NASILJE navijača obilježilo je i posljednji Jadranski derbi, Rijeka - Hajduk (2:3) na Rujevici, ali tako je i prije osam godina bilo na Kantridi, prije sedam u Dugopolju i prije četiri godine na Poljudu.
Gdje god i kada igraju Hajduk i Rijeka, Torcida i Armada posežu za žestokim verbalnim, ali i fizičkim nasiljem, koje ukrade šou igračima, igri i utakmicama ovih klubova te je u pravilu glavna tema nakon derbija.
Ovakvi događaji na terenu, tribinama i ložama stadiona na kojima igraju Hajduk i Rijeka nažalost već odavno nisu novost. Točnije, to nisu već 34 i pol godine.
Veliko rivalstvo, koje nerijetko prerasta u ništa manju mržnju, počelo je 1987. Tada su finale Kupa maršala Tita, kako se službeno zvalo natjecanje, za trofej na Stadionu JNA igrali rivali iz Jadranskog derbija, u tom desetljeću najbolji hrvatski klubovi u Jugoslaviji.
Početak i kraj 86/87. obilježio početak ružnog rivalstva Hajduka, Rijeke i njihovih navijačkih skupina
Hajduk i Rijeka uvijek jedni protiv drugih pružaju najbolje, a posebno od 9. svibnja 1987. Utakmicom kojom je okončana sezona 1986/87. dodatno je produbljeno nezdravo i ružno rivalstvo Hajduka, Rijeke i njihovih navijačkih skupina koje traje do danas, a počelo je na samom početku spomenute sezone Jugo-lige. Nenad Gračan, mladi (23) i veliki as Rijeke i jugoslavenskog nogometa, u ljeto '86. razbjesnio je navijače matičnog kluba kada je za 250 tisuća njemačkih maraka prešao u Hajduk.
Ždrijeb je htio da u 1. kolu prvenstva Hajduk svoje zvučno pojačanje predstavi upravo pred nosom onih od kojih ga je oteo, a "izdajnika" Gračana, dojučerašnjeg idola, dočekali su zvižduci, uvrede Kantride, kao i transparent "Neno, ča te ni sram?"
Zašto su baš 80-ih Hajduk i Rijeka postali veliki rivali?
Ovdje ćemo zastati i podsjetiti da rivalstvo Rijeke i Hajduka, a posebno njihovih navijača, do ovog trenutka nije bilo tako veliko, u svakom slučaju ni približno kao danas, ali Gračanov transfer iz Rijeke u Hajduk i posebno ružan događaj na njegovu debiju za Splićane na stadionu gdje je odrastao promijenili su situaciju i bili početak onog čije smo scene nažalost gledali dosta puta otada.
Sredinom 80-ih Dinama u Jugo-ligi "nije bilo nigdje", dapače, jedne sezone borio se za opstanak i u to vrijeme najbolji hrvatski klubovi u bivšoj državi bili su Rijeka i Hajduk. Dinamo pet godina nije uspio izboriti nastup u Europi, a Riječani i Splićani u isto vrijeme gledali su kako se njihovi klubovi bore za nacionalne trofeje, dok su u europskoj konkurenciji na Kantridi i Poljudu padali Real i Tottenham.
Bombarder slomio Doktora
Zato je prelazak Gračana u Split podignuo neusporedivo više prašine nego, na primjer, onaj braće Sharbini, a povratak na Kantridu u 1. kolu sezone 1986/87., i to nakon što je svojima za uzvrat za uvrede zabio gol, donosi mu brutalan start Mladena Mladenovića koji mu je slomio nogu. "Bombardera s Kvarnera" (kako ga je prozvao legendarni radijski reporter Ivo Tomić), nakon toga će neko vrijeme zvati Mesarom, a Gračan (kasniji trener obaju klubova za koje je igrao) tek je dvije godine nakon oporavka opet zaigrao i ostvario solidnu karijeru, ali zbog teškog loma noge nije napravio ni blizu ono što je stvarno mogao i zbog čega su ga zvali Doktor.
Kamenovana kola hitne pomoći koja su teško ozlijeđenog Gračana vozila s Kantride
Gračanovim lomom noge započelo je nezdravo i ružno rivalstvo dvaju klubova i njihovih navijačkih skupina (kola hitne pomoći koja su Gračana odvozila s terena Kantride su bila kamenovana) koje će se dodatno produbiti krajem te sezone u Beogradu na finalu Kupa maršala Tita. U najnapetijem finalu Kupa Jugoslavije Hajduk je poveo Asanovićevim golom iz penala, a Rijeka pet minuta prije kraja regularnog dijela izjednačila nakon greške golmana Pralije.
