KONCEM ožujka, još mamurna od svjetskog srebra, Hrvatska je u Budimpešti u kvalifikacijama za Euro 2020. odigrala jednu od najgorih utakmica u novijoj povijesti. Goru čak i od onog remija na Rujevici protiv Finske zbog koje je pao Ante Čačić.
Balázs Dzsudzsák, omiljeni lik Football Managera od prije 15 godina, i njegovi kvalitetom limitirani suigrači hrvatskim su zvjezdicama održali pravu lekciju iz volje, htijenja i želje. Hrvatska je pala bez ispaljenog metka, a Mađari su pobijedili 2:1. Utakmica se odigrala na stadionu Ferencvarosa, istom onom na kojem će Dinamo nakon maksimirskih 1:1 u utorak tražiti prolaz u play-off Lige prvaka. Taj stadion posljednjih šest godina nosi ime Groupama Arena, ali navijači slavnog budimpeštanskog kluba nikad nisu prihvatili to konfekcijsko ime. Za njih će uvijek dom Ferencvarosa nositi ime koje je nosio do 2013. - stadion Floriana Alberta, uz Ferenca Puskasa, najboljeg mađarskog nogometaša svih vremena, najvećeg igrača u povijesti Ferencvarosa te jednog od najboljih igrača svog doba. Jedinog Mađara koji je dobio Zlatnu loptu za najboljeg igrača Europe.
Danas su Mađari nogometno nebitni, a nekad je cijeli svijet učio od njih
Mađari su danas 45. reprezentacija na FIFA-oj ljestvici. Posljednji put nastupili su na Svjetskom prvenstvu pradavne 1986., ali grupu prošli nisu. Kao ni četiri godine ranije u Španjolskoj. Klubovi su im europska C klasa, a vrhunsku individualnu klasu nisu dali desetljećima. Iz današnje perspektive, Mađari su nogometno nebitna nacija, a nekad su bili svjetski vrh i od njih su učili svi. Mađarska je bila viceprvak svijeta 1938. Možda bi bili i prvaci da Mussolini nije napravio sve da Italija u Francuskoj te godine trijumfira i da cijeli svijet vidi kako s fašizmom nema zajebancije. Duce nije ništa prepustio slučaju. Početkom pedesetih Mađari nisu četiri godine izgubili utakmicu. Ni prije ni poslije svijet nije vidio da netko toliko dominira. Bili su nepobjedivi.
Sve do 4. srpnja 1954. Tog kišnog dana u Bernu dogodilo se jedno od najvećih čuda, ne samo u povijesti nogometa, nego sporta općenito. Nepobjediva Laka konjica predvođena Ferencom Puskasem u finalu SP-a izgubila je od Zapadne Njemačke 3:2, nakon što je poslije samo dvadesetak minuta igre imala 2:0. Bio je to ogroman šok za svijet nogometa, a invazija SSSR-a na Mađarsku dvije godina kasnije samo je do kraja dotukla jednu od najboljih generacija u povijesti nogometa. Puskas, Kocsis i još neki jahači Konjice pred sovjetskim su puškama pobjegli u egzil, a mađarski nogomet bio je osuđen na propast. Nitko nije vjerovao da se može oporaviti. A onda se pojavio Florian Albert.
Najelegantniji nogometaš svih vremena
Njegova igra, njegovo poimanje nogometa, sve je bilo drugačije. Bio je nogometaš ispred svog vremena. Premda je većinu karijere nosio broj 9 te iako je bio jedan od najboljih strijelaca svog vremena, Albert nije bio tipičan golgeter koji bi čekao u kaznenom prostoru da mu suigrači serviraju šansu. Ne, on je stvarao prilike sebi i drugima. Uživao je u driblingu, najsretniji je bio kad je lopta bila kod njega, u njegovim nogama. Tada bi plesao s loptom. U povijesti nogometa bilo je bržih igrača od Floriana Alberta, bilo je fizički jačih, moćnijih, snažnijeg udarca, ali malo tko je bio toliko elegantan kao on. Gracioznost i inteligencija Floriana Alberta impresionirali su. Zabijao je s obje noge. Nikad snažno, uvijek precizno i neuhvatljivo za vratare.
Albertu je majka bila Hrvatica, a kao dječaka nogometom ga je zarazila Laka Konjica
Florian Albert rođen je 15. rujna 1941. u Hercegszantu, blizu granice Mađarske s Jugoslavijom. Florianova majka, etnička Hrvatica, umrla je kad je Albert imao samo dvije godine pa je njega i braću odgojila baka. U dobi od 11 godina Florian je ostao i bez bake, a Albert stariji, inače kovač po struci, obitelj je preselio u Budimpeštu. Albert se nogometom zarazio u dobi od devet godina kad je ga je otac odveo da uživo gleda strašnu momčad Gusztava Sebesa. U trenutku kad je mali Florian svojim očima vidio što na travnjaku rade Zoltan Czibor, Nandor Hidegkuti, Sandor Kocsis i Ferenc Puskas, budućnost mu je bila određena.
