LJETNI prijelazni rok u najvećim ligama svijeta je u punom jeku. Klubovi diljem Europe marljivo slažu ekipe za novu sezonu i dovode zadnje komadiće slagalice koji im fale. Transferi poput Haalandovog u Manchester City ili Maneovog u Bayern uzdrmali su svijet, ali nisu ni izbliza podigli prašinu kao neki drugi iz prošlosti.
U povijesti nogometa postoje transferi toliko kontroverzni i pompozni da su promijenili tijek igre, stvarali nova rivalstva, rasplamsavali ona postojeća, a u nekim slučajevima izazivali nerede i sukobe. Ovo je popis najkontroverznijih transfera u povijesti nogometa.
Luis Figo iz Barcelone u Real Madrid (2000.)
Portugalac Luis Figo bio je najbolji igrač klasne generacije Barcelone koja je krajem prošlog stoljeća uzela dvije titule španjolskog prvaka, španjolski kup te Kup pobjednika kupova. Postoji jako malo toga što nije smio napraviti da bi ga u Kataloniji smatrali svetim, a on je napravio ono najgore moguće, gotovo nezamislivo.
U Realu su se 2000. godine održavali predsjednički izbori, a nogometnoj javnosti tada nepoznat biznismen i političar Florentino Perez odlučio se kandidirati. Svjestan da će mu za dolazak na čelo najglamuroznijeg svjetskog kluba trebati nešto posebno, obećao je navijačima da će dovesti Figa, najboljeg igrača omraženog rivala.
Navijači su mu dali povjerenje i izabrali ga, a Perez je ispunio obećanje. Na kraju sezone Real Madrid je osvojio Ligu prvaka, ali je u Marcinom istraživanju to bio tek drugi najvažniji Realov uspjeh te sezone. Prvi je bio dovođenje Figa.
Diljem Katalonije Figovi dresovi su se palili i bacali u smeće, a njegov prvi dolazak na Camp Nou u bijelom dresu postao je dio nogometne povijesti. Utakmica je u nekoliko navrata prekinuta jer su ga navijači prilikom izvođenja kornera gađali bocama, upaljačima i cipelama. Netko je otišao korak dalje i podario sliku za sva vremena. U teren je ubacio svinjsku glavu.
Roberto Baggio iz Fiorentine u Juventus (1990.)
Gotovo čitava nogometna Italija ne može smisliti Juventus, osim dakako navijača Stare dame. Izuzetak nije ni Fiorentina, klub koji je svoje najslavnije dane imao u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća, a tek je stasanjem Božanskog repića, kako su zvali Baggia, došao u priliku da opet ostvaruje velike rezultate.
Firentinci su izrazito lokalpatriotski nastrojeni i mrze sve navijače iz vlastitog grada koji podržavaju Juventus kao jedan od najuspješnijih talijanskih klubova. Rivalstvo se zaoštrilo 1982. kada je Juventus ispred Fiorentine ugrabio naslov, a Viole su optužile rivala da je to učinio krađom.
1990. Juventus je porazio Fiorentinu u finalu Kupa UEFA-e, a samo mjesec dana kasnije Baggio je prešao u Juventus u dotad najskupljem transferu u povijesti, vrijednom 12 milijuna eura. To je izazvalo velike nerede na ulicama Firence u kojima je bilo ozlijeđeno 50 ljudi.
U prvoj utakmici za Juventus na stadionu starog kluba i on i momčad su imali cjelodnevnu pratnju policije čitavog grada. Baggio je odbio pucati penal, a kasnije je izjavio da je tu odluku donio jer ga je vratar Mareggini predobro poznavao. Prilikom izlaska s terena je s poda uzeo i stavio Fiorentinin šal, čime je razljutio i Juventusove navijače.
Mo Johnston iz Nantesa u Rangerse (1989.)
Škotski napadač bio je legenda Celtica u periodu u kojem je gradsko, a ujedno i vjersko rivalstvo bilo najizraženije u povijesti Old Firma. U dresu Celtica Johnston je zabio najvećem rivalu sedam golova, a onda je otišao u francuski Nantes.
