Faraonov reizbor, Sammirovo nametanje i maksimirski Wembley samo potvrdili da je HNS Mamićev servis

JEDNOGLASNO je IO HNS-a odlučio dati podršku Vlatku Markoviću u još jednom formalnom izboru za predsjednika HNS-a, dok je isto tijelo još jednoglasnije donijelo stav da reprezentacija ubuduće sve utakmice treba igrati  na jednom stadionu, koji je bio, je i bit će Maksimir u raspadu, kojem se rugaju i kraj čijih se iskopina i razvalina trofejno i podrugljivo slikaju rumunjski i moldavski novinari.

Nanina skromnost i Vahina teatralnost smokvin list za Zdravkovu svemoć

Ove obje odluke nisu nikakve novosti, kao što nije ni ona koju nam je otkrio Drago Katalenić, nadahnut u ulozi isturenog člana IO-a najprofitabilnijeg sportskog saveza u državi: Za vrijeme zajedničkog putovanja izbornik Bilić mu je povjerio kako je Sammirovo pozivanje u reprezentaciju izvjesno i kako je jedina prepreke tome da ga vidimo s desnicom na srcu za vrijeme intoniranja Lijepe naše već protiv Izraela taj što mu nisu "sređeni papiri". Dodao je Dragec forme radi, kako je izbornik (sigurno iz istog razloga) dometnuo kako će Sammira pozvati kada uhvati kontinuitet nastupa.

Hrvatska reprezentacija ima novi nadimak - Dječaci iz Brazila

Taj kriterij svakako ispunjava stvarni šef hrvatskog nogometa nakon što je poslije Samirovog i Rukavininog showa protiv Villarreala, on obilježio after party. Njemu su dakako Barišić, Marković, Bilić, Halilhodžić samo pokriće pred javnošću koja ga ne trpi i koji je "uz čašicu, oko 2 sata u noći" Biliću na svoj način poručio kako je krajnji čas da Sammira pozove pod zastavu. Nema veze što to nije ona zeleno-žuta sa sloganom "ordem e progresso" nego ova s našim "životinjskim carstvom" i marković-srebrićevskim kredom "nikad se nemoj umoriti u pomaganju hrvatskom nogometu".

Perišić, Dujmović, Iličević morali su se godinama teško umarati kako bi jednog dana možda dobili priliku igrati za Hrvatsku, a hipersenzbilnom Sammiru se nakon četiri godine aklimatizacije u Zagrebu i nekoliko sjajnih predstava širom otvaraju vrata reprezentacije, ali njih nisu odškrinule Sammirove minijature protiv Šerifa i Hajduka, nego ih je razvalila agresivna kampanja Mamićevih novinara. Osim što stvarno nema smisla da nam za par godina reprezentacija po nacionalnom sastavu više sliči Vasco de Gami, Dinamu ili Bragi, posebno je degutantan način na koji se to izvodi.

Nakaradni projekt hrvatskog Wembleya

Maksimir kao Oltar nogometne domovine također je besmislica i samo sportski dokaz onog čemu svjedočimo u svim segmentima života: Stalno slušamo kako nam je zemlja bogomdana za decentralizirano uređenje, a svakim danom je sve "zagrebiziranija". Međutim, dok bi po drugim krajevima države zdanja za snivana i deklarativna seljenja ministarstva i državnih tijela trebalo "izmišljati", u nogometu se nudi Poljud, jedan od najljepših stadiona, ne samo "u ovom dijelu Europe".

Ako argument "ravnomjernog nogometnog razvoja zemlje" nije dovoljan sam po sebi, valjda više nikome ne treba pojašnjavati kako izgleda Maksimir i koje je ruglo, naročito kada se želimo pokazati pred Europom i svijetom. Kolutanja očima, nevjerica i loše skrivano gnušanje onim što vide kada posjete stadion, očito je svakome tko se iti jednom našao u društvu stranih igrača, navijača ili novinara koji prateći reprezentaciju ili klub dođu na ovaj i ovakav Maksimir.

Kada će Bilić maksimirsku "infrastrukturu" ispipavati kao poljudski travnjak?

Međutim, HNS-ovim senatorima ništa od toga nije bitno, ključni su partnerski i plodni odnosi sa Sheratonom i Termama Čatež, dok se javnosti prodaju priče o "nesretnom Poljudu gdje nikog nismo pobijedili", kao da smo mogli kada 13 godina tamo Hrvatska nije igrala kvalifikacijsku utakmicu, ili kako "igrači ne žele igrati u Splitu". Tko u njihovo ime odlučuje valjda je svakom jasno: Onaj čiji se glasnogovornici sada pravdaju uvredljivim transparentom s Poljuda, gdje bi publika valjda trebala biti presretna zbog par nebitnih prijateljskih mečeva ili time što je Bilić atletskim kopljem testirao travnjak na kojem je proveo "pola života", samo da bi zaključio kako nulu s Grčkom ne može odigrati nakon Kupa konfederacija.

Njemačka igra kvalifikacijske utakmice u Frankfurtu, Leverkusenu, Gelsenkirchenu, Nizozemska u Rotterdamu i Eindhovenu, Rusi u Petrogradu, Portugalci u Guimaraesu i Portu, a mi jedino i samo u Zagrebu, što se brani nevjerojatnim i neodrživim argumentima.

Presidente i Izvršni predsjednik jašu dalje

Čini se kako doista ništa i nitko ne može iz sedla izbaciti neuništivi dvojac Mamić i Marković, koji je iz skandala s namještanjem polufinala Kupa i nakon Afere Ofsajd izišao još jači, pa se Sammira, Maksimir - Wembley i četvrti, doživotni Presidenteov mandat, može gledati kao demonstraciju njihove neograničene moći.

Štoviše, kredibilitet su pred javnošću kupili Uefinom svinjarijom koja je za rasplet afere namještanja utakmice Kupa poslala tajnog agenta s licencom iz berlinskog kafića King, a Markovićeve statiste u Skupštini i Izvršnom odboru posebno će dojmiti skori dolazak Michela Platinija u Zagreb, koji će posjetiti u sklopu još jedne kolonijalne ture.