Kad bi fanovi Lazija čuli da sam Hrvat, pričali su samo o jednom igraču. On je ikona

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL/EPA

NEKADAŠNJI golman Rijeke, Lazija i hrvatske reprezentacije Ivan Vargić pred svojom je zadnjom nogometnom sezonom. Bogatu karijeru završit će igrajući u SuperSport 2. nogometnoj ligi za NK Krk, s kojim se prošle sezone izborio za ulazak u viši rang hrvatskog nogometa.

Vargić je svojevremeno bio najbolji golman HNL-a, što mu je donijelo poziv u reprezentaciju te transfer u Lazio, u kojem nije previše branio, ali je, kako kaže, uživao biti dio tako velikog kluba. O usponima i padovima u svojoj karijeri progovorio je u Indexovom intervjuu tjedna.

Ostvarili ste povijesni uspjeh s NK Krkom. Kako je uopće došlo do angažmana u četvrtoj ligi?

Na nagovor trenera i sportskog direktora Krka Igora Tkalčevića, koji je bio stvarno uporan u želji da me dovede, pristao sam doći na Krk i nisam se ni najmanje pokajao iako je to bio četvrti rang hrvatskog nogometa.

U godinama sam da se ne moram nikome dokazivati, nemam pritiska. Uživao sam prošle sezone. Ekipa je vrhunska kako igrački, tako i ljudski. Pravi spoj mladosti i iskustva. Imali smo odlične uvjete. Na kraju smo i ostvarili zacrtani cilj, da osvojimo tu Treću ligu Zapad. Ovo što smo u doigravanju ostvarili je velik bonus i povijesni uspjeh za NK Krk.

Kako Vam je nakon godina igranja po prvim ligama bilo doći u niželigaški klub? Kakva je atmosfera na utakmicama i jeste li doživjeli neke neugodnosti?

Prije svega moram pohvaliti navijače Krka koji se zovu Brigada i koji su na svakoj našoj domaćoj utakmici. Stvarali su dobru atmosferu. Također, neki drugi klubovi imaju organizirane navijače. Bilo je tu svakakvog dobacivanja, ali mislim da nema zle krvi. Meni to ne smeta, dapače, kako su blizu terena, čak sam s njima i komentirao. Ostalo je sve to u sportskom duhu.

Je li Vam nešto bilo teže, nepovoljnije u nižoj ligi nego u višoj? Uvjeti, travnjak, lopta, suci?

Svaka liga nosi nešto svoje. Na terene se ne mogu požaliti. Ljudi koji održavaju terene, pogotovo na Krku, odradili su sjajan posao. Nije to na nivou prve lige, ali je odlično. Sa sucima se nisam nikad zakačio. Sve je to bilo na ljudskoj bazi, uvijek je tu bilo negodovanja, ali u globalu nije bilo ničega što bi poremetilo uživanje u nogometu.

Rijetko se spominje da ste u ranoj fazi karijere bili na posudbi u finskoj Honki. Kakva iskustva nosite od tamo?

Ja sam do svoje 17. godine igrao i trenirao u NK Đakovu, s dva izleta na pripreme s Osijekom. Ima već poprilično godina od toga, da ne spominjem koliko. S nepunih 18 godina sam došao u Osijek, branio sam za juniore Osijeka pa otišao na posudbu u Vukovar. U to je vrijeme na golu Osijeka bio neprikosnoven Marin Skender, koji je bio jedan od top tri golmana u HNL-u.

Nije bilo mjesta za mene i sportski direktor je rekao da me može poslati tri mjeseca u Finsku. Igrao sam s njima kvalifikacije za Kup UEFA-e, ali ispali smo od Racing Santandera. Bilo je to jedno odlično iskustvo, snalaziti se vani, gdje ne poznaješ običaje. Sigurno da mi je pomoglo u daljnjoj karijeri.