Beogradski obračun klubova s hrvatskog Jadrana
Joško Skoblar (još jedna poveznica između rivala jer je vodio je oba) 27 godina prije Louisa Van Gaala radi last-minute zamjenu golmana pred raspucavanje penala i, kao i u polufinalu Kupa protiv Crvene Zvezde, umjesto Pralije na Hajdukova vrata šalje Zorana Varvodića Ramba, specijalista za jedanaesterce. Nakon maratona penala, koji su se protegli do kasno u noć jer se izvodilo čak 11 serija, Hajduk rezultatom 9:8 osvaja trofej zahvaljujući upravo Rambu koji spektakularno okončava ovu nepreglednu seriju penala.
Mauru Ravniću, suparniku s Rijekina gola, prvo brani penal, zatim mu ga sam zabija, da bi obranom i udarca Roberta Paliske Hajduku donio trofej i završio na južnoj ogradi Partizanovog stadiona s razdraganom Torcidom. Sutradan je na splitskoj rivi dočekan vlak s navijačima koji su u procesiji s pokalom hodočastili do Poljuda i tamo ga pohranili u trofejnu dvoranu.
Otada je hajdukovcima Rijeka "srpska", kao što je i Riječanima Hajdukov kup
Nasuprot tome, samo one četiri tisuće navijača Rijeke, koji su se šutke i ogorčeni vlakom vraćali kući iz Beograda, znaju u kakvoj su depresiji obilježili ono što je trebalo biti rođenje njihove navijačke skupine. Torcidaši im otada zamjeraju što su Armadi na beogradskom "porodu" podršku na sjevernoj tribini Partizanova stadiona protiv Hajduka i Torcide davale Delije, dok Riječani i danas tvrde da je Hajduku taj trofej darovao, a njima oduzeo Beograđanin Zoran Petrović, tada daleko najbolji i međunarodno najugledniji jugoslavenski sudac.
Petrović je doista bio igrač više za Hajduk u finalu jer mu je dosudio nepostojeći penal iz kojeg je Asanović donio vodstvo, nakon čega je propustio dosuditi očiti penal za Rijeku. "Petroviću, čeka te Armada, netko će da strada" jedan je od poznatih grafita koji su godinama na riječkim fasadama upozoravali da rane iz beogradskog finala kupa i mržnja prema Hajduku nisu prošle, kao ni prema njegovu beogradskom pomagaču koji je uostalom za dijeljenje "pravde" na finalu Kupa kažnjen suspenzijom na tri utakmice.
Delije su navijale s Armadom, Hajduku je beogradski sudac Petrović penal darovao, a Riječanima ga uskratio
Objašnjenja kako su Delije na Armadinoj tribini ostale s predigre na istom mjestu - finala juniorskog kupa između Zvezde i Veleža - kao i ono da je Petrović ničim izazvan navlačio za Hajduk, nikoga nisu zanimala i nesnošljivost između navijača riječkog i splitskog kluba, posebno između njihovih navijača, samo je bujala.
"Jugoslavenski Heysel" za dlaku izbjegnut '88. na Kantridi
Odnosu Rijeke i Hajduka neće pomoći ni što će u sljedećem prvenstvu, u jesen '87., opet jedan igrač Hajduka slomiti nogu na utakmici protiv Rijeke. Franku Bogdanu to će se dogoditi na Poljudu. Ipak, najstrašnije scene na utakmicama Rijeke i Hajduka odigrat će se tijekom prvenstvene utakmice na Kantridi u prosincu 1988. Oporavljeni Gračan opet je predvodio Hajduk, sada kao kapetan, ali ovaj put lomova nije bilo na terenu, nego na tribinama, a samo slučajnošću izbjegnut je "Jugoslavenski Heysel", kako su tada pisali mediji. Torcida je bila iznimno brojna na tom gostovanju, u Rijeku je doputovalo gotovo 1500 navijača Hajduka, a nakon dolaska na riječki željeznički kolodvor (putovali su preko Zagreba), procesiju do stadiona počeli su masovnim klečanjem i molitvom na platou ispred Kapucinske crkve na Žabici.
Torcida klečala i molila se pred crkvom na Žabici, ali su se na Kantridi hodočasnici preobrazili u divlju rulju
Hodočasnici će se međutim na stadionu preobraziti u nešto potpuno suprotno. Svijeće s kojima su se molili ispred crkve, zamijenili su raketama i bakljama, koje su večer ranije zakopali u grmlju kod ulaza na gostujuću, istočnu tribinu.