Očekivalo se da će se vratiti u Glasgow i to je napravio, ali, na šok čitavog nogometnog svijeta, ovog puta je odjenuo plavi dres, na što ga je nagovorio novi trener Rangersa, legendarni Graeme Souness.
Samo par tjedana prije potpisa viđen je u društvu tadašnjeg predsjednika Celtica Billyja McNeilla i rekao je: "Postoji samo jedna momčad za koju želim igrati, a to je Celtic." Ipak, uskoro je postao prvo veliko "katoličko" pojačanje protestantskog kluba još od Prvog svjetskog rata.
Taj potez razbjesnio je navijače oba najveća škotska kluba. Klupski ekonom Jimmy Bell protestirao je zbog transfera na najoriginalniji način. Johnston je bio jedini čovjek kojem nije slagao odjeću i jedini kojem nije dao čokoladicu dok god ne zabije Celticu. Johnston je to uskoro učinio, vatreno je proslavio gol i osvojio plavio dio Glasgowa.
Sol Campbell iz Tottenhama u Arsenal (2001.)
Campbell, dijete Tottenhama, bio je jedan od najvećih engleskih talenata svoje generacije. Uspješno je zaigrao i na seniorskoj razini i dres voljenog kluba nosio je čak devet godina, od čega je četiri bio kapetan. Jednom prilikom je na novinarsko pitanje odgovorio kako ne zna gdje će ga život odvesti, ali to sigurno neće biti Highbury (tada Arsenalov stadion).
Ipak, upravo se to dogodilo u ljeto 2001. godine, kada je stasiti stoper naglo prešao u najvećeg rivala, i to kao slobodan igrač. Kasnije je priznao kako mu je bilo teško gledati Ligu prvaka godinama bez igranja u njoj.
Navijači nisu imali razumijevanja za njegove probleme. Za njegov prvi povratak na White Hart Line navijači su dali napraviti posebne majice na kojima je pisalo "Ustani ako mrziš Campbella" i "Juda". Ovaj transfer se i do danas smatra najvećom izdajom u povijesti engleskog nogometa.
Alfredo di Stefano iz Millionariosa u Real Madrid (1953.)
Transfer argentinskog genija i jednog od najvećih igrača u povijesti igre bio je jedna od najskandaloznijih epizoda u povijesti El Clasica iako Barcelona formalno nije imala nikakve veze s tim transferom.
Di Stefano je igrao za kolumbijski Millionarios, a tamo je stigao u takozvanom El Dorado periodu te lige, kada se tek formirala kao profesionalna liga i kada Kolumbija nije bila na popisu FIFA-inih članica.
Taj period se, pomalo ironično, smatra zlatnom erom kolumbijskog nogometa jer su klubovi, oslobođeni plaćanja odšteta jer nisu bili u sustavu krovne organizacije, mogli nuditi velike ugovore te su u kratko vrijeme privukli niz engleskih, mađarskih i drugih zvijezda iz svih dijelova svijeta.
Di Stefano je s Millionariosima odradio europsku turneju na kojoj je privukao pažnju Reala i Barcelone. U međuvremenu je kolumbijski savez u dogovoru s FIFA-om odlučio da će se svi argentinski igrači koji su potpisali za kolumbijske klubove u periodu El Dorado vratiti kući 1954. godine.
Čelnici katalonskog kluba prvi su pristupili River Plateu, posljednjem klubu za koji je Di Stefano igrao koji je bio pod ingerencijom FIFA-e. U priču se uskoro uključio i Real i krenuo je birokratski rat između velikih rivala, a Blaugrana je poslala nemoralnu ponudu od oko 200 tisuća dolara.
FIFA je dovela Armanda Munoza Calera, bivšeg predsjednika španjolskog saveza, da bude medijator u ovom sukobu. On je ponudio solomunsko rješenje. Di Stefano bi prvu i četvrtu od ukupno četiri godine ugovora u Španjolskoj igrao u Barceloni, a drugu i treću u Realu.
