U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
RUKOMET je sport kojim od njegova začetka tradicionalno dominiraju Europljani. Samo jedna olimpijska medalja u muškom rukometu otišla je izvan Starog kontinenta, i to u Južnu Koreju. Isto vrijedi i za Svjetsko prvenstvo, gdje si je medalju "kupio" Katar.
Unatoč tome, jedna od najvećih i najuspješnijih ličnosti u povijesti rukometa rođena je tisućama i tisućama kilometara udaljena od središta Europe. U državi smještenoj između Kazahstana i Kine ponikao je genijalac koji je obilježio nekoliko desetljeća ovog sporta.
S klubovima i reprezentacijama osvojio je (gotovo) sve što se moglo osvojiti te je pokupio brojne individualne nagrade. Bio je lider svake momčadi u kojoj je igrao, a rješenja koja je pronalazio na terenu često je vidio samo on i nitko drugi. A onda, nakon jedne od najbogatijih igračkih karijera u rukometnoj povijesti, sve je ponovio i kao trener.
Talant Mušanbetovič Dujšebajev rođen je 2. lipnja 1968. u Frunzeu, gradu koji danas nosi ime Biškek te ga poznajemo kao prijestolnicu Kirgistana. Kirgistan je tada bio dio Sovjetskog Saveza, a Dujšebajevi su bili tipična radnička obitelj. Sa sportom nisu imali veze, a radnički duh preuzeo je i mali Talant, koji se prisjeća da je najteži fizički posao u životu obavljao s 12 godina.
"Bio sam kod bake na jezeru Issyk-Kul. Pozvali su nas dječake da sadimo jelke na padini. Radili smo to po cijele tjedne i bio sam ekstremno iscrpljen. Leđa su me ubijala, ruke su mi bile prekrivene žuljevima. Zamislite, svaki dan vučete 20-ak stabala uzbrdo, zatim iskopate rupu i posadite ih. Od jutra do mraka. Nisam razmišljao o novcu, ali iznenadilo me kad su mi dali više od 100 rubalja. To je za mene bio velik novac pa sam majki i ocu kupio parfeme, a braći odjeću i još neke sitnice", ispričao je.
Marljivi rad Talanta je krasio i u rukometnoj karijeri. Sport ga je privlačio odmalena, kao i njegovu braću. Jedan se bavio boksom, drugi nogometom, a treći košarkom. Iako je Talant u početku trenirao plivanje, na koncu je odabrao rukomet.
Kako sam kaže, bilo mu je ključno da je u zatvorenom prostoru, s obzirom na to da su zime u Biškeku hladne te se temperatura, uz jake vjetrove, zna spustiti i ispod minus 20. Ljeta su, pak, užarena, a živa na termometrima često se penje iznad 40.
"Prekretnica za moju kasniju karijeru bile su Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine. Puno smo čitali o svim sportovima i gledali ih na televiziji. Kao 12-godišnjak sam postao pravi zaljubljenik u sport, a posebno zanimljivi bili su mi rukometaši", objašnjava Talant.
Premda kaže da nikad nije imao pravog uzora, jedan igrač ostao mu je posebno urezan u pamćenje. Radi se o Hrvoju Horvatu, legendi iz Bjelovara poznatoj pod nadimkom Cveba. Horvat je s bjelovarskim Partizanom bio prvak Europe 1972. godine, dok je istovremeno s reprezentacijom Jugoslavije ostvarivao velike uspjehe, uključujući i zlato na Olimpijskim igrama 1972. godine. Novijim generacijama poznat je kao otac Hrvoja Horvata mlađeg, bivšeg izbornika Hrvatske.
"Dobro se sjećam jugoslavenskog igrača Hrvoja Horvata. Kod kuće i dalje čuvam videozapise njegovih utakmica, a kasnije sam ga i upoznao. On mi je bio odskočna daska u rukometnom životu. Htio sam igrati poput njega", govori Dujšebajev.
Dujšebajev je aktivno počeo trenirati rukomet s 14 godina, a već sa 16 priključen je prvoj momčadi Frunzea. Isticao se igrajući protiv puno starijih igrača te se o njegovom talentu sve više govorilo, no nije dozvolio da mu to udari u glavu. "Nije se ponašao kao zvijezda, nije se uzdizao ni hvalio, nije radio ništa slično", izjavio je Valerij Zaharčuk, Talantov prvi trener.
