"Ovog ljeta na tržištu će se dogoditi ono što se nije dogodilo više od deset godina"

POZNATE su prve preciznije procjene krize koju je pandemija koronavirusa zasad izazvala u nogometu. Brojni instituti i analitičke kuće, poput KPMG-a, procjenjuju kako je pad vrijednosti liga zbog pada vrijednosti igrača umanjen za jednu četvrtinu u prosjeku.

Što pad vrijednosti igrača znači za svjetsko tržište, a što za HNL? Kakve transfere i načine poslovanja klubova možemo očekivati u bliskoj budućnosti? Koja su rješenja kojima se klubovi mogu okrenuti kako bi prebrodili krizu? Za odgovore na ta pitanja našli smo idealnog sugovornika.

Tomislav Globan je docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu gdje na engleskom jeziku predaje kolegij Ekonomika sporta. Globan je objavio brojne radove i tekstove na temu nogometnog tržišta i modela kojima HNL treba težiti unutar njega.

Što sve utječe na pad vrijednosti nogometaša?

Glavni razlog je poznat svima - sveopći pad prihoda nogometnih klubova uslijed prekida sezone i pada ekonomske aktivnosti u svijetu. Mnogi klubovi su u problemima s likvidnošću, manje se troši, opreznije se kupuje i cijene neminovno moraju ići dolje. Gotovo sva imovina danas vrijedi manje nego prije tri mjeseca, počevši od nekretnina, dionica kompanija pa do automobila. Logično je da pada vrijednost i imovine klubova, a igrači su najvrjednija imovina koju klubovi imaju.  

Ako tržišna vrijednost igrača padne ispod one koju su klubovi iskazali u bilanci, to za njih kreira nove troškove koje moraju iskazati u financijskim izvještajima, u uvjetima kada je financijska situacija ionako stresna. Svako pogoršanje financijske slike klubova otežava i poskupljuje pristup svježoj likvidnosti kojom se moraju servisirati tekuće obveze. Malo tko želi pozajmiti novac klubovima kojima je financijska slika loša. A ako i želi, učinit će to samo uz visoku kamatu. 

Što to znači za naredni prijelazni rok?

Ovoga ljeta prvi put nakon gotovo desetljeća imat ćemo tzv. „buyer's market“, što znači da su kupci u boljoj pregovaračkoj poziciji kod definiranja cijene transfera. Bit će važnije nego prije kakve su karakteristike kluba koji prodaje igrača.

Naime, neki bi klubovi mogli iskoristiti lošu financijsku poziciju prodavača da ispregovaraju nižu cijenu nego što bi to inače bilo moguće. U situaciji kada vam gori pod petama, a kupac to zna, morat ćete pristati na diskont u trgovanju. Do sada su prodavači bili u pregovaračkoj prednosti i mogli su iskorištavati svoju poziciju za izvlačenje monopolističkih renti ako je kupac bogati klub iz bogate lige, pogotovo engleske.

U jednom istraživanju sam dokazao da je odšteta po igraču u prosjeku 2,5 milijuna eura veća ako ga kupuje engleski klub nego ako tog istog igrača hoće kupiti neki drugi klub iz lige Petice. 

Vrlo je važno i kada će se točno idući prijelazni rok održati. Znamo sa sigurnošću da će to biti između završetka aktualne i početka iduće sezone, a optimističan je scenarij da to bude u kolovozu. No, sasvim je moguće da se zbog epidemiološke situacije taj prijelaz između sezona odgodi i za listopad ili čak siječanj. A to čini veliku razliku kod igrača koji ulaze u posljednju godinu ugovora.

Odjednom biste se mogli naći u situaciji da igrača kojeg ste htjeli prodati 12 ili 18 mjeseci prije isteka ugovora možete prodati tek kada mu ugovor već dobrano zagazi u posljednju godinu. A kod takvih igrača cijena će iz očitih razloga doživjeti vrlo značajnu korekciju. Dinamo može biti jako sretan što je Danija Olma prodao u siječnju ove godine jer bi se inače sada nalazio u zadnjoj godini njegova ugovora i ako bi želio na njemu išta zaraditi, morao bi ga prodati uz ogroman diskont. 

Mladi Olmo u dresu Barcelone

Možemo li očekivati uslijed toga logičan pad transfera ili možda povećanje jer će klubovi koristiti mogućnost da kupuju ispod cijene?

Zbog financijskih poteškoća mnogih klubova možemo očekivati pad broja transfera, kao i iznosa transfernih odšteta. Istovremeno očekujem značajan porast posudbi, ali i razmjena igrača između klubova po principu „ti meni Lewandowskog, ja tebi Benzemu“, uz malu nadoplatu ili bez nje. Po tome će se barem nakratko europski sustav sporta približiti američkom. 

