da bolje igra s ovim reketom nego sa svojim!?" Dobio sam i drugi set 6:2 i čovjek nije sa mnom pričao šest mjeseci nakon toga.
A neke izvan terena?
U Španjolskoj sam bio na Futuresima. Imao sam isto 18 godina, igrala su se dva Futuresa jedan za drugim. Prvi sam osvojio, a na drugom sam došao do finala. Bio sam s jednim prijateljem, izlazili smo svaki dan. Dolazio bih u 8 ujutro iz diska, presvukao bih se iz traperica u kratke hlače i na meč.
Prvi turnir sam tako osvojio, dobio sam i Nicolasa Almagra putem i na drugom sam došao do finala. Igraš, tulumariš, igraš, tulumariš. Mlad si, izdržiš nekako iako ni sad ne znam kako sam to uspio. Uglavnom, na dan finala bio sam stvarno mrtav. Opet sam došao ujutro iz izlaska i nisam mogao više stajati na nogama.
Došao sam kod supervizora turnira i rekao sam mu: "Ne mogu igrati, imao sam temperaturu cijelu noć, nisam dobro, moram predati meč." On mene odvuče na stranu i kaže: "Imao si temperaturu, ha? Pa plaćao si meni cugu u pet ujutro u disku, nisam primijetio da si imao temperaturu." Ja se uopće nisam sjećao da sam ga vidio.
Bio je ok tip, mogao mi je napisati kaznu, ali nije. Najluđi sam bio dok sam bio klinac. Onda sam s 23 godine, kad sam već ušao u top 100, dobio mononukleozu i onda sam dvije godine morao živjeti regularno i paziti što radim. U neku ruku mi je to i dobro došlo jer sam počeo ipak živjeti profesionalnije i zdravije.
Što biste danas rekli 18-godišnjem Roku Karanušiću na početku karijere?
Nisam tip koji prečesto vraća prošlost i vrti filmove, ali neke stvari bih iz današnje perspektive sigurno promijenio. Kažem, tenis mi nije bio jedina stvar u životu. Tad sam puno čitao, zanimalo me puno stvari, bilo mi je glupo orijentirati se samo na sport. Nisam imao neke ciljeve, nisam radio na sebi, nisam bio potpuno profesionalan.
Nije me vuklo ni da zaradim lovu neku, nego sam balansirao da radim dovoljno da od tenisa mogu živjeti i da se mogu baviti stvarima koje su me iskreno zanimale. Za veće rezultate morao bih se puno više posvetiti tenisu, ali da sam to radio, ne bih bio sretan. Ja nisam bio tip koji je mogao pet-šest sati dnevno trenirati i sve podrediti sportu. Da sam to radio, pukao bih sigurno.
Što se tenisa tiče, što sam naučio negdje do 18. godine, to je bilo manje-više to. Nisam ulagao u sebe puno, trenirao bih koji sat, išao po turnirima i nisam bi potpuno posvećen. Ne znam što bih rekao mlađem sebi osim što sad malo realnije gledam stvari. Rekao bih mu da bude svjestan da postoji limitiran period u kojem možeš maksimalno iskoristiti talent.
I da se malo više žrtvuje i da se barem dvadeset posto više u tenis. I da bude pametniji kad što radi u životu. Ako već mora izlaziti van, da to ne radi kad mu padne na pamet, kao što sam ja radio večer prije meča, nego u nekom pametnijem trenutku.
Bili ste poznati po ispadima na terenima. Mićo Dušanović se tijekom prijenosa meča 2. kola Wimbledona protiv Feliciana Lopeza 2008. godine ispričavao zbog psovki. Odakle takvi raspadi?
Ne znam koji su uopće razlozi za to. Nekad nisam uopće želio biti na tom terenu, nekad sam bio frustriran što uopće igram tenis, a nekad sam težio perfekcionizmu koji nisam mogao ostvariti jer nisam dovoljno radio da bih se mogao ljutiti što mi svaki udarac ne ide u devedeset. Teško mi je to objasniti, milijun je tu razloga plus ludilo koje dođe u momentu kao što je bio taj s Lopezom.
Te godine sam u Wimbledonu baš dobro igrao. Prošao sam tri kola kvalifikacija, dobio sam Rainera Schuttlera u prvom kolu, koji je tad bio jako dobar, i onda sam igrao s Lopezom. I krene potpuno ludilo ni iz čega i izgubim meč u kojem sam stvarno imao šansu. On je čak bio tip igrača koji je meni odgovarao.