Kada mu je bilo 18, došlo je vrijeme za vojsku pa je nevoljko prešao u moskovski CSKA, tada službeni klub sovjetske vojske. Priča kaže da Talant nije htio napustiti svoj dom pa je Valerij Melnik, pukovnik i ujedno trener u CSKA-u, morao poslati vojsku da mladog Dujšebajeva iz Frunzea prebaci u Moskvu. Isprva je nastupao za drugu momčad CSKA-a, a onda je premješten u Sibir.
"Bio sam prestrašen kad su me usred zime poslali u Sibir. Više se ne sjećam svega, ali pamtim da su mi trebala tri dana da dođem do tamo. Kad sam izašao iz vlaka, gdje god sam pogledao bio je samo snijeg, snijeg i još snijega. I zeleni vrhovi borova. Tajga! Srećom, ondje sam proveo samo nekoliko dana", ispričao je Dujšebajev i nastavio:
"Tada me pozvao potpukovnik i rekao: 'Vojniče Dujšebajev, ne znam tko si ti, ali stigla je naredba da te vratimo u Moskvu. Pakiraj stvari i bježi odavde.' Bilo je to veliko olakšanje jer sam mislio da ću na godinu dana morati zaboraviti na rukomet."
Talant je tako zbog svojeg talenta vraćen u Moskvu jer su u CSKA-u prepoznali o kakvom se dragulju radi. Iako je za poziciju srednjeg vanjskog sa svojih 183 bio poprilično nizak, Dujšebajev je to znao pretvoriti u prednost.
Brzim kretanjima zadavao je velike probleme protivnicima, a kreativnost i razumijevanje rukometa bili su mu besprijekorni. Vrhunski je prepoznavao šupljine u suparničkim obranama te ih je, čak i unatoč manjku centimetara, znao probiti vanjskim šutom, bilo iz skoka ili s poda.
U mnogočemu bismo mogli reći da je Dujšebajev bio Ivano Balić prije Ivana Balića, a na tu se usporedbu u jednom intervjuu iz 2012. osvrnuo i sam Ivano: "Jesam li sličan tip igrača kao što je bio Talant? Da, bio sam u mlađim danima, dok sam češće zabijao golove."
Ipak, CSKA je tada bio jedan od najjačih klubova svijeta pa je Dujšebajev u ekipu uvođen postupno. Piše mu se titula prvaka Europe koju je s CSKA-om osvojio 1988., ali 20-godišnji Talant nije imao veliku ulogu na putu do tog trofeja.
Zato je godinu dana kasnije bio glavni igrač Sovjetskog Saveza na U-21 Svjetskom prvenstvu. SSSR je osvojio zlato, a Dujšebajev je posebno oduševio u finalnoj utakmici, u kojoj je zabio 12 golova u pobjedi 23:17 nad Španjolskom.
Za proboj u seniorsku reprezentaciju na velikom natjecanju morao se strpjeti jer je rukomet tada funkcionirao nešto drugačije nego danas. Svjetska prvenstva su se sve do 90-ih igrala svake četiri godine, a Europsko prvenstvo još nije postojalo. Prvu priliku za obući nacionalni dres na najvećoj pozornici Dujšebajev je tako čekao do Olimpijskih igara 1992. godine.
No uspon Dujšebajeva koincidirao je s raspadom Sovjetskog Saveza, a nastup na Igrama došao je pod upitnik. "Najteže razdoblje bilo je 1991. i 1992. jer smo vrlo naporno trenirali da ispunimo naš san i zaigramo na Olimpijskim igrama u Barceloni, ali nismo imali zastavu i nismo imali himnu. Više nismo bili Sovjeti, ali nismo bili ni Rusi", otvorio se Dujšebajev.
Na koncu je 12 država nastalih raspadom SSSR-a ipak nastupilo na Olimpijskim igrama kao ZND, Zajednica neovisnih država. "Bili smo mladi i svaki dan smo si govorili: Ne zanima nas politika, fokusirajmo se samo na rukomet. I to smo i napravili", priča Talant.
ZND je osvojio zlato upisavši sedam pobjeda iz isto toliko utakmica. U grupi su padali Njemačka, Francuska, Egipat, Španjolska i Rumunjska, u polufinalu Island, a u finalu Švedska. Dujšebajev je bio prvo ime ekipe sastavljene od, gledajući iz današnje perspektive, brojnih rukometnih legendi, a s 47 golova bio je i najbolji strijelac olimpijskog turnira.
"Zlato s Olimpijskih igara u Barceloni mi je najveći uspjeh karijere. Sve trofeje koje sam kasnije osvojio dao bih za još jedno olimpijsko zlato. Ali imam jedno i to me čini vrlo ponosnim", rekao je Dujšebajev.