Ono što se malo spominje, ali bi moglo jako utjecati na brojnost i iznose transfernih odšteta ove godine, jest osjećaj moralne odgovornosti klubova prema društvu. Naime, u situaciji u kojoj deseci tisuća ljudi umiru od virusa, a milijuni ostaju bez posla, trošiti ekstremne iznose na kupovinu igrača stvorilo bi klubovima vrlo loš PR u javnosti. Zbog toga će tržište pričekati da se društveni život vrati u normalu prije nego što se i iznosi odšteta vrate na razine na kojima su bili prije početka epidemije. 

U HNL-u možemo očekivati smanjenje broja stranaca i veću orijentiranost na domaće igrače iduće sezone, pogotovo na one iz omladinskih pogona klubova. To bi moglo ugroziti europski rezultat naših ekipa jer je iskustvo igrača jedna od ključnih pretpostavki uspjeha u Uefinim natjecanjima. Ali već srednjoročno bi orijentacija na igrače iz vlastitih pogona mogla povećati prihode hrvatskih klubova jer će neminovno više talenata skupiti iskustvo prvoligaškog nogometa i biti u europskom izlogu, a to im podiže cijenu. 

Ako svim igračima pada cijena, otprilike jednaka, znači li to da omjer snaga u nogometnom svijetu ostaje isti? Možemo li tu očekivati ikakve promjene?

Pad cijena igrača sigurno neće donijeti novi poredak snaga u europskom nogometu. Riječ je ipak o šoku koji pogađa sve zemlje istovremeno, uz blage razlike u intenzitetu od lige do lige. No, te razlike nisu dovoljne da poremete trenutni poredak koji je zadan ekonomskom snagom zemalja i veličinom tržišta.

Prije izbijanja koronakrize bila su četiri kluba čiji je roster procijenjeno vrijedio preko milijardu eura – Man City, Liverpool, Real Madrid i Barcelona. Nakon krize, ostat će samo jedan – Man City, i to samo ako se sezona u EPL-u odigra do kraja. No i dalje će odnosi snaga između velikih i malih ostati nepromijenjeni. 

Najmanje će biti pogođene lige i klubovi koji se oslanjaju na izvoz mladih talenata budući da će njima cijena puno manje padati nego igračima u kasnim dvadesetima, a pogotovo onima koji su već proslavili 30. rođendan. Najmanje će biti pogođeni igrači između 21 i 24 godine koji su već izgrađeni igrači, ali vrhunac i najproduktivnije godine im tek slijede.

Igrači poput Halanda, Kavertza, Alexander-Arnolda, Rashforda ili Sancha bilježe smanjenje procijenjene vrijednosti tek oko 12 posto. S druge strane, Messi, Hazard, Pogba ili De Bruyne bilježe dvostruko veći pad vrijednosti u relativnom smislu. 

Ako govorimo o najvećim ligama Europe, kod većine njihovih klubova prihodi od transfera nisu presudna stavka u godišnjem budžetu jer se financijska konstrukcija zatvara kroz novac od sponzora, TV prava i matchday prihode. Mnogi od njih na transfere troše više nego prihoduju pa im pad transfernih cijena može i odgovarati.

U ligama poput hrvatske situacija je potpuno obratna i kretanje cijena na transfernom tržištu je od presudne važnosti za financijsku održivost na razinama na kojima smo navikli gledati naše klubove.  

Prva asistencija Alexandre-Arnolda za Liverpool

Očito je da će se nogomet bar neko vrijeme igrati bez gledatelja. Hoće li klubovi moći, s obzirom na tu činjenicu, ispregovarati više novaca od TV prava?

Ne očekujem rast vrijednosti TV ugovora još neko vrijeme. OK, u Hrvatskoj, gdje je vrijednost aktualnog TV ugovora toliko niska, idući bi ugovor bio vrjedniji od prethodnog i da se dogodi nuklearna katastrofa.

No, u velikim ligama koje su već doživjele značajan rast ugovora proteklih godina, prostor za novi rast u ovakvim uvjetima je značajno sužen. TV kuće se nalaze pred ozbiljnim smanjenjem prihoda uslijed krize, a osim toga i dugoročni trendovi idu u smjeru da sve više mlađih gledatelja ne gleda televiziju, već se okreću internetu i streaming servisima, što im ugrožava prihode. 

Također treba imati na umu da TV prijenos utakmice pred praznim tribinama i bez atmosfere nije isti proizvod kao utakmica odigrana pred punim stadionom. Vrijednost takvog proizvoda je znatno manja, a to je i empirijski dokazano – slabije posjećene utakmice manje su gledane na televiziji od onih s rasprodanim tribinama, čak i kad kontrolirate za važnost utakmice, jačinu protivnika, itd. Ako se igranje pred praznim tribinama produlji i na iduću sezonu, takav TV ugovor intrinzično vrijedi manje. 

