OSTALO je manje od dva i pol mjeseca do najvećeg Svjetskog prvenstva u povijesti. Turnir će otvoriti Meksiko i Južna Afrika 11. lipnja, a hrvatska reprezentacija u akciju kreće čak šest dana kasnije kada će zaigrati protiv Engleske. U skupini su još Panama i Gana, a po novom formatu dalje idu sve ekipe koje završe prve ili druge u skupini, kao i osam najboljih od 12 trećeplasiranih reprezentacija.
Zlatko Dalić je u predzadnjoj provjeri uoči okupljanja u SAD-u dao veću šansu igračima iz drugog plana. Hrvatska se vratila igri s trojicom u zadnjoj liniji i pobijedila Kolumbiju, a u generalki je čeka Brazil, jedan od glavnih favorita ovog Mundijala.
Vremena za eksperimente i velike promjene više nema. I dok većina javnosti uporno ponavlja teze o Hrvatskoj koja treba igrati brz i lepršav nogomet, sve sugerira da je stvarnost sasvim suprotna. Ako želi ponoviti veliki rezultat, Hrvatska mora igrati sporo i ružno.
Naravno, takva dijagnoza zvuči puno grublje i ružnije nego što bi trebala. Pitanje je samo u kakvim uvjetima ovi igrači imaju najbolju šansu za uspjeh. Sve izvan toga stavlja ih u sferu u kojoj bi njihovi nedostaci mogli još više doći do izražaja.
Dalić je i dalje suočen s izostancima dvojice od trojice ključnih igrača: Joška Gvardiola i Matea Kovačića. Ako i odu na Svjetsko prvenstvo, upitno je u kakvom će stanju biti i na kojoj će razini moći isporučiti ono što daju momčadi.
Gvardiol je najbolji atleta u ekipi i univerzalac koji može pokrpati sve pozicije, a posebno one na kojima je momčad tanka – lijevog beka i lijevog stopera, neovisno igra li se s četvoricom ili petoricom igrača u zadnjoj liniji.
Kovačić je na zadnjem Mundijalu bio jedan od najboljih i najkonstantnijih igrača reprezentacije, a dodatno je napredovao u Manchester Cityju pod vodstvom Pepa Guardiole. Njegova sposobnost da igra protiv suparničkog presinga i da ponese dio obrambenog tereta ključni su za balans u ekipi u kojoj se onda može i malo više rasteretiti Luku Modrića, koji je odavno zagazio u peto desetljeće života.
Da bi Hrvatska igrala proaktivan nogomet baziran na posjedu, potrebno je da sve linije budu visoko, što znači da obrana mora biti na centru. Hrvatska osim Gvardiola nema nijednog stopera koji je dobar na širokom prostoru, osim djelomično Marina Pongračića.
Luka Vušković, Duje Ćaleta-Car i Josip Šutalo su stoperi koji su puno bolji u dubokoj obrani. Hrvatska s njima ima dobru igru glavom i kontrolu kaznenog prostora, ali upitno je koliko kvalitetno mogu braniti dubinu koja bi u fazi napada ostajala iza njihovih leđa.
Naravno, postoji u teoriji adaptacija i na taj taktički problem, ali Hrvatska ni tu ne stoji najbolje. Ima i dalje relativno staru kičmu momčadi, a u prednjem dijelu nedostaje joj motoričkih igrača koji bi presingom i trkom stvorili prednost u odnosu na protivnike.
Posebno to vrijedi u sudaru s ekipama koje su već prilagođene na paklene vremenske uvjete kakvi će vladati na turniru. Klimatska adaptacija se kroz povijest pokazala jednim od najboljih prediktora uspjeha.
Hrvatska ima i puno pluseva. Koliko su joj stoperi spori, toliko su kvalitetni u iznošenju lopte nogama i većina njih mogu bez problema poslužiti kao organizatori igre koji mogu pasom probiti jednu ili dvije suparničke linije.
Kada imaš trkački i motorički slabiju ekipu, cilj je smanjiti frekvenciju ključnih događaja. Drugim riječima, Hrvatska mora igrati što duži posjed i spustiti utakmicu u blato, iritirati protivnika i strpljivo čekati svoju priliku.
U takvim okolnostima ima najbolju šansu da njezina improvizacija dođe do izražaja i da igrači poput Ivana Perišića i Modrića, koji i dalje imaju veliki kreativni doprinos, izdrže tempo u oba smjera. S Vuškovićem, Igorom Matanovićem/Antom Budimirom, Ćaletom-Carom i drugima bi trebala predstavljati ozbiljnu opasnost na prekidima.
Bude li Hrvatska na silu pokušavala igrati brži nogomet nego što joj to fizikalije igrača nalažu, bitno će si umanjiti šansu za bolji rezultat. Posebno ako ne bude imala Gvardiola i/ili Kovačića blizu njihova vrhunca forme.
U javnom prostoru se olako razbacuje terminima kao što je "moderni nogomet" i postulatima koji se vežu uz njega. Hrvatska, kao i svaka druga ekipa, mora igrati s onim što ima. Uoči Mundijala nisu joj naklonjene ni sreća s ozljedama ni genetika s brzinom. Hrvatska mora igrati sporo i ružno.