DESET mjeseci. Toliko je trajao niz Dinamove nepobjedivosti u SHNL-u. Nakon sada već kultnog poraza u studenom prošle godine, kada su igrači održali krizni sastanak i utabali put prema velikoj seriji, ista je došla svom kraju proteklog vikenda. Osijek je s 4:2 deklasirao Dinamo.
Ono o čemu se na Maksimiru pričalo s velikom dozom opreza i suzdržavanja sada je kristalno jasno. Dinamo je u krizi, prvoj pravoj nakon skoro godinu dana. To je sasvim normalna oscilacija za svaki klub na planeti. Ono što kod Dinama nije dobro jest to što nitko ne odaje dojam da zna kako izaći iz nje.
Osijek je pokazao Dinamu što ga čeka ove jeseni
Dinamo je na Opus Arenu stigao nakon jedva spašenog boda u Puli i još jedvitije pobjede nad Goricom u Maksimiru. Kapetan Josip Mišić je prije utakmice u intervjuu ustvrdio kako je "konačno vrijeme da se momčad trgne".
Osijek, koji je par dana ranije ispao u Kupu od drugoligaša Segeste i koji igra otvoren nogomet, trebao je u teoriji biti idealan sparing-partner za Dinamo koji želi ponovno pobijeđivati, ali i vratiti neophodno samopouzdanje pred početak Europske lige i okršaja s Hapoelom u srijedu. Dogodilo se baš sve suprotno.
Svaki duel je otišao na stranu domaćih, bili su bolje organizirani i agresivniji na svaku drugu loptu, a svaki igrač Dinama je primao loptu pod velikim pritiskom. Pressing čovjek na čovjeka po cijelom terenu bio je luda i hrabra ideja Federica Bessonea koja je u potpunosti urodila plodom.
Dinamo vrlo brzo čekaju baš takvi ogledi u Europi, s ekipama naviklima igrati u puno bržem tempu nego što je to slučaj u SHNL-u. Dinamo, a pokazali su to i dijelovi utakmica protiv Thuna i Vikinga, pati kada ne može staviti utakmicu u ritam koji mu odgovara. Ako su ga s terena pomeli Osijekovi golobradi klinci, što se može očekivati kada nasuprot Plavima stanu puno kvalitetnije momčadi?
Krize su normalna stvar
Nogomet ima snažnu emotivnu komponentu koja često iskrivljuje stvarnost. Kada stvari idu dobro, svi misle da je puno bolje nego što uistinu jest. Isto tako, kada stvari idu loše, čini se da se ne vidi svjetlo na kraju tunela. Dinamo je sada u toj poziciji, s paničnom navijačkom masom koja hitno traži sječu glava.
Krize su sastavni dio nogometa i nijedna momčad na svijetu ne prolazi cijelu sezonu na istoj razini. Fizički nije moguće da momčad od prvog do zadnjeg kola bude na maksimalnoj razini, pa stručni stožeri kroz sezonu rade periodizaciju treninga i tempiraju formu za razdoblja u kojima se igraju najvažnije utakmice.
U nekim dijelovima sezone momčadi su svježije, snažnije i brže, dok u drugima, kada tijelo počne osjećati posljedice velikog broja utakmica, dolazi do pada energije, sporijih reakcija i slabijih rezultata.
Kriza će proći
To ne znači da je svaka kriza isključivo fizičke prirode, ali padovi u određenim dijelovima sezone nisu nikakva nepoznanica ni najvećim klubovima svijeta. Dinamu se posljednjih sezona pad forme redovito događao tijekom listopada i početkom studenog.
To je bio period kada se nakupio velik broj utakmica i kada momčadi često ulaze u najzahtjevniji dio jesenskog ciklusa. Ove sezone taj je period stigao ranije, što je i logično s obzirom na to da je Dinamo sezonu počeo ranije zbog europskih kvalifikacija i već od ljeta bio u natjecateljskom ritmu.
Sve će ovo proći, koliko god loše izgledalo. Koliko brzo će završiti, ovisi u dobroj mjeri o tome je li klub precizno detektirao u čemu je problem. A tu vijesti nisu pretjerano ohrabrujuće.
Kovačević luta i gubi se. Ali tako se ponašaju i svi iznad njega
Popis Kovačevićevih grijeha unazad mjesec ili dva nije kratak. Maknemo li se od toga da momčad izgleda loše i bezvoljno, da je nemoguće ocijeniti što želi u svakoj fazi igre i da trenutačno nema nijedan mehanizam na koji se može osloniti kako bi pokazala nešto i kad igra loše, neke puno očitije poteze jednako je teško objasniti.
Zašto igra Miha Zajc koji već neko vrijeme vuče ozljedu, zašto je Arber Hoxha nezamjenjiv na lijevom krilu i zašto Niko Galešić ne može dobiti više minuta, barem pored neprepoznatljivog Morisa Valinčića, pitanja su koja muče sve navijače Dinama. Ali Kovačević nije jedini. Dinamova uprava ove sezone jako luta.