Što možemo očekivati u kontekstu HNL-a? Rijetki klubovi imaju prihode od ulaznica i drugih stvari koje neće biti moguće prodavati, stavlja li nas to u nešto povoljniju poziciju?

Hrvatsko je tržište premalo, a novac od televizije nedovoljan da bi se moglo preživjeti bez transfera.  
Naša liga jest manje ugrožena prestankom natjecanja od onih kojima TV prava i organizacija utakmica sudjeluju s višim postotkom u prihodovnoj strukturi. Rezanje plaća kojem je pribjegla većina klubova trebala bi biti dovoljna da se osigura likvidnost do idućeg transfernog roka kada će se opet ostvariti financijska injekcija, doduše u manjem obujmu nego do sad. 

Sve što se događa na europskom transfernom tržištu utječe na naše klubove, a jedino novac od Uefinog nagradnog fonda kroz dulje igranje u europskim natjecanjima bi mogao nadomjestiti eventualni izostanak novca od transfera. Mislim da u Splitu, ali i Rijeci i Osijeku mogu s nestrpljenjem čekati Uefinu reformu od 2021. i pogotovo 2024. godine kada će biti kudikamo lakše osigurati jesen u Europi kroz novu Europsku konferencijsku ligu. 



Hoće li naši klubovi biti prisiljeni prodavati najbolje igrače ispod cijene kako bi se pokrili u ovoj krizi ili je bolje tražiti "zakrpe" na drugim mjestima i čekati vrijeme kad će igrači ponovno vrijediti više?

Nužnost prodaje igrača nije upitna jer se prodavati moralo i u dobrim vremenima. Kada govorimo o Dinamu, velika je nesretna okolnost što je Euro odgođen za 2021. jer bi cijena Petkoviću, Livakoviću i Oršiću dosegla vrhunac ovoga ljeta. Koristi bi od Eura imali i Osijek i Hajduk jer bi imali reprezentativce u širem rosteru, ali posredno i ostatak lige ako bi reprezentacija ostvarila zapažen rezultat jer on uvijek diže vrijednost cijeloj ligi.

Upitno je isplati li se riskirati i čekati iduću godinu za transfere najeksponiranijih igrača jer nitko ne garantira da se virus neće vratiti i ponovno baciti nogomet u lockdown, a igrači će biti jednu godinu stariji i jednu godinu bliži isteku ugovora. Upitna je i motiviranost igrača u narednoj sezoni ako su oni u svojim glavama već prelomili i naumili otići ovo ljeto. 

Krpati bi se moglo dobrim rezultatima u eurokupovima, što bi donijelo novac iz Uefinog nagradnog fonda, no takva strategija ovog će ljeta biti rizičnija nego do sada. S obzirom na gužvu u kalendaru i kratku pauzu između sezona, postoje naznake da bi se pretkola eurokupova mogla igrati na jednu utakmicu, gdje sreća u ždrijebu – igrate li tu utakmicu kod kuće ili u gostima - može biti presudna.

Dinamo, koji će biti nositelj u svim pretkolima Lige prvaka i koji bi u redovnim uvjetima imao vrlo velike šanse doći do još jedne grupne faze LP-a, sada će biti izložen većem riziku neuspjeha nego do sad. U 90 minuta inferiorniji protivnik lakše prođe nego u 180 minuta, pogotovo ako tu odlučujuću utakmicu igrate u gostima. No možda je to prilika ostalim našim klubovima koji nisu nositelji da na prepad iznenade neke od favorita i domognu se grupne faze Europske lige.  

Što će se dogoditi s onim klubovima s dna tablice koji nemaju većih prihoda od transfera i žive od danas do sutra?

Za održivost manjih klubova u bližoj budućnosti ključne će biti dvije stvari. Prva je novi TV ugovor o kojem će se uskoro pregovarati, a koji mora donijeti višestruko veće iznose za sve klubove. S obzirom na veličinu tržišta, rejting nogometa u Hrvatskoj i situaciju u nama usporedivim zemljama, taj bi iznos morao biti barem 10 puta veći nego što je sad. Aktualnih 12 milijuna kuna koje dijeli 10 prvoligaša za 180 utakmica lige koja je u Top 15 u Europi je uvreda za zdrav razum.

Ako novac od TV prava poraste, klubovima s dna 1. HNL kojima je godišnji budžet između 1,5 i 2 milijuna eura bit će neusporedivo lakše poslovati jer će imati osigurani veći udio godišnjeg budžeta prije nego što lopta uopće krene s centra. Nije svejedno moraš li kroz prodaju igrača pokriti 80 posto budžeta ili 20 posto. 

