HAJDUK je došao do prve gostujuće europske pobjede u šest godina pobijedivši litavski Žalgiris s visokih 5:2. Michele Šego, Adrion Pajaziti, Dalisson i Rokas Pukštas strijelci su pet gostujućih europskih pogodaka, a toliko ih Hajduk nije postigao već 24 godine.
Ovaj rezultat može poslužiti kao putokaz zbog puno više stvari od samog rezultata jer je ostvario taktičku prilagodbu koja ima smisla - i za ovu utakmicu i za one koje slijede. U odnosu na ranije utakmice, Gonzalo Garcia napravio je jasnu promjenu. Umjesto 3-2-5 strukture koju je koristio u fazi napada, prešao je na varijantu bližu 4-3-3 sustavu. Nije to nagli eksperiment, već ideja koju je Garcia koristio i u trenucima prošle sezone, i to poprilično uspješno.
Puno dinamičniji i smisleniji Hajduk
Takva promjena donijela je ono što je momčadi nedostajalo - smislenu fluidnost i puno bolju uključenost cijele momčadi na sve aspekte napadačke igre. 3-2-5 je, unatoč pokušajima Garcije i mnogih trenera da ga prilagode, poprilično rigidan sustav u usporedbi s ostalima te se ne nameće mnogo prostora za uvođenje rotacija.
4-3-3 sustav je u Garcijinoj ideji nogometa po tome potpuno drugačiji, a u takvom sustavu je momčad Hajduka dobila puno više slobode u kretanjima.
Ideja se tada bazira na trokutima, primarno dva široka trokuta bek-veznjak-krilo, a ti trokuti, ključno, nikad nisu statični. Igrači imaju veliku slobodu kretanja, mogu izlaziti iz svojih početnih pozicija, mijenjati visine, strane i zone terena u puno rasterećenijim okvirima igre.
To se dobro odrazilo na predstavu svih koji su zaduženi za kreaciju igre. Šimun Hrgović i Mathieu Acapandie, koji su dokazali napadačku kvalitetu, puno su više mogli dolaziti u zadnju trećinu u punom trku, a ne u situacije u prvoj trećini gdje loptu često primaju u sredini leđima okrenuti golu.
Ista stvar vrijedi i za vezni red. Sva tri igrača profili su kojima odgovara dinamičan nogomet, kao i za krila, koja su u takvom sustavu mogla dobiti loptu u situacijama s više rješenja, gdje su se Marin Šotiček i Anđelo Šutalo istaknuli kao igrači koji bi mogli u kontinuitetu raditi razliku.
Problemi u obrambenoj tranziciji
Naravno, tolika količina kretanja nosi i određenu cijenu. Logično je pravilo da veća fluidnost nosi i potencijalno veću izloženost tranzicijama jer igrači nisu na idealnim pozicijama u trenutku gubitka lopte. Hajduk je i u ovoj utakmici to pokazao u nekoliko navrata kada je Žalgiris uspio pobjeći u tranziciju.
Ipak, važno je naglasiti da, u većini situacija, problem nije bio u samoj strukturi, koju je Hajduk poprilično dobro držao. Gore opisana sloboda u trokutima nije kaotična, nego uvijek dolazi unutar jasnog okvira. Uvijek postoji igrač na dnu oba trokuta koji stoji usko i drži kompaktnost, a ako se on izrotira naprijed, tu ulogu mora preuzeti drugi igrač.
U pozadini je postojala jasna organizacija - dva stopera i šestica ostajali su nisko, a uz njih su dva igrača na dnu bočnih trokuta sužavala prostor i tvorila 2-3 strukturu čija je uloga zaustavljanje tranzicija i cirkulacija posjeda. Stabilnost takve strukture na dnu ekipe ključni je princip ovakve igre, bez koje fluidnost postaje kontraproduktivna.
Umjesto toga, problemi u tranziciji su većinom bili vezani za izvedbu. Hajdukovi igrači su uspjeli dolaziti u duele nakon izgubljene lopte, ali su prvi duel prečesto gubili i nisu se uspijevali nametnuti u ključnim trenucima. To nije pitanje taktike, već izvedbe, nedostatka kvalitete igrača u takvim situacijama i uzorka koji se ponavlja.
Tu dolazi do izražaja faktor koji bi izbalansirao ovu poprilično dinamičnu momčad - mirnoća, i to u obje faze. Mirnoća kroz šesticu koja će zadržati i smiriti loptu u posjedu ili kroz stopera i šesticu koji će s manje muke osvojiti prvi duel u obrambenoj tranziciji i omogućiti ekipi da zadrži kontrolu visoko.
Ipak, kontekst protivnika se ne treba ignorirati pri ocjeni dobre izvedbe i za Hajduk u ovoj turbulentnoj europskoj sezoni vrijedi izreka "u pobjedi se ne uzvisi, a u porazu ne ponizi". Žalgiris nije ekipa koja je ozbiljno testirala Hajdukove najveće mane, bilo individualno ili taktički. Njihov 4-1-4-1 blok bio je loše organiziran, bez jasnih preuzimanja i prave ideje kako zatvoriti Hajduk.
Dario Marešić je konstantno imao prostor za unošenje lopte u igru protiv samo jednog napadača u presingu, a dinamične osmice Hajduka su se na razne načine mogle otvarati iza osmica Žalgirisa koje su često ostajale na pola puta, ne čuvajući ni prostor ni igrača.
Odlučili su se i za ispucavanja iz gol-auta umjesto da pokušaju kontrolirati posjed protiv Hajduka, koji se dokazano puno više muči kad ih protivnik natjera na branjenje u bloku.
Najsmislenija napadačka utakmica sezone
Kad se sve zbroji i oduzme, Hajduk je odigrao napadački najsmisleniju utakmicu ove sezone i to ima veću težinu od same pobjede, u kojoj je mogao zabiti i više od pet pogodaka. Hajduk se vratio ideji u kojoj može puno bolje graditi kontinuitet unatoč svim pritiscima koji ga prate, iz opravdanih ili neopravdanih razloga.
Ne znači to da su problemi nestali, niti da je ovaj kadar preko noći postao bolji nego kada je bio na udaru nakon poraza od Varaždina i Pafosa. Limiti su i dalje isti, ali u pozitivnoj perspektivi nakon pobjede je lakše istaknuti da je nepotrebno dramiti oko prve momčadi nakon svakog kiksa u objektivno teškoj situaciji za klub, na svaki mogući način.
Ono što je vidljivo jest sposobnost prilagodbe i napredak u stvarima koje trener i ekipa mogu kontrolirati. A to je, u trenutnom kontekstu, jedino što ima smisla kritizirati, hvaliti i pratiti iz utakmice u utakmicu.