U Rijeku niste stigli kao zvijezda, ali ste se prometnuli u jednog od ključnih igrača te velike generacije...

Osijek je tada bio u novčanim problemima, nije bilo kao sada, kad je blagostanje. Kasnile su tad plaće pa smo Jugović i ja otišli u Rijeku da bi klub mogao normalno funkcionirati. Za Osijek sam odigrao dvije polusezone. Nismo došli kao neke zvijezde, već da se uklopimo u sustav. Nakon pola godine na klupi otvorilo mi se na najbolji mogući način.

Što biste rekli o Matjažu Keku kao treneru? Što je to što ga dijeli od ostalih trenera?

Surađivali smo cijelo vrijeme koje sam bio u Rijeci osim mjesec dana kad je bio Scoria. Kek više od svega voli profesionalizam, ozbiljnost i disciplinu. Rezultat nam se na kraju poklopio. Jednostavno, tjerao nas je da radimo više nego što trebamo za HNL. Mi se nismo spremali samo za hrvatsku ligu, već za neke europske utakmice. 

Kad smo kod Europe, je li Vam utakmica s Rijekom protiv Stuttgarta najdraža u karijeri?

Definitivno je. Da me probudiš usred noći, rekao bih ti da mi je to najdraža utakmica. 

S odličnim igrama u Rijeci uslijedio je i poziv u reprezentaciju...

Igor Štimac me pozvao prvi. Jednom sam mu morao otkazati nastup, put u Južnu Koreju, tamo je bio neki turnir za koji sam dobio poziv, ali mi je putovnica bila taman istekla. Spletom nesretnih okolnosti nije se mogla napraviti hitno nova jer je taman bio vikend. Tako da nisam išao na taj put. 

Nedavno je Nikica Jelavić pričao da je Niko Kovač "terorizirao" igrače nekim svojim metodama u reprezentaciji, pričao je o vađenju krvi i mjerenju laktata. Kako je Vama bilo igrati i trenirati dok je on bio izbornik?

U reprezentaciji postoje senatori koji su bili dugi niz godina. Ja sam bio više po strani, bio sam jedan od mlađih i jednostavno mi je bila čast biti tamo. Niko Kovač me i pozvao nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu, tako da nije bilo tih nekih mjerenja. Jednostavno, Niko Kovač je strog trener kod kojeg se moraju znati pravila. Moja iskustva s njim su dobra.

Bili ste s Hrvatskom na Europskom prvenstvu 2016. godine. Izbornik je bio Ante Čačić. Što je taj turnir značio za Vas u karijeri? 

Igrali smo tad stvarno dobro. Pobijedili smo Španjolsku s drugom ekipom i uzeli prvo mjesto u skupini, a kasnije smo ispali od Portugala, koji je na kraju osvojio prvenstvo. Mnogi su nam govorili da igramo najljepši nogomet. Nedostajala nam je ta doza sreće da nas pogura prema još boljem rezultatu.

Kako ste reagirali na navijačke nerede i prekide utakmica u Saint-Etienneu?

Pa sigurno da mi nije bilo drago vidjeti takve scene na tribinama. Svi mi smo tamo predstavljali svoju zemlju, svoj narod. Ne znam kako bih nazvao uopće to ponašanje, samo znam da tome nije mjesto na nogometnim terenima.

Proveli ste tri godine u Laziju. Kako je izgledao taj Vaš odlazak iz Rijeke u Italiju?

Dogodilo se doslovno preko noći. Sjećam se da mi je zazvonio telefon oko tri sata u noći. Bio je to sportski direktor Rijeke Ivan Mance. Rekao mi je da ima jako dobru ponudu za mene i upitao zanima li me. Rekao sam mu da naravno da me zanima. Bio je u igri Lazio. Rekao mi je da se ujutro malo ranije probudim i čekam poziv. Zvao me sutra oko 10 da uzmem najosnovnije stvari.