Dominaciju u reprezentativnom rukometu Dujšebajev je nastavio i iduće godine, ovaj put u dresu Rusije, koju je doveo do zlata na Svjetskom prvenstvu. Ipak, Talant nije bio siguran da mu je ondje mjesto jer, unatoč svemu, on nije bio Rus. "Država u kojoj sam se rodio nestala je", objašnjava Kirgiz koji nije znao kakva budućnost ga očekuje u novonastaloj zemlji.
"U Barceloni sam doživio šok kada je umjesto himne SSSR-a odsvirana druga, olimpijska himna. Svi naši dečki doživjeli su nešto slično. Ali smo se sabrali i obećali jedni drugima: Igrat ćemo do kraja. A onda se jasno sjećam da sam stajao na postolju, zlato na prsima, svirala je tuđa glazba. I sinula mi je misao: Tko sam ja sada? Što dalje?" dodao je.
Uz to, Talant se tih godina borio i s osobnim tragedijama. Njegova starija braća uz koje je napravio prve sportske korake, Ernis i Erkin, preminuli su vrlo mladi. Ernis je imao 24, a Erkin 27 godina. "Umrli su rano. Ne želim se prisjećati detalja", izjavio je jednom prilikom Talant, kojeg je prerana smrt braće očito jako potresla pa o tome ne voli govoriti niti otkrivati pozadinu priče.
Talant je stoga osjetio da je vrijeme za novi početak, za bijeg od neizvjesnosti, bola i tuge. "Ostavio sam teška vremena iza sebe i došao u sunčan grad, koji je i dalje moj drugi dom. Došao sam u Santander", priča Dujšebajev.
Nakon Olimpijskih igara 1992. ostao je u Španjolskoj te u Santanderu potpisao za tamošnji klub po imenu Teka, koji je uoči Talantovog dolaska izgubio finale Kupa prvaka od Zagreba. S Talantom kao novim vođom ekipe, Teka je 1993. i 1994. osvojila svoja prva dva i jedina naslova prvaka Španjolske, a 1994. postala je i pobjednica premijernog izdanja EHF-ove Lige prvaka.
Španjolci su 90-ih počeli masovno ulagati u rukomet pa su i nakon Teke idućih sedam Ligi prvaka osvojili španjolski klubovi. Pet titula pripalo je Barceloni, a po jedna Bidasoi i Portland San Antoniju. I dok je klupski rukomet napravio iskorak već početkom desetljeća, španjolska reprezentacija i dalje je bila bez medalje na velikim natjecanjima.
Nedostajala im je još jedna iskra koja će ih gurnuti prema vrhu, a tu iskru pronašli su u vlastitom dvorištu. Dok je dominirao španjolskim i europskim klupskim rukometom, Dujšebajev nije imao nacionalni dres. Za Rusiju više nije igrao, a reprezentacija Kirgistana i danas je gotovo nepostojeća. Španjolska mu je ponudila državljanstvo i mjesto u reprezentaciji, a on je to prihvatio.
"Španjolci su me nagovarali. Šest mjeseci mi je glava bila u kaosu bez ikakvog rješenja. A onda je sve nekako sjelo na svoje mjesto. Pitao sam se: 'Gdje želiš živjeti kad završiš s rukometom?' I odgovorio sam si: 'Ovdje, u Španjolskoj.' Onda sam pomislio: 'Zašto ne?'", obrazložio je Talant i nastavio:
"Nikada nisam imao niti ću ikada imati predrasude prema Rusiji. Da sam igrao za Rusiju, postigao bih više. Međutim, ne žalim zbog te odluke. Gledam djecu koja su sretna tamo gdje su rođena i shvaćam da sam učinio pravu stvar."
Debi za španjolsku reprezentaciju Dujšebajev je imao na Svjetskom prvenstvu 1995. godine na Islandu. Unatoč drugom mjestu u skupini od šest ekipa, Španjolska nije imala sreće u ždrijebu pa je u osmini finala igrala s Francuskom, koja je ipak bila prejaka te je tada osvojila svoje prvo svjetsko zlato. U finalu je pobijedila Hrvatsku. Iako Španjolska nije ušla među najboljih osam, Dujšebajev je svejedno proglašen najboljim srednjim vanjskim prvenstva.
Iduće je godine Španjolska bila domaćin drugog ikad Europskog prvenstva i to je bila idealna prilika za povijesnu prvu medalju. Predvođeni Dujšebajevom, Španjolci su igrali sjajno i ušli u polufinale kao prvoplasirani u svojoj grupi, ispred Švedske, Češke i Francuske. U polufinalu srušili su SR Jugoslaviju, koja je ranije nanijela bolan poraz Hrvatskoj.