Mrzio sam igrati na sporijim podlogama s igračima koji trče i vraćaju, a tipovi kao Lopez su mi odgovarali jer sam se dobro snalazio u tim brzim poenima. Recimo, s Karlovićem sam volio igrati i znao sam ga pobijediti. Nicolas Mahut me mrzio, njega sam valjda deset puta dobio.
Za te mečeve s dugim poenima, u kojima je do izražaja dolazila ta moć ponavljanja koju ja nisam imao, nisam imao živaca. Meni je užasno naporno bilo igrati s igračima poput Murraya ili Davida Ferrera. Smrt. Osim toga, danas su jako usporili podloge i takvi igrači su puno opasniji nego što bi bili ranije.
S Nadalom ste 2009. godine igrali 2. kolo Australian Opena i izgubili u tri seta. Tad ste već imali 27 godina, ali jeste li osjećali da je toliko velika razlika u kvaliteti među vama?
On je u to vrijeme bio na vrhuncu, bio je zvijer. Ljudi su skupljali gemove protiv njega tako da sam ja još i dobro prošao. Naravno da je Nadal bio bolji igrač od mene, ali nisam toliko razliku osjetio u udarcima koliko u svemu drugome. Teniski me to nije nešto naročito fasciniralo da bih sad rekao: "Wow, ne mogu ja igrati protiv njega."
Ja sam njemu mogao parirati i pogađati winnere, ali fizička i mentalna pripremljenost i snaga su neka druga dimenzija u odnosu na mene. Fizički sam ja 0, a on 100, i on te s tim melje. Da ne govorim koliko je on fokusiran na svaku loptu, svaki trenutak, sve ima pod kontrolom. Oko njega čitava ekipa, a ja solo na turniru, bez trenera.
To se ne može usporediti uopće. Rekao sam već da se ne volim vraćati na ono što je bilo, ali da - da sam bio predaniji, bolje spremniji i da sam više radio, sa svojim talentom daleko bolje bih mu parirao.
Slažete li se da morate u nekom smislu biti luđak da možete doći do vrha kao Federer, Nadal i Đoković?
Mislim da moraš biti lud u jednoj mjeri da izdržiš to sve što su oni prošli. Od malih nogu, preko odrastanja, do ovoga što su danas. Putovanja, treninzi, režim života, odricanja, očekivanja. Pritisci koje ti ljudi osjećaju sa svih strana su nenormalni i nas obične ljude bi to slomilo. Za to moraš jednostavno biti rođen. Da te ništa drugo ne zanima i da živiš samo to.
To mora biti neka vrsta ludila i zato je toliko malo takvih šampiona. Pa pogledajte Đokovića. Njemu je dan isplaniran u minutu od prehrane do odmora. I on to sve radi nakon što je osvojio sve što je osvojio, nakon što je zaradio milijune, nakon što ima djecu i kad u biti to sve više ne mora raditi i kad ima sve živo na svijetu.
No tjera ga i dalje i onda kad osvoji neki turnir ga onako puste emocije pa se rasplače pred milijunima ljudi. Ja to nikad nisam mogao razumjeti jer sam potpuno drukčiji tip, boemski, umjetnički. Tako sam i igrao tenis, u trenutku, što mi padne na pamet da odigram. A oni rade tisuće i tisuće ponavljanja, do savršenstva. Samo tako se može do vrha.
Ja nisam volio trenirati. Kao klinac sam volio tenis i volio sam trenirati sa starim i stvorio sam neku dobru bazu. Kasnije jednostavno nisam mogao provoditi sate na treninzima jer mi se ta ponavljanja nisu dala raditi.
Bio sam jako nezahvalan igrač za trenere, meni bi danas muka bilo raditi s igračem kao što sam ja. Jedno vrijeme mi je trener bio Hrvoje Bojanić, koji mi je bio i prijatelj i bili smo si jako dobri, ali je i njemu bila muka i borba sa mnom, s disciplinom, s treninzima i kontinuitetom. Nije mu bilo lako.
Jednom ste bili optuženi da ste 2005. zbog kladionica izgubili meč. Je li to istina?
Ma to je glupost. Ja nikad u životu nisam ušao u kladionicu niti sam ikad imao dodira s njom. Dovoljno imam svojih poroka da bih se još i kockom bavio, tako da sam od toga potpuno odvojen. Na tom Challengeru smo prva dva nositelja bili ja i Saša Tuksar.