''Sve što sam naučio o nogometu, naučio sam od njih. Bila je to prekrasna momčad. Obožavao sam ih, a ono što su oni radili s loptom nije bio nogomet, bila je to kazališna predstava'', jednom je rekao Florian Albert.
Florian i brat su se nogometom inficirali u rodnom Hercegszantu, a kad je s 11 godina došao u glavni grad Mađarske, nesvakidašnji talent primijetili su ljudi iz Ferencvarosa, uz Honved najjačeg kluba u gradu.
Do smrti vjeran Ferencvarosu
Od trenutka kad je prvi put obukao dres Ferencvarosa, Florian ga do svoje smrti više nikad nije skinuo. Do kraja života ostao je vjeran svom klubu. Za prvu momčad Ferencvarosa debitirao je s nepunih 17, a samo par mjeseci kasnije, kao maturant gimnazije Endre Ady, zaigrao je za Mađarsku u pobjedi protiv Švedske 3:2. Tjedan dana nakon što je položio sve školske ispite, iz gimnazijske klupe postao je vođa izvrsne navale - Sandor, Göröcs, Albert, Ticyh i Fenyvesi.
Na prvoj utakmici protiv Zapadne Njemačke, prvoj međusobnoj nakon ''Čuda u Bernu'', Mađarska je pobijedila 4:3, a prvo ime je bio Florian Albert. Zabio je najljepši gol utakmice. Predriblao je cijelu njemačku obranu i gurnuo loptu u prazna vrata. Na Nep stadionu je genijalnost Floriana promatralo 100 tisuća ljudi, a atmosfera je podsjećala na onu kad je igrala Puskaseva generacija. Na posljednjoj utakmici Vladimira Beare za Jugoslaviju, u listopadu 1959., Albert je najboljem vrataru svijeta zabio tri gola.
Na Olimpijskim igrama u Rimu predvodio je Mađare do bronce, a svijet je 21-godišnjeg umjetnika s loptom upoznao na Mundijalu u Čileu 1962., kad je Albert podijelio nagradu za najboljeg strijelca turnira s Dražanom Jerkovićem, Valentinom Ivanovom, Vavom, Garinchom i Čileancem Leonelom Sanchezom. Na tom je Mundijalu dobio i nagradu za najboljeg mladog igrača turnira, istu onu koju je četiri godine ranije primio Pele, a četiri godine kasnije Franz Beckenbauer. Dvije godine kasnije bio je ključni igrač Mađarske u osvajanju europske bronce.
Početkom 60-ih svijet je počeo upoznavati genijalca koji je od nogometa napravio visoku umjetnost
Bio je to tek početak, a nogometni svijet počeo je upoznavati genijalca koji će obilježiti povijest predivne igre zvane nogomet.
Albert je bio predvodnik treće zlatne generacije mađarskog nogometa, a s usponom reprezentacije počeo se dizati i Ferencvaros. Punih 14 godina Ferencvaros nije mogao do naslova prvaka, živio je u sjeni Honveda, a onda je Albert odlučio da je dosta. U pet godina osvojili su četiri naslova prvaka, a 1965. Albert je donio Mađarskoj jedini europski kup u povijesti. Ferencvaros je do finala Kupa velesajamskih gradova redom izbacivao Romu, Athletic Bilbao i Manchester United, a u finalu je pao moćni Juventus. Bila je to samo uvertira za ono što je slijedilo.
Engleska je bila domaćin Mundijala 1966., a Mađarska je bila smještena u skupini s aktualnim prvakom Brazilom, Eusebijevim Portugalom i Bugarskom. Brazil za poraz na svjetskim prvenstvima nije znao od četvrtfinala SP-a u Švicarskoj, kad ih je izbacila Puskaseva Mađarska. Reprezentacija koja je prošetala turnirima u Švedskoj 1958. i Čileu 1962. u Englesku je došla kao apsolutni favorit. Svi su očekivali da će Selecao s lakoćom doći do treće krune u nizu jer je izbornik Vicente Feola u Englesku poveo sve najbolje što je Brazil u tom trenutku imao. Gilmar, Zito, Bellini, Garrincha, Djalma Santos, sve redom bivši svjetski prvaci, te budući Gerson, Jairzinho i Tostao, predvođeni Peleom, bili su nogometni Dream Team. Brazil je u prvom kolu pobijedio Bugare 2:0, a mesar Dobromir Žečev tako je premlatio Pelea da ovaj nije mogao igrati u drugom kolu. Portugal je u prvom nastupu pobijedio Mađare. U drugom kolu u Liverpoolu, na stadionu Goodison, sučelili su se Brazil i Mađarska. Bila je to jedna od onih utakmica koje ostaju za vječnost.