Barcelona je odbila takav dogovor i prodala je Realu svoju polovicu prava na Argentinca. Ostalo je povijest. Di Stefano je s Realom uzeo prvih pet Kupova prvaka u povijesti, a rivalstvo se podignulo na novu razinu. Barcelona je već tada optuživala savez kako je odluke donosio pod utjecajem Francova režima.
Ashley Cole iz Arsenala u Chelsea (2006.)
Kako je to naći se na krivoj strani prelaska omiljenog igrača u velikog rivala, navijači Arsenala su osjetili pet godina nakon slučaja Sol Campbell. Jedan od ključnih igrača Invinciblesa, koji su osvojili Premiership 2004. godine bez poraza, prešao je u Chelsea.
Za razliku od mnogih drugih s ovog popisa, transfer se nije dogodio odjednom, već je trakavica oko Colea trajala mjesecima. Bluesi su bili optuženi za ilegalno kontaktiranje igrača koji je još uvijek bio pod ugovorom s Arsenalom.
Situacija je eskalirala kada je Cole bez Arsenalove privole otišao na razgovor s čelnicima Chelseaja. Liga ga je žestoko kaznila i bio je prisiljen do kraja te sezone ostati u Arsenalu. Iako se znalo da će na kraju sezone otići u Chelsea, u svojoj autobiografiji je otkrio ekskluzivne detalje ispadanja iz milosti Topnika.
U knjizi je optužio Arsenal da je od njega napravio žrtvenog jarca te da ga je godinama podcjenjivao i izrazio je nezadovoljstvo ponuđenim novim ugovorom, vrijednim 155 tisuća funti tjedno. Otad ga Arsenalovi navijači zovu Cashley Cole.
Carlos Tevez iz Manchester Uniteda u Manchester City (2009.)
Tevezov prijelaz iz Uniteda u City može se iz današnje perspektive gledati kao simboličan čin predaje trona najboljeg nogometnog kluba ne samo u Manchesteru nego i čitavoj Engleskoj. Bio je to potez koji je pokazao svijetu kako je novi klinac u gradu.
Tevez je u Unitedu proveo dvije sezone u kojima je osvojio dva prvenstva i Ligu prvaka. Njegov boravak na Old Traffordu može se na neki način smatrati posudbom jer je tada FIFA još uvijek priznavala takozvani "third party ownership", model poslovanja pri kojem su prava na igrača dominantno bila u rukama velikih menadžerskih agencija.
Očekivalo se kako će Tevez produžiti boravak u Unitedu, ali je njegovim menadžerima prišao City sa znatno boljom ponudom i Argentinac je promijenio dres. Navijačima Crvenih vragova posebno su vadili mast plakati koji su osvanuli po čitavom gradu. Na njima je bio Tevez u novom dresu, a pisalo je: "Dobrodošao u Manchester, na što je reagirao i Sir Alex Ferguson, nazvaviši ih malim klubom.
Johannes Cruijff iz Ajaxa u Feyenoord (1983).
Ajax je jedan od najvećih klubova na svijetu, a nitko nije toliko iskonski utjelovio bit nizozemskog totalnog nogometa kao Cruijff. On je najprije kao igrač, a kasnije kao svojevrsni ideolog, tvorac najvećih uspjeha amsterdamskog kluba u povijesti.
Nakon turneje tijekom koje je igrao za Barcelonu, Los Angeles Aztecse, Washington Diplomatse i Levante, Cruijff se vratio u Ajax kao 34-godišnjak. Tamo se zadržao dvije sezone, a onda je napravio nezamislivo i prešao u redove najmržeg rivala iz Rotterdama.
Razlog? Ajaxova Uprava nije mu htjela ponuditi novi ugovor i Cruijff se odlučio osvetiti na najgori mogući način. Feyenoordu je vratio naslov prvaka nakon deset godina. Za razliku od svih ostalih igrača s popisa, i dalje je ostao legenda u klubu čije navijače je rastužio.