BAŠ KAO što žena zadnja osvijesti da je muž vara, tako su i najvjerniji navijači Hajduka posljednji shvatili kako su im se oči sustavno mažu floskulama o konsolidaciji, zdravim temeljima i iskoraku. Naravno u međuvremenu su drvlje i kamenje bacali prema svakom neistomišljeniku koji stvari nije sagledavao vođen emocijama. Sada više ni oni ne mogu pobjeći od istine. Za to je trebao šamar kakav im splitski klub nije udijelio već jako dugo, a on je zbroj cijelog niza katastrofalnih odluka koje su se očitovale najgorim prvenstvenim startom otkako je HNL-a, ispadanjem iz Europe već u trećem pretkolu te novim povijesnim domaćim debaklom.
Od potpune nebrige za travnjak kakvu si ne dopuštaju ni niželigaši, preko ishitrene prodaje važnih prvotimaca netom uoči europskih susreta, do natrpavanja nespremnim strancima te očajnog menadžmenta kada su u pitanju igrači kojih se žele riješiti ili oni drugi kojima se godinama obećava unosan inozemni angažman - sve je to današnji Hajduk. Nažalost, na kratke staze teško da mu može pomoći i eventualna smjena Nadzornog odbora, a još manje odlazak sportskog direktora ili trenera. Čak i da svi oni odu već sutra, onima koji se odluče uhvatiti u koštac s brojnim problemima trebat će najmanje godinu dana da sve poslože na mjesto.
Površni pratitelji nogometa za sve će optužiti trenera Željka Kopića pod kojim Hajduk igra jedan od najneučinkovitijih i najmanje gledljivih nogometa posljednjeg desetljeća. Drugi će pak prst uperiti u sportskog direktora Sašu Bjelanovića koji ima potpis na aktualni prijelazni rok, a koji je iz sadašnje perspektive odrađen iznimno loše. No oni malo upućeniji znaju da se nijedan od tih poslova ne može realizirati bez amenovanja Nadzornog odbora te da su upravo Marasović, Šalinović i društvo, koliko god njihova funkcija bila samo "nadzorna", najodgovorniji za sveopći krah kakvom se do prije dva mjeseca nisu mogli nadati ni najveći neprijatelji Hajduka.
Što ako Naš Hajduk ne može više od ovog?
Gdje je u svemu tome Naš Hajduk? Koliko god se pokušavali distancirati od NO-a i načina kojim isti upravlja klubom, sve više je onih koji smatraju da su upravo oni krivci što Bijeli danas proživljavaju teške dane. "Mi smo samo osmislili platformu na kojoj će se transparentno birati čelni ljudi Hajduka", branit će se oni. Ali ako platforma koju su stvorili neprestano privlači ljude koji ne mogu napraviti ono što se od njih traži i zbog kojih se Hajduk doslovce vrti u krug (Rudeš - Gorica u svega šest mjeseci), onda postoji mogućnost da je problem u platformi.
Da, za spasiti Hajduk od bankrota te ga učiniti solventnim, odnosno osigurati mu hordu sljedbenika koji su spremni učiniti gotovo sve za njega, platforma se pokazala uspješnom, ali što ako više od toga ne može? (Jesu li to i oni shvatili, ali ne žele izgubiti moć koju im brojnost članova neminovno daje?) Najveći problem tog njihovog romantičnog sustava jest što ne postoji netko koga se može pozvati za odgovornost. Svi su zapravo prolaznici. Treneri, sportski direktori, predsjednici i članovi Nadzornog odbora samo dolaze i odlaze, i pritom sa sobom dovode svoje ljude, svoje ideale i svoju viziju uspjeha, usputno rušeći dobar dio svega dotad izgrađenog.
Koga pozvati na odgovornost?
Da postoji netko na vrhu, tkogod on bio (Naš Hajduk to deklarativno i pomalo bezobrazno ne želi biti), taj ne bi dozvolio da svakoj novoj garnituri prethodi čistka na svim razinama, nego bi se pobrinuo da se u Nadzorni odbor dovode ljudi koji razmišljaju slično i koji će nadograditi rad svojih prethodnika. Taj bi se pobrinuo da novi trener nema potpuno drugačiju koncepciju nogometa od prethodnog, čime dobar broj dovedenih igrača neminovno gubi svoju funkciju, mjesto i vrijednost. Na koncu, taj bi se pobrinuo i da se svakom igraču koji se transferira dovede adekvatna, ako ne i bolja zamjena.
Zašto? Zato što bi taj bio odgovoran za ono što radi. Zato što bi svaku krivu odluku i pogrešku plaćao svojim vremenom, svojom reputacijom i svojim novcem. Stara izreka kaže da kada si u vlaku za krivi smjer, bez obzira na to koliko dugo putovao i koliko pritom strpljiv bio, do cilja nikada nećeš doći. Dopuštam da griješim, ali čini se da je došlo vrijeme za promjene. Ali ne promjene trenera, sportskog direktora, predsjednika i Nadzornog odbora, sve posljednje bile su kozmetičke naravi, nego za cjelokupnu promjenu platforme, počevši od prihvaćanja odgovornosti za eventualne neuspjehe do drugačijeg izbora i načina djelovanja odabranih čelnih osoba.
Otići nećete, za to ste se pobrinuli, ali kad ste već uzeli za pravo da baš vi spasite Hajduk i pritom ga još prozvali svojim, krajnji je trenutak da napravite korak više i napokon izložite svoje glave. Znamo, lijepo vam je tamo gdje jeste, daleko od buke uživate u plodovima svog mukotrpnog rada. Znamo, najradije bi i dalje ostali daleko od požarišta, gurajući crijevo u ruke prolaznicima da gase vatru s kojom vi, kao, nemate ništa. Ali ne ide to tako. Da se poslužim onom vašom: ili jeste, ili niste...