Imali smo let iz Trsta i u 15 smo bili u Rimu na potpisu ugovora. U to su se vrijeme mnogi klubovi raspitivali za mene, ali konkretnih ponuda nije bilo. Lazio je bio konkretan i brzo se taj transfer završio na moje zadovoljstvo i zadovoljstvo kluba.

Što Vas je dočekalo u Laziju? Kakve su razlike u organizaciji i uvjetima takvog jednog kluba i naših?

Lazio je velik klub s velikom povijesti, tradicijom i ogromnom vojskom navijača. Čak nisam ni bio svjestan svega toga sve do utakmice polufinala kupa s Romom, gdje su obje utakmice bile rasprodane.

Autobus doslovno nije mogao proći kroz grad nakon što smo ušli u finale kupa. Bilo je previše navijača koji su to doživljavali kao vrhunac svega. Tamo kad se dijete rodi, čim propriča, već zna sve o nogometu. Tako i umirovljenici. Svi znaju sve o nogometu, komentira se sve, od onih koji će te poslati u onu stvar pa od ljudi koji te hvale. Kad vidiš sve to, onda budeš svjestan gdje si došao.

Može li se rivalstvo Lazija i Rome usporediti s rivalstvom Hajduka i Dinama?

Uf, Lazio i Roma je rivalstvo puno većih razmjera. Kad se igraju utakmice, cijeli grad je blokiran, točno se zna gdje idu navijači Lazija i navijači... Ne znam ovaj drugi klub ni kako se zove... Tako da mislim da je to rivalstvo na puno većem nivou.

Navijači Lazija deklariraju se kao fašisti. Kako su Vas prihvatili kao stranca tamo?

Mislim da je taj njihov fašizam već dalja povijest. Sve manje ih ima, ima nekih ekstremnih skupina koje su vjerojatno još u tome, ali rekao bih da 95 posto nisu fašisti. Nisam u svoje tri godine u Laziju doživio nikakvu diskriminaciju. Njihov fašizam nije mit, bilo je toga prije. Ali sada ga jako rijetko ima. 

Štuje li se još uvijek lik i djelo Alena Bokšića među navijačima Lazija?

Naravno, čim spomeneš da si iz Hrvatske, odmah je Alen Bokšić na ustima svima. Prvo što ti navijač Lazija kaže kad mu kažeš odakle si je - Alen Bokšić. On je tamo ikonetina.

S kim ste se prvim sprijateljili u Laziju, tko Vas je najbolje prihvatio?

Uvijek se najbolje sprijateljiš s igračima koji znaju tvoj jezik. Oni su ti koji će ti pomoći. Imao sam sreću da su u to vrijeme u Laziju bili Sergej Milinković-Savić, Dušan Basta, Senad Lulić, Filip Đorđević, bio je i Franjo Prce, došao je i Adam Marušić. Tako da sam se s njima najviše družio. Pomogli su mi sve što je trebalo. Također, sa Strakoshom sam se slagao iako mi je bio konkurencija. 

Gube li golmani lakše poziciju od ostalih igrača? Ako kiksaju, na primjer?

Svi moraju zaslužiti to da ih se ne makne nakon prvog kiksa. Kompleksno je to, mora se steći nekakav kredit. Kod golmana su najvidljivije greške i najlakše je golmana maknuti s gola. Najlakše se trener može tako opravdati. Nakon kikseva kvaliteta golmana mora izaći na vidjelo i iz njih se nešto mora naučiti.

Je li Vam žao što niste ranije otišli iz Lazija?

Ne, stvarno mi nije žao što nisam prije otišao. Biti dio takvog velikog kluba je čast i zadovoljstvo. Uživao sam tamo cijelo vrijeme. Naravno da je uvijek postojala želja da igram više, kao i kod svakog sportaša, ali imao sam tu čast da igram Europa ligu na Olimpicu. S obzirom na to da sam golman i da može braniti samo jedan, to je isto teško izboriti.