Utakmica protiv Brazila bila je utakmica za vječnost
Izbornik Mađarske Lajos Baroti nije se prepao brazilskih zvijezda i krenuo se s njima nadigravati. Brazilci to nisu očekivali, a Florian Albert odigrao je utakmicu za koju mnogi tvrde da je jedna od najboljih individualnih predstava u povijesti svjetskih prvenstava. Mađari su Brazilce dotukli njihovim oružjem - maštom, napadom, kreacijom i lepršavošću. Florian Albert bio je gospodar terena, s loptom u nogama izgledao je poput dirigenta u frak odijelu i lakiranim cipelama, a 57 tisuća gledatelja na legendarnom stadionu Evertona svjedočilo je raskošnom čardašu nogometnog grofa Florijana. Igrala se treća minuta kad su Ferenc Bene i Albert odigrali dupli pas glavom i matirali čuvenog Gilmara. Bio je to tek početak kraja Brazila. Mađari su ih pobijedili 3:1, a u trećem kolu Portugalci su iskoristili bugarski poučak, uz dozvolu sudaca mlatili su Pelea i poslali su Brazil kući (3:1). Nogomet se tu nije igrao, bio je to pravi masakr, a jedina momčad koja je na brazilski način pobijedila Brazil bila je Mađarska.
Nakon rušenja Brazila 60 tisuća Engleza klicalo je nogometnom aristokratu
Do tog dana, posljednja momčad koja je Brazil pobijedila igrom i nadigravanjem, njihovim oružjem, bila je Mađarska 1954. (4:2). I nakon Mađarske Mađarska. Albert je nakon utakmice ispraćen ovacijama, skoro 60 tisuća Engleza ustalo je i skandiralo nogometnom geniju. Albert je bio najotmjeniji igrač turnira, otmjeniji i od Rusa Voronjina i od Franza Beckenbauera. Mađarska je u četvrtfinalu ispala od Jašinova i Voronjinova Sovjetskog Saveza, ali bilo je to je najmanje važno. Nogometni svijet zaboravio je Pelea, dobio je novu zvijezdu - Florijana Alberta. Njegov nogomet bio je teatar.
Tih dana je u Engleskoj kolao vic: ''Što napravi engleski džentlmen kad dođe kući i u krevetu zatekne svoju ženu s Albertom? Ništa, ode do kuhinje, skuha čaj i donese im u krevet.'' Toliko je dobar bio Florian Albert.
Jedini Mađar sa Zlatnom loptom
U doba bez Interneta, YouTubea i sličnih modernih čudesa, jako je teško bilo znati što se sve krije iza Željezne zavjese. Florijan Albert je tu barijeru probio. U dresu Ferencvarosa podijelio je nagradu s Eusebijom za najboljeg strijelca Kupa prvaka 1966. (sedam golova u četiri utakmice), a svoj klub je 1968. odveo do još jednog finala Kupa velesajamskih gradova. Leeds je bio bolji (1:0, 0:0). Fantastičan nogomet osigurao mu je Zlatnu loptu 1967. Albert je bio najbolji, Bobby Charlton bio je drugi, a Jimmyju Johnstonu ni naslov prvaka Europe te godine s Celticom, prvi kontinentalni naslov za neki otočki klub, nije bio dovoljan. Toliko je dobar bio Florian Albert.
Posljednju ligašku titulu Albert je s Ferencvarosem uzeo 1968., a onda ga je dočekao jedini rival kojeg nije mogao proći driblingom. Ozljede su ga uništile. Igrao je sve manje i postao je tek sjena najboljeg igrača svijeta. Posljednji trofej koji je osvojio bio je Mađarski kup 1972., a od nogometa se oprostio 1974. na prvenstvenoj utakmici protiv Zalaegerszega. Zabio je jedan gol, a kad je utakmica završila, cijeli stadion je satima stajao na nogama i klicao je jednom od najvećih svih vremena. Toliko je dobar bio Florian Albert.
Pola Budimpešte mu je došlo na sprovod
Nakon što je prekinuo karijeru, Albert je počeo raditi kao stručni komentator na MTI-ju. Kratko vrijeme bio je trener u Libiji, a onda se vratio u svoj Ferencvaros. Samo je tamo bio sretan. Klubu je služio sve do svoje smrti 31. listopada 2011. Na sprovod mu je došlo pola Budimpešte.
Toliko je velik bio Florian Albert.
Za Cruyffa najveći ikad bio je Florian Albert
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su Nizozemci iz temelja promijenili paradigmu nogometa, novinari su pitali Johana Cruyffa tko je za njega najbolji igrač na svijetu. Očekivali su da će veliki nizozemski revolucionar nogometne igre spomenuti Pelea, Di Stefana, Beckenbauera ili Giannija Riveru. Odgovor koji su dobili poprilično ih je iznenadio. Johan je izustio ime Floriana Alberta.
Za većinu ljudi prva asocijacija na mađarski nogomet je Ferenc Puskas. U redu, Pancho je to zaslužio. Ali Albert je bio možda još i bolji. Puskas je bio stroj i silina, Albert je bio pjesnik nogometa. Jedan od najvećih nogometnih aristokrata u povijesti. Jedini Mađar sa Zlatnom loptom, čovjek zvan Ferencvaros i nogometni grof s čardaš nogama.