Jadranski derbi od prije 33 godine, kada tek srećom nitko nije poginuo, prilično podsjeća na onaj od prije osam godina: pred kraj prvog poluvremena nekoliko pripadnika Armade dotrčalo je do ograde koja Torcidu dijeli od ostatka gledatelja i bacilo nekoliko baklji na goste. Kao što je Torcida 2013. na kanonadu kamenja uzvratila bakljama, tako je i na ovaj napad odgovorila jurišem više stotina njenih pripadnika na ogradu koju su čuvala tri policajca i njihov pas. Torcidaši su srušili ogradu i zamalo pregazili policajce, koje je, kao i izravni sukob navijačkih skupina, spasio tek dolazak policijskog pojačanja. Kao i u subotu, između zaraćenih strana bili su "civili", gledatelji s malom djecom, koji su također mogli teško stradati u stampedu i uzajamnom gađanju navijača i policije koje je uslijedilo.
Užas pod stijenama. Juriši kroz ogradu, vatre, eksplozije, kamenovanja iz blizine
Pripadnici Torcide su zaustavljeni u pokušaju prodora prema Armadi, a teško je iti zamisliti što bi nastalo u frontalnom sukobu oko dvije tisuće domaćih s 500-tinjak manje gostujućih navijača. Iako je policija jedva spriječila juriš gostiju prema zapadu Kantride, navijači Hajduka su prodrli na teren, odakle su teškom mukom vraćeni na tribine. Kada su vidjeli da je spriječen njihov izravni okršaj, navijači prelaze na dvoboj "dalekometnim topništvom": bakljama, kamenjima, topovskim udarima, pri čemu su najveći broj projektila dobili policajci, dok su posebno jezive rane bile one koje su gledatelj i fotoreporter dobili od raketa.
Raketom gledatelju slomljena i spaljena ruka, fotoreporter pogođen u lice jedva preživio
Među desecima nastradalih, po težini ozljeda isticali su se ovi slučajevi: Stevo Pipunić, nogometaš Orijenta koji je na utakmici bio kao gledatelj, pogođen je raketom u lijevu ruku, koja je od siline udarca teško opečena i slomljena na dva mjesta. Petar Grabovac, fotoreporter "Novog lista", pogođen je raketom u lice na svom radnom mjestu, dok je fotografirao pokušaje navijača Hajduka da probiju ogradu između njih i navijača domaćih. Dobio je teški potres mozga, a s terena je iznesen obliven krvlju. Živko Kožul, policajac koji je zapovijedao osiguranjem na dijelu stadiona gdje se nalazila Torcida, u pokušaju da spriječi proboj gostujućih navijača, pogođen je kamenom u glavu i teško ozlijeđen, kao i njegov kolega Dragan Starčević. Nakon utakmice s tartan staze i oko igrališta sakupljeno je par stotina kilograma kamenja, koje su navijači bacali jedni na druge i na policajce, a bilo je primjeraka teških i po dva kilograma.
Milicijski izvještaj: Narkoman iz Torcide ugrizao psa
Posebno bizarni bili su policijski (milicijski) izvještaji, u kojima je pisalo kako su par desetaka privedenih navijača gostiju registrirani narkomani, od kojih je jedan ugrizao psa (?!) Kao još jedan kuriozitet istaknimo da je nakon utakmice "mladi riječki milicioner, vodič pasa, u strahu od side zatražio analizu krvi."
Spomenuti čuvar reda nije se bojao da je tim ugrizom zaražen njegov četveronožni suborac, nego je on sam ozlijeđen u Torcidinom pokušaju proboja tribine, kada mu je netko iz mase u butinu zabio iglu za injekciju, a "kako je u toku obrade ustanovljeno da je među pripadnicima Torcide bilo više narkomana (a nekoliko ih je završilo i na riječkoj psihijatriji)", pripadnik riječkog "K-9" ništa nije htio prepustiti slučaju.
Armada i Torcida od Jugo-lige se oprostili još jednim divljačkim okršajem na Kantridi
Dvije godine i dva mjeseca poslije, u siječnju 1991., također u riječkoj utakmici ovih rivala, opet neredi, juriš i raketiranje između dviju skupina. Posljednji prvenstveni dvoboj Hajduka i Rijeke u prvenstvu Jugoslavije opet je donio divljačke ispade na tribinama. Ovaj put članovi Armade su nakon velike bakljade, koju su priredili na svom zapadu, krenuli na juriš prema Torcidi na istoku, ali srećom, do neposrednog kontakta nije došlo, nego je sve završilo na gađanju bakljama preko "rupe" na sjevernoj tribini.