HRVATSKA rukometna reprezentacija drugu godinu zaredom ušla je u polufinale velikog natjecanja. Nakon srebra na Svjetskom prvenstvu, Hrvatska će se sada boriti za medalju i na Europskom prvenstvu. Kao i prošle godine, izabranici Dagura Sigurdssona do polufinala došli su dramatičnom pobjedom nad Mađarskom, kao i s nekoliko ranijih pobjeda u napetim završnicama.
Neki bi mogli reći da se Hrvatska muči, da se provlači i da je mazi sreća, no sreća na ovakve uspjehe nije puno utjecala. Hrvatska je postala pobjednička momčad, odnosno momčad koja se odlično snalazi pod pritiskom. U situacijama kad drugi često pod tim pritiskom pucaju, Hrvatska lomi utakmice u svoju korist.
Drastičan je to zaokret u odnosu na ono što smo od Hrvatske gledali prije dolaska Dagura Sigurdssona te na samom početku njegovog mandata. Islanđanin je vrlo brzo detektirao glavni problem ove momčadi, pa je tako uoči prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva govorio:
"Moramo biti bolji kad padnemo u zaostatak od dva-tri gola, pronaći način da ostanemo u utakmici kad stvari ne idu tako pozitivno za nas. U utakmicama u kojima smo vodili igrali smo jako dobro, ali čim padnemo u zaostatak od 2-3 gola, imamo probleme. Na tome moramo raditi kao ekipa."
I ne samo da bi Hrvatska potonula kad bi pala u zaostatak, nego bi i gubila (gotovo) svaki put kad bi utakmice ulazile u neizvjesnu završnicu. Potkrijepit ćemo to i navođenjem rezultata iz utakmica s protivnicima slične kvalitete s Europskog prvenstva 2024., kada je izbornik bio Goran Perkovac, te s Olimpijskih igara iste godine, što je bio Sigurdssonov prvi veliki turniri.
Hrvatska je, dakle, na tim natjecanjima ostvarila samo tri pobjede protiv suparnika slične kvalitete (Japan ne svrstavamo u tu skupinu).
Španjolce je pobijedila kada joj je apsolutno sve ulazilo u gol, pa su tako njihovi vratari skupili samo jednu obranu. Nijemce je na istom Euru dobila u utakmici bez rezultatskog značaja na krilima 22 obrane Dominika Kuzmanovića. Potom se mučila s Japanom na Igrama, a onda još jednom slavila protiv Njemačke zahvaljujući rano izgrađenom vodstvu te opet Kuzmanoviću.
U istom periodu Hrvatska je protiv reprezentacija slične kvalitete doživjela šest poraza i odigrala jedan remi. Pritom ju je jedino Švedska apsolutno nadigrala na Olimpijskim igrama, kada je bilo 11 razlike.
Svi ostali susreti lomili su se u zadnjih 10 do 15 minuta, ali Hrvatska je svaki put gubila. Kada je bilo najpotrebnije, hrvatski rukometaši su griješili, srljali i promašivali. Te utakmice nisu gubili na kvalitetu, nego na psihu, koncentraciju i samopouzdanje.
Kada je u sličnoj utakmici Hrvatska izgubila od Egipta u prvoj fazi prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva, činilo se da je problem i dalje ostao isti. Ipak, nakon tog poraza promijenilo se sve.
U utakmici u kojoj je Island trebalo ne samo pobijediti, nego ga i pobijediti s barem četiri razlike, Hrvatska je slavila s +6. Zatim je u ogromnim dramama pobijedila i Sloveniju i Mađarsku, da bi potom potpuno nadigrala Francusku.
Hrvatski rukometaši očito su rasli iz utakmice u utakmicu. Svaka nova pobjeda punila ih je samopouzdanjem i unosila stabilnost u momčad. U finalu SP-a doživjeli su poraz od Danske, koja je jednostavno bila bolja. Isto im se dogodilo i na ovom prvenstvu protiv Švedske, no isto tako, to su im jedina dva poraza u zadnjih 13 utakmica na velikim natjecanjima.
Sve pobjede ostvarene na ovom prvenstvu bile su dramatične. Ni u jednoj utakmici Hrvatska nije briljirala igrom, ali je u svakoj bila dovoljno dobra da uđe u napetu završnicu. U zadnjih deset minuta slomila je i Gruziju i Nizozemsku i Island i Švicarsku i Sloveniju i Mađarsku.
Gotovo sve te reprezentacije kvalitetom su vrlo slične Hrvatskoj, no presudilo je to što je Hrvatska iznad njih u tom jednom segmentu koji spominjemo kroz cijeli tekst. Hrvatska je od njih bolja, smirenija i koncentriranija kad dođe do drame.
Sigurdssonov doprinos tome je sigurno enorman. Ne znamo i ne vidimo kako Islanđanin radi s hrvatskim reprezentativcima na psihološkom planu prije i nakon utakmica, ali vidimo kako se ponaša na utakmicama.
Minute predaha zove baš kada treba i na njima jasno ukazuje što treba popraviti. Pravovremeno reagira na poteškoće u igri i traži nova rješenja. To se pokazalo i protiv Mađarske.
Obrana u prvom poluvremenu nije funkcionirala, Mađari su lako dolazili do izglednih pozicija za postizanje golova te su ih do pauze zabili 15. U drugom dijelu Sigurdsson više nije uporno inzistirao na 5-1 obrani - Marko Mamić često bi se spuštao u 6-0 zonu, što je uvelike usporilo Mađare i tjeralo ih na završnice iz težih pozicija. Mađarska je tako u drugom dijelu postigla pet pogodaka manje nego u prvom.
Paralelno s napretkom u obrani, Hrvatska se mučila u napadu. U igri 6 na 6 teško je stvarala prave prilike pa je Sigurdsson u 40. minuti prvi put na prvenstvu posegnuo za igrom 7 na 6. To je Hrvatskoj uvelike olakšalo napadačku igru te je u idućih sedam minuta napravila seriju 5:1 i preuzela vodstvo. Pritom su, za razliku od nekih prijašnjih godina, greške u igri 7 na 6 svedene na minimum pa je Hrvatska samo jednom primila pogodak na prazan gol.
Tako je Hrvatska ostvarila još jednu dramatičnu pobjedu i opet ušla u borbu za medalje. Što god da se dogodilo u iduće dvije utakmice, to treba smatrati velikim uspjehom. Hrvatski rukometaši dva polufinala u velikim natjecanjima nisu povezali još od 2016. i 2017., a ovime su ujedno i dokazali da domaći teren i podrška navijača nisu bili jedini razlog što je lani osvojeno srebro. Sada neka, bez opterećenja, probaju otići i korak dalje.