Kašnjenje i odustajanje od plana
Za to postoji i više nego dovoljno dokaza. Najprije je, suprotno svim najavama, prodao tri igrača (Marko Soldo, Monsef Bakrar, Gabriel Vidović) iz uže rotacije prije nego što su kvalifikacije završile. Golmansko pitanje, koje je označeno kao prioritet, riješeno je debelo prekasno.
Od igrača koji su stigli, jedino su Mislav Oršić, Smail Prevljak i Stjepan Radeljić igrači koji su mogli odmah uskočiti u ekipu i konkurirati za ozbiljnu ulogu. Pri tome treba napomenuti kako i Radeljić i Prevljak imaju igrača koji je jasno iznad njih u hijerarhiji i kako su i dovedeni kao zamjene koje će tražiti šansu da se nametnu.
Kiril Kravcov dugo je čekao papire iz Rusije i nije prošao pune pripreme s ekipom. U prvoj pravoj utakmici, onoj protiv Gorice, ostao je bez snage nakon 60 minuta. Noah Nsoki je dječak bez seniorskog iskustva koji nije ni prijavljen za Europu, a Dani Rodriguez i Aleksa Stojaković su dovedeni ozlijeđeni i nisu još ni u pravom trenažnom procesu.
Dinamo se nakrcao igračima koji mu ne mogu pomoći ni nakon dva mjeseca sezone
U zadnjim trenucima prijelaznog roka dovedeni su, uz Dominika Kotarskog koji je odmah uskočio na gol, Iker Almena i Luka Ivanušec. Dva formalno najjača imena cijelog prijelaznog roka dovedena su ne samo nakon kvalifikacija, nego su i jedan i drugi odigrali otprilike po poluvrijeme ozbiljnog nogometa prije prve utakmice ligaške faze.
Maknemo li na stranu igrače koji su primarno došli kao razvojni potencijal i igrače za drugu momčad, sedam od deset Dinamovih prinova dovedeno je na način i u vrijeme da ni nakon dva puna mjeseca nove sezone nisu uigrani s ostatkom ekipe ili uopće ne treniraju. Neki od njih su dugoročno ulaganje, ali proces donošenja odluka na ovom prijelaznom roku potpuno je promašen.
U međuvremenu je u utakmici za 35 milijuna eura Kovačević stvari pokušavao spasiti davno otpisanim Robertom Mudražijom. U kvalifikacijama je ulogu imao i Fran Topić. On je svježe otpisan iz momčadi, da bi ga se s klupe uvodilo i protiv Istre i protiv Osijeka kad je gorjelo. To sasvim sigurno nije bio dio nekakvog šireg plana upravljanja ovom ekipom.
Je li se Boban previše zaljubio?
Prošle sezone je Boban istrpio velike kritike javnosti u još goroj krizi za Dinamo. Čvrsto je stao iza Marija Kovačevića i to se pokazalo punim pogotkom. Dinamo je dohvatio prolaz u Europa ligu, otišao je u produžetke s Genkom, a SHNL je pokorio sjajnim nizom pobjeda i lepršavom, prekrasnom igrom.
Dinamovci su s razlogom cvali od zadovoljstva, kao i Boban, koji nije propustio u bilo kakvoj formalnoj i neformalnoj prilici reći koliko je za to zaslužan Kovačević. Je li se Boban u tom procesu previše zaljubio? Kako u trenera, u vlastitu ideju i način na koji je vodio zadnji prijelazni rok? I u Dinamo kako je izgledao na proljeće?
Ima li Kovačević stvari pod kontrolom?
Stati iza trenera je logično i pravično, ali neki jasniji kriteriji evaluacije moraju postojati. Ako Boban mora silaziti u svlačionicu i pričati s igračima, znači li to da ih on može razdrmati na način na koji Kovačević ne može? A ako je to istina, kako će idući put Mišić, Beljo ili Stojković reagirati u kriznom trenutku? Hoće li dovoljno vjerovati da ih trener može izvući iz toga?
Svaliti svu krivicu na igrače ili trenera bilo bi nepošteno, a dugoročno i kontraproduktivno. Dinamo ovu sezonu nije pripremio kako treba, ili barem to nije napravio na vrijeme. Momčad zbog kombinacije svega toga pati. Kriza koja je posljedica pada u formi je samo kriza. Ali kriza koja je posljedica toga da nitko ne vidi u čemu je problem je put u kolaps.
Dobra vijest u nogometu je što je emotivni dojam kratkotrajan. Već bi pobjeda nad Hapoelom gurnula Dinamo i njegovu navijačku masu u puno pozitivnijem smjeru. Ali i to će kratko trajati ako u klubu nisu sigurni zašto momčad ovako izgleda. A zasad ne izgleda kao da itko zna odgovor.