MARIN ČILIĆ je sinoć podignuo pehar pobjednika zagrebačkog PBZ Indoorsa. Pristojno popunjene tribine Ledene dvorane proslavile su s njim obranu titule i njegov peti naslov u karijeri, a Branko Horvat je zadovoljno protrljao ruke. Turnir je još jednom uspio.
U pet izdanja njegova turnira pet puta su u finalu igrali Hrvati - tri puta Ljubičić, dva puta Čilić. U doba globalne recesije i velike neimaštine, Indoors je prošao gotovo neokrznut. Barem na prvi pogled. Iako je iznesen podatak da je proračun smanjen gotovo za 40 posto, organizacijski se to nije primijetilo. Igrački da, no stvar su opet izvukle domaće snage.
Dodig i Jelenić prošli su prvo kolo, Karlović je došao do četvrtfinala, a jedino je Ljubo zakazao protiv, doduše, vrlo neugodnog Lacka. Čilić je neka druga dimenzija. Četiri dana nakon polufinala Australian Opena, prvi je hrvatski reket stigao u hladni Zagreb i pokorio konkurenciju. U dvije godine jedino mu je Berrer u sinoćnjem finalu uspio dohvatiti set. Ostali su skupljali mrvice. Ima li u ovom trenutku igru za top pet, top sedam ili top 10, sasvim je nebitno. Međugorac sa samo 21 godinom imponira zrelošću i mirnoćom. Dobro je Ljubičić primijetio - Marin sve radi sistematično, korak po korak, uvijek ide naprijed i ne osvrće se. Hoće li napraviti karijeru veću i od Zeca? Možda... vrlo vjerojatno...
Iako je Indoors još jednom položio ispit, ovo ipak ne smije biti njegov maksimum. Uz sve navijačke i ladies dane, uz kontingente karata koje su otišle partnerima i sponzorima, tribine su ipak većinu vremena zjapile prazne. Za tenisku euforiju koja bi pokorila Zagreb kao u doba prvih izdanja davne 96., 97. i Gorana Ivaniševića, trebaju nam, uz domaće zvijezde, i imena veća od Melzera, Petzchnera ili Berrera. Trebaju nam današnji pandani Piolinu, Rusedskom, Rossetu...