Druga stvar je novac iz Uefinog fonda solidarnosti koji se dijeli nakon svake europske sezone. Svi prvoligaški klubovi koji ne nastupaju u europskim natjecanjima dobivaju novac od Uefe, no on je trenutno premalen da bi donio značajniji doprinos financijskoj stabilnosti manjih klubova, kao i spriječio širenje kratera između klubova koji igraju Europu i ostatka lige.

Trenutno samo 4 posto novca od Uefinih nagrada završi u blagajnama klubova koji ne sudjeluju u eurokupovima. Preostalih 96 posto, a riječ je o 2,5 milijarde eura, razgrabi onaj manji broj klubova koji osiguraju europski plasman. Taj će se omjer morati povećati vrlo brzo u korist manjih klubova jer je ugrožena opstojnost nacionalnih liga. U Nizozemskoj se upravo raspravlja o tome da iduće sezone klubovi koji će igrati europska natjecanja čak 25 posto osvojenog novca redistribuiraju na ostatak lige, kako bi se premostila aktualna kriza. 



Što bi dugoročno trebalo napraviti kako bi se povećao financijski kolač koji dijele hrvatski klubovi? Ima li HNL bolju perspektivu od one u kojoj je danas? 

Ako gledamo dugoročno, ono na čemu naši klubovi moraju inzistirati je kako učiniti domaću ligu atraktivnijim natjecanjem, što bi privuklo i gledatelje, a onda i sponzore i TV kuće da ponude više novca za taj proizvod. Pisao sam već i govorio više puta da je nužno uvesti Ligu za prvaka i Ligu za ostanak po principu 5+5 klubova. Detaljno sam i razradio kako bi takva liga funkcionirala i zašto bi bila atraktivnija od ove aktualne s četverokružnim sistemom.  

Nenad Bjelica znao se žaliti kako je HNL slabo medijski praćen u odnosu na Poljsku. Ali što mi radimo da taj proizvod bude atraktivniji? Dat ću jedan banalan primjer, koji sigurno nije presudan, ali dobro oslikava koliko smisla za marketing imaju naši prvoligaši. Kako je moguće da se na otvaranju sezone za premijeru prvenstva odredi utakmica Slaven Belupo – Inter u popodnevnim satima na radni dan? Koliko ljudi s nestrpljenjem iščekuje takvu utakmicu? To je kao da započnete film prikazom popisa sporednih uloga i statista koji su sudjelovali u filmu. Otvaranje prvenstva mora biti najzanimljivija utakmica kola oko koje će se napraviti atraktivna studijska emisija koja će privući gledatelje uz TV ekrane i naplatiti iščekivanje navijača nakon pauze između sezona. To je samo jedna sitnica, ali takvih je milijun.  

O sadržaju i zabavi na stadionima prije, tijekom i nakon utakmica ne trebam ni govoriti. Vi kada sjednete na HNL utakmicu znate napamet redoslijed soundtracka koji se pušta na razglasu, a osim kikirikija i kokica nemate što drugo raditi s djecom ili odraslim osobama koje nisu okorjeli fanatici ili su možda manje zainteresirane za samu utakmicu.

Često putujem u SAD pa sam imao prilike posjetiti i NFL i NBA i MLS utakmice. Tamo ćeš se na utakmici jako dobro zabaviti pa makar ne znao nijednog igrača na terenu. 

Pa onda potpuno neshvatljiv potez gdje se ukinuo play-off za popunu prve lige između pretposljednje momčadi 1. HNL i drugoplasirane momčadi 2. HNL. Time se samo obezvrjeđuje i umanjuje zanimljivost borbe za opstanak jer se kod nas često dogodi da se relativno rano iskristalizira tko će biti posljednjeplasirani klub. To znači da se ostali klubovi donjeg doma bore ni za što. 

Ako znamo da naši klubovi žive od europskih natjecanja, zašto imamo nakrcane srpanj i kolovoz s utakmicama svaka tri dana, upravo u vrijeme kada naši klubovi igraju najvažnije utakmice sezone i imaju duga europska putovanja? Pametnijom reorganizacijom kalendara i sustava natjecanja moglo bi se rasteretiti klubove tijekom ljetnih mjeseci i povećati im šanse da osiguraju jesen u Europi, kao što to čine neke druge, nama usporedive lige. 

Primjera je jako puno i govore o tome da se u hrvatskom nogometu štošta toga može promijeniti na bolje reorganizacijom iznutra, bez šeika s vrećom novaca ili zadiranja u državnu kasu.

To naši klubovi mogu i trebaju inicirati sami, svejedno je li to kroz udrugu prvoligaša ili kroz HNS-ova tijela. Nažalost, predstavnici većine naših klubova mi djeluju eutanazirano i nesvjesno potrebe da nešto treba mijenjati. Možda ovogodišnji financijski šok nešto promijeni.