Trebao sam igrati prvo kolo u utorak, a u nedjelju me zvala žena iz ATP-a da sam upao u glavni ždrijeb turnira u Pekingu. Nisam imao kinesku vizu, morao sam putovati već u srijedu i onda sam odlučio da ću istankirati taj meč prvog kola jer mi je puno veća lova otići na ATP 500 turnir u Peking nego igrati taj challenger.
Izgubio sam od igrača koji je bio oko 400. mjesta pa se onda pričalo da sam meč namjestio, što nema veze s istinom. Možda je netko nešto načuo da idem u Peking pa je iskoristio tu informaciju, to ne znam.
Je li vam ikad netko prišao i ponudio da namjestite meč? Koliko toga ima u svijetu tenisa?
Da. Ne samo na Futuresima ili Challengerima, nego ima toga i na Touru. U moje vrijeme su na tim manjim turnirima igrali neki igrači koji su jedva spajali kraj s krajem i koji nisu mogli živjeti samo od zarade na turnirima. I, da, prodaju meč za deset ili dvadeset tisuća eura i od toga si mogu financirati putovanja sljedećih pola godine.
To je to prokletstvo tenisa, pogotovo u to vrijeme, gdje ti ako si 300. na svijetu, jednostavno ne možeš živjeti od tog sporta ako nemaš neko jako zaleđe. Nažalost, to je nekim dečkima bila jedina opcija da nešto zarade jer je i teško dokazati da je netko namjerno izgubio. Vjerojatno toga ima i danas, ali mislim da puno, puno manje jer se danas, kao što sam rekao, ipak puno bolje živi od tenisa.
Pratite li danas tenis?
Ja generalno nisam nikad pratio sport. Uopće me nije zanimao. Kao dijete nešto malo, ali kasnije nimalo. Kad nogometna reprezentacija igra Svjetsko prvenstvo, to pogledam, i to je to. Tenis sam znao pogledati neko finale Grand Slama dok je Federer igrao protiv Nadala ili Novaka. Danas je tenis prvenstveno fizički sport i meni je osobno dosadan.
Nema ni nekih različitosti u karakterima previše ni neke kreativnosti prevelike. Jedino Kyrgios radi neki show, zanimljiviji je, ali on je jedini. Tenis je postao mehanički sport, dovodi se do savršenstva u fizičkom smislu i to me ne zanima previše. Ovi mladi igrači koji dolaze su isto dosadni. Ja sam zavolio tenis kao dijete zbog tih ludih karaktera poput Agassija, Samprasa, Edberga, Gorana.
Danas su svi isti. Isti tenis, iste izjave, isto ponašanje. Da je Kyrgios igrao devedesetih, ne bi bio ništa posebno lud, ali u današnjoj sterilnoj konkurenciji on je ekstreman slučaj. I sve ide k tome da se ne smiju izražavati emocije, da svi moraju biti korektni i paziti što pričaju. Takva su vremena generalno.
Kako vi vidite raspravu oko Federera, Đokovića i Nadala?
U ono vrijeme devedesetih nema šanse da bi jedan Rafa Nadal, koliko god je genijalan, igrao, ne znam, pet finala Wimbledona. Čak možda ni Đoković. Mislim da bi Federeru bilo bolje da je igrao tih godina nego danas, on bi u onim uvjetima 15 Wimbledona osvojio s onom kratko pošišanom travom i lopticama kao pikule.
Federer ima najbolju igru za travu u povijesti i žalosno je da ga netko uopće dobiva u Wimbledonu. Iako, njemu su Nadal i Đoković s godinama ušli u glavu i to se na njemu vidjelo. Federer je vjerojatno najkompletniji tenisač svih vremena, a ispast će debelo treći u povijesti. S današnjom tehnologijom sporta i treninga, Đoković će doći do 30 Grand Slamova do kraja karijere.
Može komotno igrati do 39. ili 40. godine s tim svojim režimom prehrane i treninga. Mentalno je najjači, a toliko pazi na svoje tijelo da izgleda kao da je deset godina mlađi. Od mlađih igrača mogu ga dobiti jedino Alcaraz i Medvedev, a ostali bojim se da ne. Mislim da je Rafa gotov iako ove sezone još sigurno može osvojiti Roland Garros ako bude zdrav, druge turnire teško.
Ne slažem se s onim pričama da je Federeru bilo lakše jer su mu Rafa, a onda i Novak, došli kasnije u karijeri. On je zakačio i onu staru gardu iz devedesetih i novu. Morao je igrati i s Rafterom, Agassijem i Samprasom i kasnije onda s ovima. Teško je mjeriti i te Grand Slamove.
