Foto: Hina, NK Rijeka
RIJEKA je pobjedom u Beču (3:1, treće kolo Europa lige) nad Austrijom oživjela nade u europsko proljeće i dokazala da je pravi europski klub.
Nemoćni domaćin
Iako je u prvom poluvremenu imao 58 posto posjeda lopte, domaćin s njom nije napravio baš ništa korisno. Matjaž Kek odlučio je presingom i igrom "čovjek na čovjeka“ u fazi obrane onemogućiti igru domaćina u opasnim zonama, i u potpunosti je u tome uspio. Igru su tako morali voditi stoperi, a gotovo svaka okomita opcija bila je pokrivena debelo prije nego li je mogla primiti loptu. Hrvatski klubovi u Europi nismo nas naviknuli na tempo, intenzitet i kompaktnost koje prezentira Rijeka. Već sada je igrom i stavom na terenu pokazala najviše od svih domaćih klubova na inozemnoj pozornici u ovom desetljeću.
Ljepota u jednostavnosti
Plan igre bio je vrlo jednostavan – s ozirom da su igrači Rijeke uvijek bili „na čovjeku“, po osvajanju lopte imali su mogućnost izlaska u kontranapad u brojčanoj prednosti nad suparnikom, koji se nije stigao postaviti u obrani. To je segment igre koji vjerojatno najviše imponira kod Kekove ekipe – tranzicija u oba smjera. Kod svakog gubitka/osvajanja lopte, puno prije suparnika prepoznaju takvu situaciju i dođu u ispravne pozicije kako bi brzo napali/obranili se. Na svakoj 50-50 lopti u sredini terena Gavranović, Gorgon i Acosty već bi istrčavali u dubinu. Suparnička obrana ih je morala pratiti i to im je uništilo kompaktnost u borbi za odbijene lopte u sredini terena. Rijekin napad nije ništa posebno atraktivan, ali nekad ljepota leži u najjednostavnijim stvarima.
Valerij Lobanovski, jedan od najvećih trenera u nogometnoj povijesti, donio je sa sobom, ili barem popularizirao, brojne metode, mehanizme i ideje koje i danas aktivno koriste treneri diljem svijeta. Jedan od njih je i „slip napada“, preuzet iz hokeja na ledu. U nogometnom kružoku, takav napad odnosi se na situaciju u kojoj krilni i bočni igrač rade rotaciju po dužini terena. Konkretnije, cilj napada je da se krilo spusti i postane igrač u međuprostoru, a u trenutku kada to povuče suparničkog beka prema naprijed, njegov suigrač s boka nadire iz drugog plana i ima slobodan koridor za probiti stranu. Jednostavne, direktne akcije prema krilima ili bekovima Kekov su pečat u Rijeci. I premda se radi o reaktivnom nogometu, lišenom prevelike kreativnosti, način na koji defenzivno kontroliraju prostor i pripremaju si dubinu te mogu realizirati odmah po osvajanju lopte, zbilja ih je pitko gledati.
Acosty i Pavičić kao „faktor X“
Rijeka ima jasni kostur ekipe, i u stilskom i u kadrovskom smislu. Ipak, odlazak Ristovskog i Andrijaševića potencirao je ionako postojeću potrebu za napredovanjem kako bi dobra ekipa nastavila rasti. Acostyjeva partija jučer pokazala je kako je Rijeka dobila motoričnog krilnog igrača, puno opasnijeg i tehnički potkovanijeg od Kvržića. Onakve partije u HNL-u Keku je igrao još samo Tomasov. Ganski nogometaš ima individualnu kvalitetu da u napadu stvori nešto i kad sistem zakaže. Pavičić je jedan od najvećih domaćih veznih potencijala i u ono malo vremena jučer pokazao je kakav dribling i moć stvaranja viška ima. Uz multifunkcionalnog Mišića, Kek je dobio varijablu više s kojom se može igrati i pretumbavati ekipu te je prilagođavati zahtjevima domaće ili Europske lige. Rijeka tako ima dva odlična jokera koja tek treba iskoristiti u punom kapacitetu.
Hrvatska napokon ima ekipu u Europi
U devet europskih utakmica ove sezone, od Rijeke smo vidjeli svega. I sretnih pobjeda i nesretnih poraza, i bolje i slabije partije. Ali baš u svakom od tih 9 susreta, Rijeka je bila konkurentni suparnik, onaj koji 90 minuta ima jasni plan igre i dosljedno ga provodi. Igraju igru bez praznog hoda, s jasnim ulogama svake karike u lancu, i čitava momčad sudjeluje u obje faze igre te se prema lopti ili suparniku primiče ekipno i kompaktno, bez solo avantura koji bi obrambenu konstrukciju činili ranjivim.
Tempo i intenzitet u kojem igraju obranu te provociraju suparnikove tehničke greške rijetkost su u Hrvatskoj, pa se čini zgodnim prozvati Kekov nogomet – „nogomet na steroidima“. Hrvatska konačno ima ekipu u Europi koja se neće sramotiti nedostatkom sustava, čitanja utakmice ili pripreme. Izuzmemo li posljednje kolo prošle sezone, kada su u slavljeničkoj atmosferi odigrali rezultatski nebitnu utakmicu u Maksimiru, Rijeka ima tek jedan poraz s više od jednog gola razlike – onaj na Rujevici od ekipe iz Maksimira. Njihova čvrstina i psiho-fizička pripremljenost čini ih idealnom ekipom koja se bez velike kvalitete (u europskim okvirima) može potući sa svima u Europi. Pred njima je utakmica sezone – pobjeda nad Austrijom na Rujevici otvara šansu plasmana u nokaut fazu natjecanja. Ako je nekad izgledalo da postoji domaća ekipa koja to može ostvariti, onda je to današnja Rijeka.