Dujšebajev je tako doveo Španjolsku do prve rukometne medalje, sebi priskrbio nagradu najboljeg igrača prvenstva, a u borbi za zlato imao je ogroman motiv. Na drugoj strani bila je Rusija i Talantovi bivši suigrači.
Dujšebajev je bio prvi strijelac Španjolske sa sedam golova u finalu, ali još uvijek moćna Rusija bila je bolja s 23:22 te je osigurala zlato, drugo u svojoj povijesti. Prvo je tako osvojila s Talantom, a drugo protiv njega. Uz nagradu za najboljeg igrača Eura, Dujšebajev je 1996. i drugi put u karijeri proglašen najboljim igračem svijeta u izboru IHF-a.
Individualna priznanja nastavila su se i u nadolazećim godinama. Na SP-u 1997. Dujšebajev i Španjolska bili su prvi u grupi, nakon toga su u osmini finala svladali Hrvatsku s 31:25, ali im se u četvrtfinalu ispriječila Švedska. Iako je medalja izostala, Dujšebajev je još jednom imenovan najboljim igračem i najboljim srednjim vanjskim prvenstva.
Uoči Europskog prvenstva 1998. Španjolska je dogovorila još jedno pojačanje iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Njezin novi pivot bio je ukrajinski div Andrej Šepkin, s kojim se Dujšebajev odlično razumio pa su tako Španjolci dobili novo ubojito oružje.
U grupi na Euru završili su na prvom mjestu, a bod im je jedino uspjela uzeti Hrvatska, koju su porazi od Rusije i Mađarske udaljili od borbe za medalje. Španjolska je potom u polufinalu s 29:22 pregazila Njemačku, ali u finalu je izgubila od Švedske 25:23.
S Dujšebajevom je Španjolska osvojila još dvije medalje - prva je bila bronca na Europskom prvenstvu održanom kod nas 2000. godine, kada je na otvaranju nanijela poraz Hrvatskoj u Domu sportova. U polufinalu još jednom su prejaki bili Bengan Boysi, slavna švedska generacija koja je od 1990. do 2002. osvojila šest zlatnih, tri srebrne i dvije brončane medalje na velikim natjecanjima.
Druga medalja bila je bronca na Olimpijskim igrama u Sydneyju, a kobna je u polufinalu opet bila Švedska. Od reprezentacije se Dujšebajev oprostio četvrtim mjestom na Svjetskom prvenstvu 2003. godine nakon lude utakmice u kojoj je na putu do zlata Hrvatska poslije produžetaka izbacila Španjolce u polufinalu rezultatom 39:37.
Dok se opraštao od reprezentativnog rukometa i tako približavao kraju velebne karijere, Dujšebajev je spremao još jedan novi početak. Od 1997. do 2001. bez osobitih uspjeha igrao je u Njemačkoj za Nettelstedt-Lübbecke i Minden, a onda je morao prelomiti što će dalje.
"Imao sam nevjerojatno ogromnu ponudu da potpišem trogodišnji ugovor kao igrač u Kataru, ali onda sam upoznao Dominga Diaza de Meru, koji mi je kasnije postao nešto poput oca. Predstavio mi je svoj projekt da napravi najbolju rukometnu ekipu ikad u malenom španjolskom gradu Ciudad Realu. Rekao mi je: 'Dođi kao igrač, igraj dokad hoćeš, a onda ćeš nam postati trener", prisjeća se Talant, koji je tu ponudu prihvatio.
"Možda nisam svaki put u životu donio savršenu odluku, ali ta mi je bila najbolja", zaustio je. S Dujšebajevom već debelo u tridesetim godinama, Ciudad Real je počeo nizati trofeje, no prava eksplozija dogodila se kada je Talant 2005. prestao igrati i postao trener.
Petar Metličić, Mirza Džomba, Olafur Stefansson, Uroš Zorman, Aleš Pajovič, Sergej Rutenka, Arpad Šterbik, Didier Dinart, Jose Javier Hombrados, Jonas Källman... Teško je zaustaviti se u nabrajanju legendi koje je na svojem raspolaganju imao Dujšebajev.
Projekt Diaza de Mere zaista je zaživio te je u Ciudad Realu stvoren pravi dream team. No sve te zvijezde trebalo je znati posložiti, ukomponirati i kontrolirati, a velikan kakav je Dujšebajev svojim je znanjem i autoritetom to i uspio. Osim što je pored Barcelone dominirao španjolskim rukometom, Ciudad Real je od 2006. do 2009. osvojio tri od četiri moguće Lige prvaka.