Đokoviću je najdraža podloga beton, je li tako? A on ima dva Grand Slama godišnje na toj podlozi, US Open i Melbourne. Zamislimo da je Rafa imao dva na zemlji ili da je Federer imao dva na travi? Pa imali bi po četrdeset titula.
Goran Ivanišević ili Marin Čilić?
Jako mi je to teško reći. Kad bismo gledali samo rezultate, Čilić je sigurno u prednosti. Isto je osvojio jedan Grand Slam, igrao je finala Wimbledona i Australije, dakle, na različitim podlogama plus polufinale Roland Garrosa plus osvojeni Davis Cup.
Mislim da je Čilić bio puno konstantniji u meču od njega, opasniji je s osnovne linije puno, ali opet Goran s onim svojim servisom i rješenjima koja je imao je bio jako, jako neugodan igrač. Ne znam s kojim bi mi bilo teže igrati, ali sigurno bi moj i Goranov meč bio dvoboj dvije lude glave pa bi možda ljudima bilo zanimljivije gledati. Ja lud, on lud, to bi svega bilo.
Čilić je kompletniji igrač iako je i on imao dosta padova u karijeri. Mislim da se Marina kod nas generalno cijeni manje nego Gorana, a ostvario je fantastičnu karijeru. Možda zato što nije toliko karizmatičan i lud kao Ivanišević i onda kao da je prošao nezamijećen. Bio sam u Splitu kad je Čila igrao finale Wimbledona s Federerom.
Ljudi skoro da nisu znali da igra finale, a sjetite se što je bilo kad je Goran igrao. Slično je i s Karlovićem, za kojeg ljudi koji ne razumiju tenis govore da je samo servirao. Karlović je bio jako dobar igrač, imao je finu ruku i napravio je fantastičnu karijeru.
Jeste li u karijeri zaradili neki ozbiljniji novac?
Pa i nisam. Meni lova stvarno nije bila primarni motiv niti sam ikad bio neki materijalist. Prošlo je kroz ruke neke love, ali bilo je i jako puno troškova, otprilike pola zarade. Iskreno, nisam ni pazio previše na novac. Imao sam, trošio sam i super sam živio. Kažem, u to vrijeme je bilo puno manje novca da bi mi nešto ozbiljnije ostalo nakon karijere.
Ja sam zaradio oko 800 tisuća dolara, a danas bi to bilo puta četiri sigurno. Ja sam se desetak puta plasirao kroz kvalifikacije na Grand Slamove, a pet-šest puta sam sigurno prošao prvo kolo. Samo od toga bih danas zaradio skoro milijun dolara. Dečki danas na Davis Cupu zarade ukupno po 100-150 tisuća eura.
Ja sam bio u reprezentaciji onda kad su Ljubo i Ančić napravili dar-mar u Carson Cityju protiv Amerike. Na žiro-račun sam dobio čini mi se 15 tisuća kuna. Ukupno sam od Davis Cupova zaradio možda 20 tisuća eura.
Kakvi su vam planovi? Igrate li danas tenis?
Ma kakvi. Osim ako radim s nekim igračem pa malo spariramo, ali za sebe nisam valjda deset godina odigrao niti me vuče. Čak mi ni ne treba vremena da uđem u udarac, dobar sam. Nemam ni nekih planova. Što se trenerskog posla tiče, nema kod nas nekih uvjeta.
Nema više ni tog nacionalnog teniskog centra, a ni klubovi nisu kao što su bili u moje vrijeme. Mi smo tamo bili cijeli dan kad nije bilo škole. Trenirali bismo, igrali bismo, družili se. Danas je to sve nešto individualno, roditelji samo dovezu tu djecu na trening i voze ih kući, i to je to. I ogromna su očekivanja roditelja.
Mi smo u to krenuli iz ljubavi prema sportu, a danas se od prvog dana kreće s nekim planom, ciljem. Ne puštaju klince da se razvijaju normalno pa što bude - bude. Ma i ta digitalizacija nije dobra. Ja bih s turnira negdje u Njemačkoj mamu nazvao s telefonske govornice na kovanice, rekao bih jesam li izgubio ili nisam, i to je to.
Družili smo se na turnirima, kartali smo, zezali se. Danas su svi sa slušalicama u ušima, žive u svojem filmu koji im je dostupan u bilo kojem kutu svijeta, vise na Skypeu u hotelskim sobama i nema uopće ljudske interakcije. Ma, ne samo u tenisu, u svijetu generalno. Čudna neka vremena.