Tko je najbolji igrač s kojim ste igrali u karijeri?

U reprezentaciji sam imao privilegiju igrati s Lukom Modrićem. Znamo svi kolika je on veličina. Stvarno sam u našoj reprezentaciji igrao s vrhunskim, svjetskim igračima. A u Laziju s Immobileom, Milinković-Savićem, koji je jedan od najboljih veznih igrača u Europi. Naravno, u Rijeci sam igrao s Kramarićem... Puno je bilo sjajnih igrača u mojim ekipama.

Kojem ste igraču najteže branili udarce na treninzima?

Ovisilo je o danu i raspoloženju. Bilo je dana kad mi nitko nije mogao zabiti gol. A općenito, recimo Ivan Rakitić je bio jako precizan. Gdje god da si na terenu, on te pogodi u trepavicu. I kad braniš, on uvijek vidi gdje se nalaziš.

Immobile također ima strašno jak i precizan udarac. Ako napraviš malo krivi korak, sve on to vidi i odmah puca. Nikad neću zaboraviti Soudanija koji mi je uvijek zabio gol kad smo igrali protiv Dinama. Nekako mi je on ostao u sjećanju.

Postoji li neki igrač za kojeg biste rekli da nije ostvario karijeru kakvu je trebao ostvariti, da nije ispunio potencijal?

Naravno. U Laziju je bio jedan igrač koji je došao iz Engleske, za njega je Alex Ferguson rekao da je on jedan od najvećih talenata koje je on trenirao i da bi trebao po svemu izrasti u veliku zvijezdu Manchestera. Ali nikad nije napravio taj iskorak i otišao u vrhunske klubove. U Laziju je bio na marginama. Zove se Ravel Morrison. 

Od Hrvata je Anas Sharbini sigurno mogao više. Takvu vanjsku i fizičke predispozicije... Imao je skoro sve, ali ostao je tu u Rijeci i Hajduku. Igrao je malo za reprezentaciju. Sjećam se što je u Londonu radio Argentincima. Ali nije se razvio kako se trebao razviti. Šteta jer on je bio stvoren za neku od liga Petice.

Kakva je po Vama situacija s vratarima u Hrvatskoj? Vidite li nekoga tko bi mogao biti Livakovićev nasljednik na golu reprezentacije?

Ivušić je pokazao u Osijeku i reprezentaciji da je vrhunski golman. Otišao je na Cipar pa se malo manje prati, ali on vrhunski brani tamo. Ako se Livaković proda, Nevistić bi morao dobiti šansu. Odlično je branio za Rijeku. U mladoj reprezentaciji imamo Kotarskog i Pandura. Labrović je konstanta u Rijeci.

Opet, imamo Grbića koji je u Atletico Madridu. Njegova situacija je da samo jedan može braniti, a on je s Janom Oblakom u ekipi. Znamo da je Grbić odličan golman, ali teško se izboriti ispred Oblaka. Mislim da imamo vrhunskih golmana koji će zamijeniti Livakovića kad bude trebalo.

Kakvu poruku biste poslali mladim igračima koji odlaze iz Hrvatske u inozemstvo?

Najlakše je kad si mlađi napraviti taj transfer u inozemstvo. Ali ustvari tek tada počinje prava borba, treniranje i dokazivanje. Nije lagano mladim igračima otići van u zemlju u kojoj je druga kultura i jezik. Uz to što su talentirani, moraju imati čvrst karakter i radne navike. 

Rekli ste jednom prilikom da ćete braniti do 40. godine. Držite li se još uvijek toga?

Ma izjavio sam ja i da ću se ostaviti nogometa u 24. godini i u 27. Nije to išlo u novine, to je bila više zezancija među nama kad nisam branio. Evo, onda prođe godina, dvije, tri, deset, a ja još uvijek branim. Ali ova sezona će mi biti zadnja. Tako da idem u mirovinu s 37.

Pročitajte više