Ipak, projekt nije dugo potrajao. "Kada je financijska kriza pogodila Španjolsku, bilo je jasno da dolaze teška vremena. Svi igrači i ja borili smo se do zadnje sekunde, ali doživjeli smo istu sudbinu kao i klubovi poput Santandera, Portland San Antonija i Bidasoe", žali Dujšebajev.
Ciudad Real pokušao se spasiti tako što je 2011. postao Atletico Madrid, a u klub su stigle i nove zvijezde. U prvom redu Ivano Balić i Kiril Lazarov. No stvari nisu funkcionirale, nedostajalo je novca i Atletico je nakon samo dvije godine ugašen.
Novu sreću Talant je pronašao u Poljskoj, gdje je 2014. preuzeo Kielce i od njega napravio velesilu. Ligu prvaka osvojio je 2016., a kasnije je još dvaput gubio u finalima. Tajnu iza Talantovog uspjeha jednom je prilikom podijelio Igor Karačić, kojemu je Dujšebajev šest godina bio trener u Kielceu.
"Talant je maestro, savršeno usklađuje svaki dio naše ekipe. Svaki igrač je iznimno važan i svi znaju svoje mjesto. Kohezija i kemija je glavni sastojak za uspjeh, a mi u Kielceu smo poput obitelji. Svi smo prijatelji i to se vidi na terenu", rekao je Karačić.
U Kielceu je Talant i danas zajedno sa sinovima Alexom i Danielom, koji su također napravili sjajne igračke karijere s klubovima i španjolskom reprezentacijom - posebice Alex. Paralelno s vođenjem Kielcea okušao se i u izborničkom poslu u Mađarskoj i Poljskoj, a najveći uspjeh mu je bilo četvrto mjesto na Olimpijskim igrama 2016., kada je s Poljacima u četvrtfinalu izbacio Hrvatsku.
Kada se podvuče crta na njegovu karijeru, kako igračku tako i trenersku (iako ona još traje i trajat će, kako sam kaže, još sedam godina), malo tko, ako itko, može se pohvaliti tako velikim i tako brojnim uspjesima kao Talant Dujšebajev.
Kao igrač je pet puta s klubovima bio državni, a dvaput europski prvak. Ima i olimpijsko te svjetsko zlato, kao i dva srebra te tri bronce. Dva puta je bio proglašen najboljim igračem svijeta, a u IHF-ovom izboru najboljeg igrača 20. stoljeća zauzeo je drugo mjesto, iza Magnusa Wislandera.
Na to sve ima i 13 državnih te četiri europske titule kao trener. Kada se dodaju i kupovi te razna druga europska i nacionalna natjecanja, Dujšebajev je kroz igračku i trenersku karijeru osvojio barem 69 trofeja - poneki je možda preskočen u evidenciji.
Kao rukometaš koji je nastupao za četiri reprezentacije (SSSR, ZND, Rusiju i Španjolsku), kao čovjek koji je odrastao u Kirgistanu pa se potom selio u Moskvu, Španjolsku, Njemačku i Poljsku, Dujšebajev danas nije siguran gdje pripada.
"Zato kažem da sam građanin svijeta. Svugdje se osjećam ugodno, u Kirgistanu, Rusiji, Zapadnoj i Istočnoj Europi. Važno mi je da imam obitelj uz sebe. Ali istovremeno, u Biškeku ne osjećam kao da me ljudi smatraju svojim. Ni u Moskvi, gdje sam živio godinama. Slično je i u Španjolskoj i u Poljskoj. U jednu ruku me svi smatraju strancem, a u drugu ruku me svi dobro tretiraju", priča Talant i nastavlja:
"Govorim kirgiški, ruski, španjolski, poljski, njemački i nešto slabije engleski. Nažalost, počeo sam zaboravljati svoj kirgiški. Prije sam mogao vježbati s roditeljima, ali oni su umrli. Moj brat Elmis i prijatelji koji su ostali u Biškeku govore ruski. Biškek posjećujem jednom godišnje, ali počinjem shvaćati da se s godinama sve češće i sve više zaželim svojeg doma."
I iako možda ni sam nije siguran gdje pripada, gdje se osjeća kao kod kuće i kako ga gdje ljudi primaju, ono što je sigurno jest da je Talant Dujšebajev ostavio neizbrisiv trag na svakom mjestu na kojem se pojavio te će zauvijek ostati upamćen kao jedan od najvećih i najutjecajnijih u povijesti svojeg sporta.